SVETKOVINA UZNESENJA BDM

Stotine tisuća ljudi u hrvatskim marijanskim svetištima – najveća okupljanja u Sinju i Mariji Bistrici

Na svetkovinu Uznesenja BDM na Nebo, 15. kolovoza, na prostoru crkve na otvorenom bl. Alojzija Stepinca u svetištu Majke Božje Bistričke pred mnoštvom hodočasnika euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Foto: IKA, Zagrebačka nadbiskupija

Osvrćući se na početku homilije na Marijin hvalospjev „Veliča duša moja Gospodina”, naglasio je kako u njemu nalazimo onaj odgovor na koji Bog zove Crkvu. Stoga smo, „poput Marije, i mi pozvani pridonositi spašavanju svijeta slobodnim prihvaćanjem Božje volje. A to je moguće živjeti, ako prihvaćamo Mariju kao ‘putokaz nade i utjehe” na našem ovozemnom putovanju”.

Podsjetio je kako se bistričko svetište veže uz blaženoga Alojzija Stepinca, pastira i mučenika, koji je svjedok vjere, svjedok svetoga pouzdanja u Boga.

„Zato je tako lako povezati Marijin hvalospjev i svjedočanstvo našega Blaženika. Najprije treba istaknuti da sve što Bog čini ne može biti drukčije nego aktualno, suvremeno, ono što čovjeka unapređuje i otvara budućnosti u kojoj pobjeđuje dobro”. U tome je smisao trajne aktualnosti Marijina hvalospjeva kao i aktualnost svjedočanstva života i djela bl. Alojzija. „Spominjem to zbog toga što se u javnosti, posebno od promicatelja osporavanja svetosti blaženoga Alojzija, može čuti da nije potrebno vraćati se u prošle događaje i isticati Stepinčev lik, jer – govore nam – on više nije aktualan. Treba, prema njima, sadašnjosti pristupiti na suvremeniji način. No, nema ničega što bi bilo suvremenije od Boga i od njegove prisutnosti u životima onih koji su sebe stavili u službu Božje providnosti i ljubavi.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U tom je kontekstu kardinal ukazao na činjenicu Stepinčeve aktualnosti i suvremenosti što potvrđuju „događaji ne samo u vrijeme njegova života na zemlji, nego tijekom svih godina nakon njegove smrti sve do danas. Zar nam to ne govori i nedavno završen rad Komisije Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve? Nije li dovoljno jak pokazatelj te aktualnosti to da dvije Crkve razgovaraju i raspravljaju o njemu na razini nositelja najodgovornijih služba? Još i više od toga! I naša suvremena pitanja, i ona društvena, pa odgojna, kulturna, nacionalna, od onih najdubljih i temeljnih državnih do svakidašnjih, u raznim područjima života mogu dobiti odgovore u aktualnosti blaženoga Alojzija koji ostaje smjerokazom i za našu budućnost”. To je potkrijepio riječima, koje je na tom prostoru 1998. godine izrekao sv. Ivan Pavao II. U nastavku homilije posebno se osvrnuo na lik kardinala Stepinca, te upozorio, kako se „njegovo djelovanje i uloga ne mogu razumjeti bez ukorijenjenosti u Boga”, jer „on nije svodiv na političko značenje, nego se i političke posljedice njegove službe mogu rasvijetliti samo polazeći od njegove službe pastira, od njegove povezanosti s Bogom i od njegove potpune predanosti Crkvi”, te je ustvrdio: „Blaženi Alojzije bio je nadbiskup, a ne politički vođa”, jer „on polazi od Boga koji je u neizrecivome promislu iz ljubavi stvorio svijet i čovjeka; polazi od otajstva života koji je Božji dar i s kojim Bog ima svoj plan. Zato je današnja svetkovina, koja obuhvaća početak i završetak povijesti čovjeka, njegovo stvaranje i proslavu u nebu, prikladna za taj pristup, posebno ovdje u svetištu Majke Božje Bistričke s kojim je blaženi mučenik Alojzije srašten u svojoj pobožnosti i molitvi, u pastirskoj službi i pouzdanju”.

Istaknuo je da je Marijin pogled pročišćen Božjom ljubavlju, a ne oblikovan ljudskim kriterijima i obzirima. Tko usvaja taj Marijin pogled, otkriva da Bog voli čovjeka i poziva ga na življenje dara kao Božjeg stvorenja, stvorena na sliku Božju. „Tu se vidi ključ svega što slijedi u zauzimanju blaženoga Alojzija za čovjeka bilo kojega podrijetla, vjere i nacije, u borbi protiv nepravde, u nastojanju da hrvatski narod ne prihvaća nikakva idolopoklonstva, ponude zla, nego da bude vjeran Bogu. Stepinčev duh nije u politici i u zemaljskim ciljevima, nego – u Bogu. Zbog toga je morao živjeti napetost sa svim totalitarističkim režimima i ideologijama, koje se uvijek bore ponajprije protiv Boga, koje su i bezbožne i protubožne”.

Osvrćući se na drugi dio Marijina hvalospjeva u kojem ona ističe velika djela koja su ponajprije u dobroti, u milosrđu prema onima koji Boga ljube, koji se pouzdaju u njega i njegovu riječ, odnosno – rečeno biblijskim jezikom – prema onima ‘koji se boje Boga’. „Ta ljubav prema Bogu, nošena milosnim darom Božjega straha, postaje ljubav prema čovjeku. Božje milosrđe odražava se u milosrđu prema bližnjima; ne kao prolazni osjećaj, nego kao nutarnji stav kakav ima majka prema djetetu od prvoga trenutka u njezinu krilu”, rekao je kardinal. Upozorio je da nije slučajno „da Božji neprijatelj napada baš otajstvo prenošenja života, kao i blizine i združenosti ljudi između sebe; to su ponajprije: obiteljska, rodbinska, susjedska povezanost i narodno zajedništvo. Božji neprijatelj to čini unoseći zavodljive ponude koje u svojoj jezgri imaju tjeskobu i strah iz kojih proizlaze razne vrste nasilja, nesloga i nemira”. Pouzdajući se u Boga, vidimo tolike primjere u kojima dobro prevladava nad zlim. Služenje nadbiskupa Stepinca prepuno je takvih obrata i obraćenja. Koliki su samo plodovi milosti od proglašenja kardinala Stepinca blaženim, rekao je kardinal, istaknuvši kako se dovoljno zaustaviti u zagrebačkoj katedrali pokraj Blaženikova groba i promatrati: neprestane procesije, molitve u sabranosti, posebno mladih vjernika, djevojaka i mladića, domaćih i stranaca, a zatim redovito ispovijedanje u našoj prvostolnici. „Stoga vjerujemo da će Gospodin u konačnici još snažnije pokazati uzvišenost Blaženikove poniznosti. Nakon svega što se iščitava iz služenja blaženoga Alojzija, lako se vidi što je Bog po njemu činio. Te Božje zahvate potvrđuju ne samo tolika nama znana i neznana očitovanja zahvalnosti ljudi kojima je pomogao, nego i čudesni znakovi što ih je prepoznao i potvrdio proces beatifikacije i kanonizacije. Povijesna će istraživanja pred sobom imati ono što je dostupno znanstvenoj metodi povijesnih znanosti na temelju sačuvanih dokumenata. Njih se višestruko razmotrilo i svako će objektivno istraživanje između zapisanih redaka vidjeti dublji razlog i šire značenje Stepinčevih postupaka. No, novost s kojom se susrećemo su nadolazeći naraštaji koji nalaze ohrabrujuće nadahnuće za prepoznavanje Božje blizine po zagovoru našega Blaženika. On im posreduje novu snagu za prepoznavanje Božjega djela u njihovu životu, za darove ljubavi i velikodušnosti, za suočavanje sa zlom koje nastoji zatvoriti čovjeka u zemaljsku stvarnost sukoba, nezadovoljstva i straha. Služba blaženog Alojzija se nastavlja: bio je neumoran dok je aktivno obavljao pastirsku službu, postao je moćniji po trpljenju u zatvoru i zatočeništvu, a nakon smrti ostaje Alojzije Stepinac veliki naš zagovornik kod Boga.”

Na kraju homilije, kardinal je istaknuo: „Mi danas molimo za sve potrebe ljudi i naroda svijeta, za toliko narušeni mir u svijetu, za našu domovinu Hrvatsku, za plodnost zemlje koju nam je Bog dao. Molimo posebno za naše poljoprivrednike, za zaštitu proizvođača i potrošača, za hrabrost i ustrajnost odgovornih da zaštite malog hrvatskog čovjeka od nemilosrdnog nasilja diktature tržišta. Pridružujući se Mariji svojim hvalospjevima, danas molimo: ‘Veličamo te, dobri naš Oče, jer si nam učinio velika djela; jer si nam darovao svoga Sina Isusa Spasitelja i Otkupitelja; jer si nam dao Presvetu Bogorodicu Mariju za Majku; jer nas raduješ zagovorom blaženoga Alojzija, koji i nas uči da se uvijek pouzdajemo u tebe'”. Homiliju je kardinal zaključio riječima: „Kao zagrebački nadbiskup, s ovog povijesnog prostora beatifikacije, danas s ponosom ističem: blaženi Alojzije je veliki hvalospjev svetosti, ispjevan hrvatskom dušom, koji odzvanja cijelom Crkvom, a razumije ga i lako ga prepoznaje srce čovjeka.”

U Svetištu Gospe Sinjske na slavlje svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo – Velike Gospe, 15. kolovoza, okupilo se više desetaka tisuća vjernika iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine i šire. Hodočasnici, od kojih su neki pješačili i po nekoliko sati, u svetište su počeli pristizati u ranim jutarnjim satima pa im je već od 3 sata na raspolaganju za sakrament pomirenja bilo mnoštvo svećenika. Slavlje misa počelo je u 4 sata, a mise su potom slavljene svakih sat vremena, sve do 9.30 kada je slavljenje zvona i sviranje fanfara označilo da iz Gospina svetišta kreće svečani ophod – tradicionalna procesija gradskim ulicama sa slikom čudotvorne Gospe Sinjske.

Staru Gospinu sliku, okićenu zlatom, dragim kamenjem te brojnim zavjetnim darovima nosili su alkarski momci u starim odorama, a uz njih u procesiji su sudjelovali i alkari, bogoslovi, redovnice, djevojke u narodnim nošnjama, predstavnici gradskih i županijskih vlasti, hrvatske vojske, MUP-a, braniteljskih udruga, majke, vjeroučitelji, vatrogasci, profesori, glazbenici, djelatnice Caritasa župe Sinj, poduzetnici, medicinsko osoblje, različite crkvene i civilne udruge te puk grada Sinja i cijele Cetinske krajine.

Euharistijsko slavlje, kao i svečani ophod, predvodio je mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit.

Nadbiskup Barišić na početku homilije kazao je kako je Majka Marija dionica radosti svoje djece, ali i tješiteljica u poteškoćama materijalne neimaštine kao i duhovnog siromaštva. Govoreći o Mariji kao „memoriji naše povijesti” naglasio je da su svi naši važniji događaji vezani uz Mariju i njezine blagdane: oslobođenje Sinja i Imotskoga od Turaka (Velika Gospa i Gospa od Anđela), oslobođenje od agresora u Domovinskom ratu (Dan pobjede – Gospa Snježna). „Gospina krunica, štit naših branitelja, je molitva u kojoj je ispisana sva naša povijest i borba za krst časni i slobodu zlatnu. I mi smo Isusovu i našu Majku poput učenika Ivana uzeli k sebi u svoj dom. I na svadbi nam je bila. Njezin lik trajno je prisutan u našem domu, među tolikim dragim obiteljskim slikama, na najčasnijem mjestu. I danas, stojeći u svetištu pred Njezinim likom, na Njezinu licu, u Njezinu srcu vidimo sebe, svoje bližnje i udaljene. Nikakvo čudo jer Isusova i naša Majka nikada ne napušta i ne odbacuje svoju djecu, pa i onda kada ne idemo dobrim putem. Njezini smo. I ranjena Majčina ljubav ostaje ljubav.”

Majčinu ljubav ranjava porast rastava u Hrvatskoj, naglasio je nadbiskup te dodao: „Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, a kojeg su prenijeli gotovo svi portali, 2016. godine u Splitu bilo 779 vjenčanja, a je 466 rastava. Zaista, ove brojke nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Ni Crkvu ni društvo, ni medije ni kurikularne reforme, ni gospodarstvo ni politiku, ni obrazovanje ni odgoj.”

Majku Mariju, kao i sve nas, zabrinjava napuštanje svoga zavičaja. Uvijek se događalo, nastavio je nadbiskup, „da su neki odlazili iz svoje domovine zbog materijalne oskudice, trgovine, rada, studija… Poznato nam je da su u onim vremenima mnogi napustili svoj dom i domovinu ne samo zbog ekonomskih razloga, nego i iz političkih progona i želje za slobodom. I Marija je sa svojom obitelji doživjela napuštanje domovine i odlazak u Egipat. Na sreću, vremena represije su iza nas. Očekivali smo da će se mnogi naši iseljenici vratiti i zajedno s nama izgrađivati Lijepu Našu u slobodi i blagostanju. No, svjedoci smo da već dugi niz godina dom i Domovinu napuštaju toliki mladi pa i čitave obitelji. Tako smo neki dan u medijima mogli pročitati da je samo u Njemačkoj 441 tisuća Hrvata i ljudi hrvatskog podrijetla, a prosječna dob im je 38 godina. A kolika nam je prosječna dob u Domovini? Umjesto da Hrvatska bude svečana svadbena povorka budućnosti života, sve češće smo nalik na sprovodne povorke. Uostalom zar nam nisu češći sprovodi nego rođenja? I školske klupe nam to pokazuju. Samo prošle godine u Njemačku je otišlo 55 tisuća ljudi. Doista naša Domovina za kojom su tolike generacije čeznule, a mnogi svoje živote položili, nalazi se u ozbiljnoj krizi između odlaska iz Domovine i napuštanja doma – pojava rastave.”

Izrazio je čuđenje zbog gospodarske krize jer „imamo vrijedne radnike, dobre ljude, pametne učenike, nagrađivane inovatore, uspješne sportaše. Prije svega, naši mladi i naše obitelji imaju pravo na budućnost u svojoj Domovini (Patrija – patrimonij – očev dar)”. Izrazio je nadu da će se oni koji su otišli vratiti u domovinu i u njoj graditi bogatstvo duhovnih i moralnih vrednota: „Domovina nije samo teritorij: ravnice, polja, šume, njive, mora, rijeke, jezera, otoci… već su dom i domovina i: vjera, jezik, identitet, kultura, duhovne i moralne vrijednosti, povijesno pamćenje, jubileji, mir, pravda, solidarnost, praštanje, opće dobro. Dom i domovina danas su prije svega radno mjesto, pristojna primanja, rad i molitva, obitelj i slavlja, suživot i zajedništvo; dom i domovina su među nama invalidi domovinskog rata i toliki branitelji koji su dali svoj život za našu slobodu i budućnost novih naraštaja. Oni koji ovako vide svoju domovinu mogu reći: ni pod cijenu teže ekonomske krize ne napuštam. Ostajem doma. Ostajem se boriti.”

Podsjetio je da su nas kroz povijest uvijek povezivale izvanjske opasnosti te da nas tako trebaju ujedinjavati naše unutarnje poteškoće. „Katastrofa je kada nam vatra ugrozi naselja i proguta maslinike. Ali je još opasnije i žalosnije gledati kako neodgovorno izazivamo požare kojima se ‘spaljuju’ mogući zajednički programi općeg dobra. Kada sam na vlasti mislim jedno, ali kada sam u oporbi imam drugu varijantu. Nažalost, politikanski se gleda samo na rejting svoje stranke. ‘Ja i moja stranka’ nije Hrvatska. Hrvatska smo svi zajedno.” Upozorio je da se razdvajamo upravo tamo gdje bismo trebali biti najujedinjeniji – u braku, što najviše pogađa djecu koja ne žele biti podijeljena i rastrgana između oca i majke nego zagrljena. „Ako je Hrvatska podijeljena u svojoj temeljnoj i nosivoj stanici života i zajedništva – u braku, ne urušava li se u svojem najvažnijem i svetijem dobru – savezu bračne ljubavi? Kad god se dijelimo tamo gdje trebamo biti zajedno, ne sluti na dobro. Tu nije dobro ni kada je ekonomski dobro.” U tom je surječju istaknuo da egoizam i individualizam najviše ugrožavaju svaki oblik zajedništva te da se ono ne može živjeti bez opraštanja i traženja oproštenja.

Homiliju je nadbiskup zaključio molitvom: „Majko Marijo, naša Domovina koja je i tvoja, ugrožena je odlascima i napuštanjima doma. Ti koja si se i sama iz tuđine vratila u svoj dom i domovinu prati i pomozi da se povrate toliki naši mladi i obitelji. Čuj molitve bračnih drugova, blagoslovi njihovo bračno i obiteljsko zajedništvo, da mogu biti blagoslov za svoj dom i našu Domovinu. Pomozi nam, Majko, da zajedno s Tobom mognemo, zbog silnih djela koja nam učini, klicati ‘Veliča duša moja Gospodina.’ Gospe Sinjska, majko i ženo obasjana Suncem, dušo duše našeg doma i Domovine, Isusova i naša Mati, sunce naših stradanja i nadanja, ne prestaj nam sjati.”

Na kraju misnog slavlja, na kojem je pjevao zbor Svetišta, hodočasnicima se obratio gvardijan i upravitelj svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske fra Petar Klapež, koji je zahvalio svima koji su na bilo koji način sudjelovali u toj svečanosti. Slavlje je završilo nadbiskupovim blagoslovom i himnom “Lijepa naša”. Gospina slika je u procesiji vraćena u crkvu Gospe Sinjske.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Osim u ova dva svetišta, hrvatski vjernici su se okupili još u čitavom nizu svetišta u domovini i inozemstvu.

IKA | Bitno.net


Objavljeno: 15. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi