OSOBNI OPROŠTAJ OD PRIJATELJA I SVEĆENIKA

Stjepan Lice o Tomislavu Ivančiću: Otkrivao nam je da Duh Sveti računa na nas i pronicao naše duše

“Sjećam se njegovih propovijedi kojima je duboko pronicao moju dušu. Čudio sam se: kako je moguće da me tako dobro poznaje? I da se upravo meni obraća?” piše aktivni laik i književnik Stjepan Lice o prof. Ivančiću

stjepan lice o tomislavu ivančiću

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

O Tomislavu Ivančiću, svećeniku, teologu i filozofu, sveučilišnom profesoru, utemeljitelju hagioterapije, piscu brojnih knjiga duhovnog sadržaja… moći će se reći i napisati mnogo dobroga. Ovdje želim zabilježiti barem nešto od svoga osobnog iskustva.

Pamtim ga kao čovjeka, svećenika koji je u moj život ušao potkraj moga gimnazijskog obrazovanja. Bio sam na srednjoškolskom hodočašću u Mariji Bistrici početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. On je propovijedao u svetištu Majke Božje Bistričke na misi za nas srednjoškolce. Propovijedao je na tada – i ne samo za mene – iznenađujući način: duboko osobno.

Stjecajem okolnosti, te nedjelje poslijepodne naišao sam na njega u blizini svetišta. Bio je sam. Nakon kraćeg oklijevanja, prišao sam mu, zahvalio za njegovu propovijed i rekao mu kako sam je doživio. Iznenadilo me je da je sa mnom, tada tek dječakom, imao i vremena i volje porazgovarati.

Još me je više iznenadilo kad smo se prvi sljedeći put sreli – bit će – dvije godine potom. Pogledao me je pomalo ispitivačkim pogledom i rekao: „Stjepane, to si ti?!“

Sjećam se njegovih propovijedi kojima je duboko pronicao moju dušu. Čudio sam se: kako je moguće da me tako dobro poznaje? I da se upravo meni obraća? Ubrzo sam shvatio da su mnogi oko mene njegove propovijedi doživljavali jednako tako. Kao osobno njima upućene.

Posljednjih dana 1979. godine i prvih dana 1980. bio sam prvi put na njegovu seminaru, u Zagrebu, na Fratrovcu, potom i na seminaru u vrijeme prvosvibanjskih praznika 1980., na Poljudu, u Splitu. Bilo je to vrijeme dubokog ulaženja u iskustvo vjere, u svoju dušu. U susret sa živim Bogom. Njegova knjiga naslovljena upravo tako – „Susret sa živim Bogom“ – objavljena u niz izdanja, tolikima nam je postala silno važna. Njegova knjiga meditacija, naslovljena jednostavno „Oče“, objavljena prije te knjige, bila je, za onodobne okolnosti, itekakvo iznenađenje.

Tomislav Ivančić nam je – na nama nov način – otkrivao važnost naše vjere, našu osobnu važnost, presudnost susreta s Bogom. Otkrivao nam je važnost, jednostavnost i neposrednost molitve. Otkrivao nam je da Duh Sveti itekako računa na nas i da neće štedjeti svoje duhovne darove ako mu dopustimo da se posluži nama, našim životima. I da je sav smisao naših života, darova koje smo primili, da budemo u Božjoj službi, u službi jedni drugima. U službi svijetu.

Njegov rad tijekom godina bivao je sve sustavniji. Sve razgranatiji. Bio je sve zauzetiji. No kad god bismo se susretali, uvijek je imao i vremena i volje za srdačnost, za dobru riječ, za pitanja koja su očitovala istinsko zanimanje za mnogo toga.

Tu volju za srdačnost i dobru riječ očuvao je i posljednjih dana kada je smirenim, laganim korakom, s uočljivim naporom, išao Kaptolom i Opatovinom, zanemarujući – koliko mu je bilo moguće – svoju bolest i ustrajavajući u svojoj zauzetosti za ono što je prepoznao vrijednim: da živi u Božjoj službi.

Stjepan Lice | Bitno.net

Objavljeno: 17. veljače 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi