Britanski povjesničar, publicist i autor knjige ‘Stepinac – Njegov život i vrijeme’, Robin Harris, uoči Stepinčeva je u prostorijama Centra za obnovu kulture (COK) održao predavanje na temu ‘Uloga i značenje Alojzija Stepinca’.

U svojem je predavanju Harris naglasio kako Stepinac nije samo mučenik za vjeru, nego i “mučenik za Hrvatsku”, jer bi bez njegovog svjedočanstva Katolička Crkva u Hrvatskoj potonula, “a time bi i povijesni identitet hrvatske nacije bio strahovito oslabljen”.

Ipak, unatoč njegovim nemjerljivim zaslugama za vjeru i domovinu, predavač je istaknuo kako kampanja za diskreditaciju Stepinca još uvijek traje, za što je djelomično okrivio neaktivnost hrvatskih istraživača po pitanju rada na novodostupnim vatikanskim arhivima

“Otvaranje arhiva pape Pija XII. otvorilo je širom vrata srpskim istraživačima i zato omogućilo njihovim medijski dobro povezanim petokolonašima među Hrvatima da otkriju dokumente koji se mogu prikazati kao novi štetni dokazi. Neki su već isplivali na površinu. Sigurno će ih se još pojaviti. S druge strane, Hrvatski očito ne pronalaze ni vremena ni razloga da odu u Rim i sami provedu istraživanja”, istaknuo je Harris.

Govoreći o Stepinčevim krepostima, predavač je istaknuo kako smatra da je njegova najizuzetnija osobina bila sposobnost za praštanjem onima protiv čije se ideologije borio i koji su ga zbog toga progonili.

“Sačuvan je podroban prikaz nadbiskupovih misli, riječi i djela u dnevniku Josipa Vranekovića, župnog svećenika u Krašiću, gdje je Stepinac zatočen od tisuću devetsto pedeset i prve do tisuću devetsto šezdesete. Opetovano je inzistirao na potrebi da se oprosti svojim neprijateljima, uključujući i onima koji su ga špijunirali i izdavali. Kada je čuo za tiraninovu smrt, smjesta se pomolio za Staljinovu dušu”, kazao je Harris.

Njegova radikalnost u življenju evanđelja dovodila je do tenzija ne samo s onodobnim svjetovnim vlastima, nego i s Kaptolom.

“Plašio je sve one koje su željeli miran i lagodan život. To je uzrokovalo napetosti s bogatim kanonicima katedralnog Kaptola u tridesetim i pedesetim godinama – doduše zbog različitih razloga. U prvom su razdoblju pojedini kanonici smatrali da se ne bi trebalo razbacivati novcem pri osnivanju novih župa. U drugom su razdoblju mislili da bi se mogli dogovoriti s komunistima oko otvorenih pitanja u namjeri da zaštite svoje kurije. Stepinac nije htio ni čuti za to”, istaknuo je predavač.

Iako ga politika nije zanimala, i nastojao sebe i svoje svećenike držati podalje od nje, to u razdoblju triju neugodnih režima u vrijeme njegovog biskupovanja nije bilo posve moguće.

Zbog mnogobrojnih zloporaba na štetu Hrvatske, Stepinac je “kao i većina Hrvata – pozdravio raspad Jugoslavije i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske”, govori Harris, ali ističe i kako je “uvijek bio suparnik nacista”, a i oni su “sumnjali u njega, kao i novi vladar, Ante Pavelić, poglavnik i vođa Ustaša”.

Stepinac je bio oštar u kritici postupaka režima već od samoga početka što se očituje u tome da je već tri tjedna nakon proglašenja nove države “Paveliću uputio snažno prosvjedno pismo zbog ubojstva dvjesto šezdeset Srba u Glini”. Njegovi su se prosvjedi nastavili i kasnije.

Iz tog razdoblja valja posebno istaknuti dobre odnose koje je Stepinac imao sa Židovima. “Dočekao ih je 1938.  na zagrebačkom kolodvoru kada su bježali iz Austrije i Čehoslovačke. Pomogao je židovskoj zajednici da dobiju isprave kako bi mogli otići u sigurnije zemlje. Na zahtjev Židova koji su mu dolazili je obavljao privatna krštenja kako bi mogli tražiti – ili pokušati tražiti – pravnu zaštitu koja se pružala obraćenicima.”

U prilog njegovog velikodušnog odnosa prema Židovima svjedoči da čak i na “montiranom sudskom procesu protiv Stepinca 1946. nije bilo ni spomena Židova”.

Dolaskom komunističkih vlasti, Stepinac isprva nije bio smatran ratnim zločincem, ali velika se promjena dogodila nakon što su na njegovo inzistiranje katolički biskupi “izdali snažan i obuhvatan napad na zloporabe i umorstva koja je odobrio novi režim”. Zločini su uključivali smaknuće “nekoliko stotina katoličkih svećenika, sjemeništaraca i redovnika”.

Stepinac je shvaćao da će posljedice biti teške, što se ubrzo i potvrdilo kada je izveden pred sud pod optužbom za pomaganje okupatorima, prisilna pokrštavanja, podršku NDH i neprijateljsku propagandu.

Kako objašnjava Harris, Stepinčev slučaj je “pokrenut kao protuteža kojom se smirivalo srpsko javno mnijenje nakon osude četničkog vođe Draže Mihajlovića u lipnju 1946.”, a budući da je Pavelić pobjegao “Stepinac je bio najuglednija hrvatska protužrtva”.

Osim toga suđenje Stepincu se treba razumjeti “u svjetlu dugogodišnjeg programa širenja kleveta protiv Pija XII.”

Epilog svega je bila kazna na 16 godina strogog zatvora. U Lepoglavi je na kraju proveo prvih pet godina izdržavanja kazne, a o tom razdoblju Harris kaže:

“Nisu ga mučili, ali je vrlo vjerojatno bio otrovan. Službeno izvješće nakon obdukcije je očigledno nepouzdano. Tijelo mu je pod sumnjivim okolnostima uništeno kiselinom, umjesto da je balzamirano. Srce, koje je katolički kirurg potajno odstranio kao relikviju, UDBA je otela i spalila – vjerojatno da sakriju tragove trovanja. Na kemijskom odsjeku Sveučilišta La Sapienza u Rimu 1996. pregledani su neki tjelesni ostaci prije beatifikacije te su otkriveni tragovi kadmija, arsena i kroma koji nisu trebali biti prisutni u normalnim okolnostima što ukazuje na vjerojatno ozračenje.”

Iako, maknut sa službe, Stepinac je ostao najzaslužniji što je Crkva u Hrvatskoj ostala postojano vjerna nauku Crkve i Rima, a to je omogućilo da se kasnije pod vodstvom “Stepinčeva duhovnog sina”, nadbiskupa Franje Kuharića, Crkva u Hrvatskoj mogla naći “u položaju da pomogne uništiti komunistički režim u Hrvatskoj i osnažiti hrvatsku odvažnost i odlučnost u vremenima kušnje”.

Valja istaknuti da čak i u najmračnijim trenucima Stepinac nikada nije sumnjao u pad komunizma i konačnu pobjedu Kristove Crkve, kao što je u pismu kiparu Ivanu Meštroviću samo osam mjeseci prije svoje smrti istaknuo:

Apsolutno je nemoguće da ikada pridobiju srca ljudi za ovaj monstruozni sistem. Ja vjerojatno ne ću doživjeti slom komunizma u svijetu radi skršenog zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slom. Štogod se gradi protiv naravi, kako ju je Bog stvorio i ustanovio, to se mora srušiti unutarnjom nuždom… Sotona je izgubio bitku na Kalvariji, pa sam siguran da će je izgubiti i na Kalvariji mističnog Krista, a to je Crkva, koja danas prolazi svoju Golgotu.