Prošle subote stanovnici Rijeke, Siska i Splita hodali su za život.

Među njima bili su i oni ranjeni ranom pobačaja te osobe koje su svoj život posvetile skrbi za djecu. Neki su i javno posvjedočili svoje priče.

Jedna od njih je vjeroučiteljica Maja Dumančić koja je sa Splićanima podijelila svoje iskustvo neplodnosti i otvorenosti životu kroz udomiteljstvo.

„Željeli smo, dok još možemo, pružiti ljubav i pažnju koju nismo imali priliku dati svojoj djeci. To se dogodilo na vrlo neobičan način − jednim susretom u čekaonici kod ginekologa. Sumnjala sam da sam trudna, pa sam otišla k ginekologu na pregled. Ondje sam u čekaonici upoznala djevojku koja je bila zbunjena i uplašena. Došla je raditi sezonski posao. Posumnjala je da je trudna i odmah je rekla da će ga pobaciti. Mislila je da nema drugog izbora, da će je se obitelj odreći, a dečka nije bilo briga… Pokušala sam je malo ohrabriti i onako, spontano, predložila joj da dijete rodi i da ga meni.

Zanimljivo je kako je ta djevojka bila uvjerena da nema drugog izbora osim pobaciti svoje dijete! Njezini prijatelji su joj bili spremni dati podršku − ako pobaci. Bili su spremni skupiti novce i platiti joj put i pobačaj. Znači, bili su u stanju odvojiti 3-4 tisuće kuna za to, ali ne i za prvu pomoć za dijete (kolica, pelene…), tj. za osnovne potrebe tog malog bića koje je nosila pod svojim srcem.

I tako je taj mali anđelak pokrenuo lavinu i u našim životima. Mama ga je zadržala. Jedno vrijeme je bila u kući Betlehem. A onda su baka i djed prihvatili svog unuka i sad živi kao mali kraljević. Ja sam mu krsna kuma. Bio je to jedan od sretnijih dana u mom životu. Sve do nedavno ga otac nije htio prihvatiti. No i to se promijenilo. Na 6. rođendan ga je prvi put vidio. A za ovaj Uskrs su mama i on bili u posjetu cijeloj očevoj obitelji.

Muž i ja smo se nakon tog susreta brzo odlučili prijaviti za udomiteljstvo. Nakon par mjeseci, k nama je privremeno stigao jedan prekrasan i vedar dječak i donio sreću u naš dom. Tad je imao osam godina, veselu narav i bio uistinu divan dječak. Kod nas je bio 3 mjeseca, završio je drugi razred, popravio ocjene, i (po riječima socijalne radnice) naučio što je prava ljubav i toplina u obitelji.

Par mjeseci kasnije, zvali su nas opet i upoznali smo dva brata: Lovro (3 i pol godine) i Valentino (dvije i pol godine). Osvojili su nas na prvu. Imali smo s njima mjesec dana prilagodbe. Često smo išli u Split u dom Maestral kako bismo bili s njima. Naši Lovro i Valentino sad već idu u školu; 1. i 2. razred i zaista su super dečki. Dar su ne samo nama, nego i našoj obitelji, župi i cijelom selu“, zaključila je Dumančić.