“Iskreni zagrljaj i cjelov mira onih koji su na rimskoj i carigradskoj stolici ukazuje na volju za ispunjenjem puta kojega je zacrtao naš Gospodin Isus Krist – ‘da budu jedno’. Naši prethodnici potaknuli su teološki dijalog naših Crkava, a kasniji susreti obuhvatili su mnoge teme koje su zahtijevale povijesno prevrednovanje. Sada naš ljubljeni brat Franjo nastavlja ta djela koja nisu izraz crkvene pristojnosti, već nešto mnogo više. Povjerenje koje smo osjetili još od izbora pape Franje nije plod sentimentalizma, već potpunog predanja Kristovoj poruci, volja za bratskim susretom kao izraz zajedničkog svjedočenja”, riječi su carigradskog patrijarha Bartolomeja I. izgovorene u razgovoru za Avvenire, uoči novog susreta s papom Franjom.

Bartolomej

Nakon srdačnih, bratskih susreta u Jeruzalemu i Rimu, dvojica poglavara susrest će se konačno i u Fanaru – drevnom sjedištu carigradskih patrijarha. Datum susreta vrlo je znakovit – svetkovina sv. Andrije, ‘prvozvanog’ apostola i brata sv. Petra čije je relikvije, dotad čuvane u vatikanskoj bazilici, papa Pavao VI. 1964. godine vratio pravoslavnom episkopu metropolitu grada Patrasa u Grčkoj u kojemu je prema predaji apostol bio razapet.

Papa Franjo i patrijarh Bartolomej I. nastavljaju tako put kojega su zacrtali njihovi predšasnici, sa sviješću kako zajedništvo Crkava nije isključivo ljudsko djelo.

– Jedinstvo kršćana je ponajprije Božji dar, koji možemo ostvariti samo nasljedujući Krista. Nije riječ o savezu ili zajedničkoj borbi protiv zajedničkog neprijatelja, po uzoru na svjetske ideologije. Jedinstvo je čin vjernosti navještaju Božjeg Logosa. Ideju zajedničkog neprijatelja najčešće zazivaju oni koji u religijama ne vide čin Božje ljubavi prema stvorenju i čin vjernosti vjernika prema Bogu, već oblik društvene zajednice koja nastoji manipulirati čovjekom stvarajući zajedničkog neprijatelja – ističe Patrijarh, dodajući kako jedina borba može biti ona duhovna – protiv Kneza ovoga svijeta koji je „lukavo podijelio Crkve i nastoji usporiti njihovo sjedinjenje“.

– Zajedničko svjedočenje protiv Kneza ovoga svijeta, koji dijeli, upravlja i toliko puta vlada, čin je pristanka uz evanđeoski nauk. Glas kršćanskih Crkava mora biti ujednačen kako bi mogao probuditi današnjeg čovjeka iz duhovne obamrlosti u kojoj Bog, ukoliko nema intimne povezanosti s njim, postaje kulturna i privatna stvarnost, ili nastaje idolatrija samoobožavanja u fanatičnoj krajnosti, što je po sebi nijekanje Boga – rekao je Patrijarh.

Primjer istinskog zajedništva poglavar Carigradske patrijaršije vidi u prvoj Crkvi koja je „bila prožeta i živjela od životne Kristove prisutnosti.“

– Ambrozije Milanski podsjeća nas kako ‘Crkva nema svoga sjaja, već je Kristov odsjaj’. Za Ćirila Jeruzalemskog ‘Crkva je okupana Kristovim božanskim svjetlom, koji je jedino svjetlo u carstvu duša’. U vjernosti tom svjetlu, Crkva prvih stoljeća živjela je veličinu velikih ekumenskih Sabora, udisala sinergiju apostolskih Otaca ne kao neku samoodnosnu stvarnost, već kao stvarnost utemeljenu na živoj Kristovoj prisutnosti. Razlike koje su se pojavile u Tijelu Kristovom postale su suprotstavljenosti samo zbog po sebi stranih ljudskih strategija. Crkva ponovno mora otkriti samu sebe onkraj ljudskih obrazaca na koje se prečesto oslanjala i vratiti se na Kristov put – ističe duhovni vođa oko 300 milijuna pravoslavnih kršćana raspršenih diljem svijeta i prvi po časti među pravoslavnim poglavarima.

Na pitanje o glavnom uzroku raskola iz 1054. godine, Patrijarh je odgovorio kako najvećim neprijateljem ekumenizma, ali i uzročnikom raskola, smatra „svjetovni duh“, ideju ‘kršćanskog carstva – societas christiana’ koja je nadvladala načelo dobra.

– Taj svjetovni duh udaljava od izvora koji osvjetljava Crkvu – Krista raspetog i uskrslog, te proizvodi crkvenu samosvijest koja želi svijetliti sama od sebe. Ta svjetovna misao, ono što papa Franjo naziva „duhovnom bolešću“, ta svjetovnost, duhovni grijeh, bez sumnje je olakšao nicanje korijena suprotnosti, samopotvrđivanja, a potom i podjele. Lijek nije stvaranje Božje države, kao što su mnogi mislili, već duboko obraćenje svakog čovjeka, promjena mentaliteta iz koje se rađa iskreno okretanje Bogu koji je postao čovjekom, nova teofanija u životu Crkve – upozorava poglavar Carigrada.

Iako postoje glasovi koji dovode u pitanje ekumenski dijalog Crkava, Bartolomej I. je uvjeren kako je „snaga otvaranja i susreta koja se rodila nakon susreta u Jeruzalemu 1964. godine mnogo jača od svakog otpora“, te kako „čišćenje povijesnih sjećanja dolazi polako, s mnogo strpljenja, ali je put nezaustavljiv.“

Patrijarh ističe kako je zajedničko svjedočenje kršćana osobito potrebno u današnje vrijeme u kojemu Bog postaje sredstvo i opravdanje vjerskog fundamentalizma.

– Moramo znati svima posvjedočiti da nitko nema pravo ubiti u Božje ime, da nitko nema isključivo pravo na Boga, te da svi moramo tražiti trajan i pravedan mir, kako ne bi prevladale logike profita i izrabljivanja. Samo su ujedinjeni kršćani vjerodostojni i mogu biti od pomoći onima koji trpe tolike nepravde – naglasio je patrijarh Bartolomej I.

Komentirajući političku situaciju u Turskoj, Patrijarh je ukazao na pozitivne procese koje je potaknuo predsjednik Erdogan, osobito glede vjerskih sloboda. Jedan od primjera pomaka je i obnova vrijednih crkvenih građevina, te dopuštanje euharistijskih slavlja na povijesnim crkvenim lokalitetima. Ipak, potrebno je još mnogo toga učiniti, upozorava Patrijarh.

– Poznato je kako je Turska prema Ustavu sekularna država u kojoj sve religije imaju jednako dostojanstvo. Ovaj stav se više puta pokazao kontraproduktivnim. Kako bi sačuvala sekularnost, politika se uplela u odluke i djelovanja vjerskih zajednica, onemogućivši im slobodu djelovanja. Time su članovi manjinskih vjerskih zajednica zapravo postali građani drugog reda. Kršćani u Turskoj su turski državljani i stoga moraju imati jednake mogućnosti kao i turski muslimani – kaže Patrijarh, navodeći kao primjer neravnopravnosti nepriznavanje punog pravnog statusa Carigradske patrijaršije od strane Turske.

Spomenimo kako od 76 milijuna stanovnika Turske, kršćani čine ‘neznatnu’ manjinu od 120.000 vjernika, među kojima je oko 53.000 katolika.

Patrijarh Bartolomej u razgovoru se osvrnuo i na svepravoslavni sabor najavljen za 2016. godinu:

– Nakon mnogih godina priprema i jednodušne odluke svih poglavara pravoslavnih Crkava, Sinoda će biti sazvana u Carigradu, kako bi sve Pravoslavne Crkve raspravljale o zajedničkim temama, te ‘jednim srcem i jednim glasom’ predstavile poruku Pravoslavlja čitavom svijetu. Jedna od tema ovog velikog zbora bit će i nastava ekumenskog dijaloga – dijaloga koji ne može biti više ili manje interes Crkve, već na jednak način treba sazrijeti kod svih i posvuda.

Na pitanje hoće li na Sabor biti pozvan i papa Franjo, patrijarh je odgovorio kako bi takvu odluku morali donijeti poglavari svih autokefalnih Pravoslavnih Crkava, no kako je siguran da će „ljubljeni brat rimske Crkve“ s njima biti u molitvi. Na kraju, Patrijarh je izrazio nadu kako će se Božjom voljom uskoro dogoditi susret Crkava u sinodalnom zajedništvu, na slavu Presvetog Trojstvenog Boga.

Patrijarh Bartolomej I. rođen je 1940. godine na Imbrosu u mjestu Aghi Theodori. Teologiju je studirao u Chalkiju (Turska), a potom na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, te u Münchenu. Godine 1972. postao je ravnatelj Ureda patrijaršije u Istanbulu, a 1990. godine mitropolit Chalkedona. Ekumenskim patrijarhom i 269. nasljednikom sv. Andrije apostola postao je u 51. godini, 22. listopada 1991. godine. Recimo i kako je patrijarh Bartolomej I. prvi carigradski patrijarh koji je nakon raskola 1054. godine prisustvovao inauguraciji pape (pape Franje, op.a.).

Miodrag Vojvodić | Bitno.net