Zašto čovjek koji je začet ne može živjeti?

Bioetika

U okviru projekta „Mjesec bioetike“ koji se kroz četiri uzastopna utorka održava za mlade u župi sv. Anastazije u Samoboru, u utorak, 23. listopada o temi pobačaja i eutanazije govorila je dr. med. Mirjana Radan, spec. ginekologije i porodništva, a ujedno i prof. filozofije i religijske kulture.

„Najvažnije pitanje čovjeka, pitanje za tebe i mene jest: kada počinje život?“ započela je svoje izlaganje dr. Radan. Treba li u traženju odgovora i određenih „prava“ na tom području slijediti vječni zakon, koji je zapravo naravni zakon upisan u svakog čovjeka, ili zakon razuma, ili civilni zakon? „Ako nešto nije život i nije čovjek od samog početka, onda to ne može postati ni kasnije, ni u jednoj drugoj fazi razvoja“. I s pravom se onda postavlja pitanje na koje se teško može naći odgovor: „Zašto čovjek koji je začet ne može živjeti?“ odnosno zašto mu drugi čovjek uskraćuje mogućnost da bude rođen. Pitanje je to u kojem je dr. Radan prepoznala i smisao svog poslanja kao liječnice u službi života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mladi su postavili pitanje kako žive i kakvu imaju savjest liječnici koji jednom djetetu omogućuju da dođe na svijet radujući se s roditeljima, a s druge strane, možda isti dan, u drugoj prostoriji neko drugo dijete ubijaju u majčinoj utrobi. Koje značenje u životu liječnika ima Hipokratova zakletva, u kojoj prisežu da će čuvati život od začeća do naravne smrti, kao i to da neće pacijentima propisivati nikakve tvari za koje znaju da štete zdravlju, a što se vrlo lako može reći za kontracepciju.

Dr. Radan naglasila je da, iako je teško to razumjeti, treba prema svakoj osobi imati poštovanja, i prema majkama koje traže pobačaj, kao i prema liječnicima koji ga vrše: „Nikada ne treba osuđivati osobu, nego grijeh koji ta osoba čini.“ Iz vlastita kliničkog iskustva posvjedočila je kako na pobačaj u većini slučajeva žene dolaze same, bez pratnje supruga koji ne želi dijete, jer to je kao „stvar žene“, a što je pokazatelj koji dovoljno govori za sebe. Nerijetki su i slučajevi kad se na takav korak žene odlučuju i pod pritiscima svekrva.

Da je često dovoljan razgovor i ohrabrenje liječnika, a posebno ultrazvučni prikaz djeteta i njegova srca koje kuca, kako bi majke spoznale strahotu čina koje namjeravaju napraviti i da bi prihvatile dijete, potvrdila je dr. Radan konkretnim primjerima iz svoje liječničke prakse.

„Rane pak koje ostaju nakon pobačaja nezgodna su stvar, i samo Bog iz toga može izbaviti“, upozorila je dr. Radan, jer čovjek je „jedinstvo psihe, duha i tijela, te sve što se događa na jednoj od tih triju razina, nužno se odražava i na ostalima“.

U svom izlaganju dr. Radan je progovorila i o drugim temama usko vezanima uz pobačaj iznoseći i znanstvene pokazatelje, posebno se osvrnuvši na kontracepciju i neuredan spolni život te na njihove ozbiljne posljedice na zdravlje žene, od kojih je jedna i neplodnost. U svezi s tim bilo je govora i o umjetnoj oplodnji, te je naglašeno kako ti postupci nužno dovode do pobačaja, posebno pri odmrzavanju i selekciji, kad začeto biće umire.

„Bog je taj koji otvara i zatvara utrobu“, zaključila je dr Radan.

Za razliku od pobačaja koji prekida život u početnoj fazi postojanja, eutanazija ga prekida u njegovoj završnoj fazi, i razlike zapravo nema, osim da se nerođeno dijete na nikoji način ne može braniti. Praksa pak potvrđuje da mnogi i vrlo teški bolesnici, kad im se ostave tablete za „laku smrt“, odbijaju to učiniti, što samo potvrđuje činjenicu da je „čovjek biće stvoreno za život“.

Verica Kraš Villa


Objavljeno: 29. listopada 2012.

Možda vam se svidi