Dok pomalo jenjava veliki izbjeglički blisko-istočni tsunami koji se razlio na panonske obale pa tako i u našu Slavoniju, vratimo se malo u prošlost, pogledajmo geopolitičku genezu čija je posljedica ovaj ljudski i civilizacijski tektonski poremećaj. Tko je izazvao veliki geopolitički potres koji je doveo do ovog golemog izbjegličkog vala?

Nakon 11. rujna 2001. i terorističkog rušenja Twinsa u New Yorku i osvetničkog napada SAD-a na Afganistan i dvije godine kasnije napada anglo-američkih snaga na Irak, nitko više nije mogao predvidjeti zlokobnost i dalekosežnost posljedica globalnog terorizma i rata protiv terorizma koji je s vremenom također prerastao u svojevrsni vojno-imperijalni terorizam kao nastavak borbe velesila za prirodne resurse i energente na području stare mezopotamske civilizacije.

Američki napad na Afganistan krenuo je 7. listopada 2001. na blagdan Gospe od Ružarija, a invazija na Irak na blagdan sv. Josipa 2003. godine. Ratovi koje je pokrenuo Bushov „establishment“ nisu donijeli ništa dobro čovječanstvu i ponajprije su naštetili samom Zapadu, konkretno zapadnoj Europi koja je manje-više aktivno ili pasivno promatrački asistirala američkom vojnom i političkom mesijanskom kompleksu. Danas posljedice svega toga pogađaju i one koji su najmanje suodgovorni za takvu politiku: jugoistočnu i srednju Europu. Zanimljivo je da glavni mediji mahom pate od amnezije i da svjesno ili podsvjesno štede glavnog i odgovornog globalnog policajca koji je pokrenuo niz vojno-političkih potresa na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi poradi svojih ekonomskih interesa i geopolitičkih ciljeva.

U predvečerje anglo-američkog napada na Irak u ožujku 2003. godine, kad je bilo jasno da se sprema veliki pohod za svrgavanje diktature Sadama Husseina, papa Ivan Pavao II. proročki je upozoravao da bi taj rat mogao imati nesagledive posljedice za cijelo čovječanstvo. Papa je tada činio sve što je mogao da spriječi ratni scenarij, djelovao je i diplomatski i duhovno-molitveno, uložio je sav svoj utjecaj, moralni autoritet i duhovnu snagu ne bi li dotaknuo savjesti Busha i Blaira, i drugih tadašnjih svjetskih moćnika. Wojtyla kao prorok i mistik našega doba predosjećao je da će rat u Iraku pokrenuti veliki niz nesagledivog zla čiji se kraj ni danas ne nazire, jer na početku tog kauzaliteta stoji američka ratna politika, a na drugom kraju tzv. Islamska država kao njezina posljedica.

U veljači 2003., na nedjeljnom Angelusu, papa Ivan Pavao II. je rekao da samo Božja intervencija može donijeti nadu u manje mračnu budućnost.

„U ovim trenucima međunarodne zabrinutosti svi osjećamo potrebu moliti Boga za mir. Teškoće koje se vide na svjetskom horizontu navode na misao da samo intervencija Odozgo može donijeti nadu u manje mračnu budućnost.“, rekao je tada Papa.

Njegove mirotvorne aktivnosti bile su sve intenzivnije tih dana, poslao je i svog posebnog izaslanika u Irak, susretao se sa svjetskim čelnicima, proglasio dan molitve i posta za mir na Bliskom istoku, a uoči samog početka najavljene agresije, kad je bilo jasno da je rat neizbježan, rekao je:

“Pred strašnim posljedicama koje mogu nastati vojnom intervencijom za stanovništvo Iraka i ravnotežu cijele srednjoistočne regije, kao i zbog ekstremizama koji bi iz toga mogli proizaći, svima poručujem: ima još vremena za pregovore, ima još prostora za mir, nije nikada prekasno za nastavak pregovora.”

I kako naš narod kaže, „sila Boga ne moli“, ratni stroj je pokrenut usprkos apelima svetoga Pape čiji glas je među svjetskim liderima na koncu ostao proročki usamljen. On je jedini imao hrabrosti reći istinu u lice Bushu i Blairu. Nakon početka rata u Iraku, rekao je da „sadašnji rat potkopava nadu čovječanstva u bolju budućnost“ i da se radi o ljudskoj tragediji koja će izazvati velike vjerske podjele i ekstremizme. Jasno je upozorio da „rat u Iraku ovih dana prijeti sudbini čovječanstva.“ Nakon godina američke okupacije, Irak je uništena zemlja, milijuni ljudi su stradali, ubijeni, ranjeni, raseljeni, irački kršćani gotovo su nestali iz te zemlje, devastirana je i povijesna i arheološka baština čovječanstva.

Irački kaos utjecao je na nestabilnost cijele bliskoistočne regije i doveo je do bujanja najradikalnijih islamističkih skupina koje su najveću ekspanziju doživjele nakon tzv. „arapskog proljeća“ također iniciranog zapadnim i američkim uplivom. Niz arapskih revolucija doveo je do svrgavanja režima u Libiji i Egiptu, do građanskog rata u Siriji, i jačanja ISIL-a. Libija je ostala u kaosu, Sirija se raspada, milijuni ljudi su izbjegli iz te nekad stabilne države. I u Siriji su kršćani žrtve, nestaju kao najstarija kršćanska manjina na svijetu, što je posebna ljudska tragedija i sramota Zapada koji nije ništa učinio da ih zaštiti, a radi se o zajednici koja potječe još od sv. Pavla apostola! Nestanak kršćana s Bliskog istoka koji su tamo bili sol zemlje poseban je simptom kataklizme koja se događa po zakonu spojenih posuda između stare mezopotamske kolijevke i Zapada koji se iznjedrio iz te kolijevke, iz vremena kad je praotac Abraham iz mezopotamskog grada Ura krenuo prema Kanaanu. Dapače, zapadne zemlje su pristrano zauzele stranu u sirijskom građanskom ratu protiv Assadova režima iako je bilo jasno da bi svrgavanje Assada dovelo do još većeg kaosa. Ako Damask padne, domino efekt bi mogao biti strašan. U otupjeloj memoriji Zapada koji je zaboravio svoje kršćanske korijene i Damask bi trebao biti jedan toponim važan za povijest spasenja, kulturu i civilizaciju – grad koji ima veliko značenje za judeo-kršćansku kao i za islamsku povijest.

Dakle, u kratkim potezima, to je geneza izbjegličkog vala u Europi. Odgovornost Zapada je velika ali oni koji su najodgovorniji, Britanci i Amerikanci, znakovito šute i ponašaju se kao promatrači kojih kao da se to zapravo puno i ne tiče, dok se Europa muči s posljedicama njihove ratne politike i vlastite kompromitiranosti u podržavanju njihovih bliskoistočnih uplitanja i osvajanja. Valja podsjetiti i na snažne mirovne napore pape Franje koji se u rujnu 2013. godine, poput Wojtyle deset godina ranije, snažno suprotstavio Obaminoj nakani da bombardira Damask. Papa Franjo je tada okupio stotinjak tisuća ljudi na trgu sv. Petra u molitvi za mir. Novi američki ratni pohod spriječen je zalaganjem Pape i ruskim vetom.

Geopolitički i povijesno-semantički kontekst je iznimno važan za shvaćanje događanja na Bliskom istoku koja se sada itekako tiču i nas u Europi, a ticat će se još i više. Kako se onda ispravno postaviti prema izbjegličkoj krizi? To nije samo moralno pitanje nego i vjersko, društveno, ekonomsko i kulturološko, a naravno i sigurnosno. No prije svega je pitanje i našeg humaniteta i kršćanske savjesti. Odgovor nije jednoznačan. Valja izbjegavati dvije krajnosti. Prva je liberalna, utopistička, s nedostatkom razbora koja tvrdi da sve izbjeglice treba prihvatiti i naseliti kao novu biološku i radnu snagu. Druga je krajnje desna, jedna od varijacija teorija zavjere, da su izbjeglice puki instrument planske islamizacije Europe. U prvom slučaju imamo empatiju bez razbora, a u drugom strah bez razbora. U prvom slučaju nedostaje krepost razboritosti, a u drugom krepost milosrđa.

Razmotrimo najprije liberalnu tezu. Ivo Banac je jedan od autora koji je među prvima eksplicirao ideju o neselektivnom i masovnom useljavanju imigranata u Hrvatsku, pa ga vrijedi citirati: „”U hrvatskim je uvjetima važno prepoznati prednosti pridošlica. Kao što talijanska katolička zaklada Migrantes dokazuje, talijanske obitelji moraju postati “risorsa e speranza” (resurs i nada) barem impresivnom broju od 10.000 izbjeglica ispod 18 godina starosti bez roditelja i rodbine što su se iskrcali na talijanske obale (L’Avvenire, 5. svibnja). To mora biti i naš cilj, ali ujedno i prednost u obnovi nacionalnog identiteta. Budući da nemamo dovoljno stanovništva, a imamo neiskorišten i neurbaniziran teritorij, trebali bismo tu činjenicu shvatiti i uzeti u obzir pri razradi nacionalnih strateških, gospodarskih, populacijskih, urbanističkih i prostornih razvojnih planova. Hrvatska može postati zemlja useljavanja, a ne samo koridor za transfer ljudi u zemlje Europske unije. To svakako pretpostavlja i nužnost planiranja kriterija i uvjeta useljavanja, ali i pripremu stanovništva za prihvaćanje imigranata.” (Jutarnji list, 22. svibnja 2015.)

Ivan Zvonimir Čičak je nedavno euforično izjavio da su nam otoci pusti pa bi izbjeglice koje hrle prema Zapadu trebalo naseliti na hrvatsko otočje. I Banac i Čičak, kao i svi zagovornici takve ideje, zaboravili su jednu bitnu činjenicu: da izbjeglice koje su tranzitirale kroz Hrvatsku ne žele i nemaju namjeru ostati ovdje niti pecati ribu na Lastovu. Čemu onda Hrvatsku kandidirati za tako dobrohotan materinski odnos prema nesretnim apatridima s Bliskog istoka?

Na stranu ironiju, no ovakve teze imaju ozbiljne manjkavosti. Prvi je prigovor temeljne logičke naravi. Kako bi Banac obnavljao hrvatski identitet u susretu s identitetom stranaca koji su drukčije vjere, jezika i kulture? Asimilacijom? Ili promoviranjem multikulturalnog projekta američke naravi u „odviše“ etnički čiste europske države? Uvijek je bilo gibanja stanovništva i većih ili manjih seoba, susreta i sukoba raznih kultura, i uvijek se radilo o nekom povijesnom spontanitetu. Ono što izaziva zazor kod ovakvih ideja je upravo ta kvotizacija, multikulturalnost kao projekt koji se planski provodi bilo u ime navodnog humanizma, bile u ime ekonomskih i bioloških kriterija. Zašto bi se Europa planski obnavljala „uvozom“ ne-europskog stanovništva a ne iz vlastitog vitaliteta koji bi se trebao i mogao obnoviti pametnom pronatalitetnom i pro-life politikom?

Liberalni utopisti zapravo zagovaraju svojevrsnu politiku „humanog preseljenja“ stanovništva. Kad im kažete da su istodobno milijuni nerođenih u Europi pobačeni, onda vas gledaju čudno, kao nekog fanatika. Ne priznaju li neizravno svojim tezama da je zapadna antinatalitetna i proabortivna politika doživjela neuspjeh kad zaziva „uvoz“ stanovništva iz islamskog svijeta koji ne promovira abortuse i ima visok natalitet? I ne priznaju li se time posredno posljedice politike etničkog čišćenja koju provodi ISIL na Bliskom istoku? Liberalne teze neizravno ohrabruju ekstremiste da nastave sa svojim zločinačkim naumima i da protjeraju što više stanovništva s prostora koja zauzimaju jer su svjesni da time Zapadu stvaraju veliki problem.

Manjkavosti liberalne teorije, desni teoretičari zavjera uzimaju kao svoja glavna težišta. Oni smatraju da neki zli um smišlja ovu invaziju, da je vodi neki zli demijurg iz pozadine i upravlja ovom krizom, kao da je moguće upravljati tsunamijem. Cinik bi rekao da takav um s paklenim naumom ipak ne sjedi negdje na Bliskom istoku nego na Zapadu. No ovakve teze zanemaruju ljudski moment, ljudsku psihologiju i ne vide konkretnog čovjeka i njegovu nevolju. Događajima nije moguće upravljati kao na video igrici. Treba se čuvati paranoičnih scenarija. I u ovom slučaju, ako postoji primisao da se izbjeglički valovi zlorabe za promjenu strukture europskog stanovništva, onda je ona opet nešto a posteriori, odnosno posljedično proizlaze iz američke i europske politike, u križanju interesa SAD-a, Turske i Rusije. Zagovornici teza o obrani kršćanske civilizacije na granicama EU misle da se Europa može obraniti ograđivanjem i odbojnošću prema inovjercima koji pristižu, da je žica rješenje – no u mađarskom slučaju se pokazalo da ni žica ni ograde ne mogu spriječiti prodor izbjeglica. To je borba s posljedicama, kad je val već udario, i jedino što se može učiniti je, baviti se njegovim epicentrom. Ako se u epicentru ne riješi problem, nove valove nitko neće moći zaustaviti. Europa se danas suočava s posljedicama svoje moralne gluhoće i duhovne tuposti – Zapad koji nije slušao proročka upozorenja sv. Ivana Pavla II.!

Sasvim sigurno je da Zapadu prijete vjerske, kulturološke i ekonomske dubioze sa svakim većim valom izbjeglica jer se radi o masi ljudi koje treba integrirati u zapadna društva. Neki od njih će zasigurno postati vrijedni građani koji će doprinositi u mnogočemu državama koje su ih primile, možda će već u idućem naraštaju postati Nijemci ili Francuzi, ali je činjenica i da se mnogi neće snaći i da će biti frustrirani ako ne nađu svoje mjesto pod suncem. No problemi koji nastaju i koji će tek nastati kao izravna posljedica velikih migracija s Istoka, problemi su koji izviru iz same slabosti zapadne civilizacije koja se prepustila kulturi smrti. Nisu Sirijci problem Zapada niti će to biti, glavni problem Zapada je njegova moralna i duhovna dekadencija. Zato teorije zavjere imaju tu manjkavost da glavni problem uvijek vide izvana ili u pozadini zbivanja, ali ne i u samoj matici zbivanja i u njegovom kauzalitetu i povijesnom spontanitetu kojim ljudski um ne može posve upravljati. Orban brani Europu žicom, no Europa je poput Troje, u njoj su već trojanski konji s ratnicima (figurativno rečeno, a možda i doslovno), koji čekaju da završi pijanka pa da u noći iziđu van i razruše iznutra njezine zidine. Orbana se može razumjeti u kontekstu širih zbivanja: on nije američki pijun pa nije htio biti ni žrtva američke politike.

Ipak, draže mi je da smo mi u Hrvatskoj pokazali dobrohotnije i humanije lice, i da se nismo ogradili žicom. Bog čuva ovu zemlju usprkos svemu, i kao kršćanin nemam se razloga bojati tridesetak tisuća ljudi koji u svom zbjegu hrle prema nekoj svojoj zamišljenoj Arkadiji. Pišem ovaj tekst na spomendan sv. Mateja apostola i sv. proroka Jone, a u misnom čitanju Gospodin kaže, citirajući Pismo: milosrđe mi je milije a ne žrtva paljenica. To bi trebao biti naš ljudski moto. Najprije konkretni čovjek i topla gesta milosrđa i ljubavi – više vrijedi od bilo čega drugog, jer svaki čovjek to pamti. Nema veće ni evangelizacije od toga. U tim ljudima Isus nam se pokazao: dati djetetu čokoladu, ohrabriti roditelje, pomoći trudnici, obuti, napojiti i nahraniti tisuće ljudi – eto Evanđelja na djelu! I neka ti ljudi, ako im Bog dade da se negdje skrase i pronađu svoj život, pamte tu malu Hrvatsku po dobru. Njihova djeca kad odrastu sjetit će se Hrvata kao dobrih ljudi. Da sam poput njih negdje u nevolji, u nepoznatom svijetu, i da mi netko skuha kavu, donese kruh, da mi djetetu donese patike, da mi pristupi kao čovjeku, pamtio bih to za cijeli život. Jer u tomu je sav Zakon, Pisma i Proroci. U čistoj, elementarnoj ljudskosti, u čovještvu kakvo nam je Krist pokazao.

Zoran Vukman | Bitno.net

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana.