Zašto čovjek koji je začet ne može živjeti?

Bioetika

U okviru projekta „Mjesec bioetike“ koji se kroz četiri uzastopna utorka održava za mlade u župi sv. Anastazije u Samoboru, u utorak, 23. listopada o temi pobačaja i eutanazije govorila je dr. med. Mirjana Radan, spec. ginekologije i porodništva, a ujedno i prof. filozofije i religijske kulture.

„Najvažnije pitanje čovjeka, pitanje za tebe i mene jest: kada počinje život?“ započela je svoje izlaganje dr. Radan. Treba li u traženju odgovora i određenih „prava“ na tom području slijediti vječni zakon, koji je zapravo naravni zakon upisan u svakog čovjeka, ili zakon razuma, ili civilni zakon? „Ako nešto nije život i nije čovjek od samog početka, onda to ne može postati ni kasnije, ni u jednoj drugoj fazi razvoja“. I s pravom se onda postavlja pitanje na koje se teško može naći odgovor: „Zašto čovjek koji je začet ne može živjeti?“ odnosno zašto mu drugi čovjek uskraćuje mogućnost da bude rođen. Pitanje je to u kojem je dr. Radan prepoznala i smisao svog poslanja kao liječnice u službi života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mladi su postavili pitanje kako žive i kakvu imaju savjest liječnici koji jednom djetetu omogućuju da dođe na svijet radujući se s roditeljima, a s druge strane, možda isti dan, u drugoj prostoriji neko drugo dijete ubijaju u majčinoj utrobi. Koje značenje u životu liječnika ima Hipokratova zakletva, u kojoj prisežu da će čuvati život od začeća do naravne smrti, kao i to da neće pacijentima propisivati nikakve tvari za koje znaju da štete zdravlju, a što se vrlo lako može reći za kontracepciju.

Dr. Radan naglasila je da, iako je teško to razumjeti, treba prema svakoj osobi imati poštovanja, i prema majkama koje traže pobačaj, kao i prema liječnicima koji ga vrše: „Nikada ne treba osuđivati osobu, nego grijeh koji ta osoba čini.“ Iz vlastita kliničkog iskustva posvjedočila je kako na pobačaj u većini slučajeva žene dolaze same, bez pratnje supruga koji ne želi dijete, jer to je kao „stvar žene“, a što je pokazatelj koji dovoljno govori za sebe. Nerijetki su i slučajevi kad se na takav korak žene odlučuju i pod pritiscima svekrva.

Da je često dovoljan razgovor i ohrabrenje liječnika, a posebno ultrazvučni prikaz djeteta i njegova srca koje kuca, kako bi majke spoznale strahotu čina koje namjeravaju napraviti i da bi prihvatile dijete, potvrdila je dr. Radan konkretnim primjerima iz svoje liječničke prakse.

„Rane pak koje ostaju nakon pobačaja nezgodna su stvar, i samo Bog iz toga može izbaviti“, upozorila je dr. Radan, jer čovjek je „jedinstvo psihe, duha i tijela, te sve što se događa na jednoj od tih triju razina, nužno se odražava i na ostalima“.

U svom izlaganju dr. Radan je progovorila i o drugim temama usko vezanima uz pobačaj iznoseći i znanstvene pokazatelje, posebno se osvrnuvši na kontracepciju i neuredan spolni život te na njihove ozbiljne posljedice na zdravlje žene, od kojih je jedna i neplodnost. U svezi s tim bilo je govora i o umjetnoj oplodnji, te je naglašeno kako ti postupci nužno dovode do pobačaja, posebno pri odmrzavanju i selekciji, kad začeto biće umire.

„Bog je taj koji otvara i zatvara utrobu“, zaključila je dr Radan.

Za razliku od pobačaja koji prekida život u početnoj fazi postojanja, eutanazija ga prekida u njegovoj završnoj fazi, i razlike zapravo nema, osim da se nerođeno dijete na nikoji način ne može braniti. Praksa pak potvrđuje da mnogi i vrlo teški bolesnici, kad im se ostave tablete za „laku smrt“, odbijaju to učiniti, što samo potvrđuje činjenicu da je „čovjek biće stvoreno za život“.

Verica Kraš Villa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 29. listopada 2012.

Možda vam se svidi