U emisiji Hrvatskoga radija Susret u dijalogu najavljeno je treće izdanje „ChestFesta“, festivala posvećenog Gilbertu Keithu Chestertonu, engleskom piscu, esejistu, novinaru i katoličkom apologetu, koji je poznat i pod nadimkom „Apostol zdravog razuma“. Hrvatski čestertonijanski klub i Institut svetog Tome Akvinskog organizacijom festivala nakon pandemijske pauze ujedno obilježavaju i stotu obljetnicu Chestertonova obraćenja te stoti rođendan Aidana Mackeya. Tema ovoga međunarodnog događaja je „Cjelovito mišljenje: izazov, nužnost, poziv“, a o Chestertonovu liku i djelu te o temi promišljanje trećega „ChestFesta“ u emisiji su govorili: predsjednik Hrvatskog čestertonijanskog kluba Nikola Bolšec, književni povjesničar i teoretičar, kroatist Vladimir Lončarević, novinar Bitno.net-a i književni komparatist Matija Štahan.

Nikola Bolšec naglasio je kako je festival koncipiran cjelovito te obuhvaća razne teme i discipline: „Imamo predavanja s područja filozofije, teologije, inženjerstva, književnosti, novinarstva, arhitekture, pa čak i kovanja. Cilj nam je bio na što raznolikiji način pokazati da je autentično mišljenje ono koje ima zdrave temelje, polazi i gradi se iz vječnih principa. U današnjem kontekstu vjerujemo da se događa cijepanje različitih disciplina, koje nemaju veze jedna s drugom, a to se događa čak i na području ljudskoga duha i društvene zajednice. Nemamo jedan pravi, dobar smjer koji bi nam jedna prava filozofija i ispravno mišljenje može pružiti, jer kakva nam je filozofija i kakvo nam je mišljenje takav će nam biti i život.“

Predstavivši program ChesFesta, predsjednik Hrvatskoga čestertonijanskog kluba govorio je o G. K. Chestertonu u kontekstu njegova poznatog obraćenja na katoličanstvo, od kojega je prošlo točno stotinu godina: „Ulazak G. K. Chestertona u Katoličku crkvu bio je 1922. godine. Kad se Chesterton pojavio na novinarskoj sceni ’20-ih godina u Velikoj Britaniji, svi su mislili da je već katolik jer je branio Crkvu. Ono što je široj publici poznato je serija Otac Brown. Time je Chesterton prikazao teologiju i vjeru kroz lik katoličkog svećenika, i prije nego što je postao katolik. No Chesterton se dugo borio i nećkao oko ulaska u Katoličku crkvu, a ja volim reći da je imao tri obraćenja: prvo obraćenje na život, kad se oslobodio naleta dekadencije i nihilizma, malodušnosti i očaja; kasnije se vratio u Anglikansku crkvu u kojoj je kršten, a s vremenom je došao do zaključka da je u Katoličkoj crkvi ne samo punina vjere, već i ispunjenje mišljenja.“

Popularnost lika i djela G. K. Chestertona još uvijek raste, napose u Americi, a očit je porast popularnosti i u Hrvatskoj, koju je pojasnio profesor Vladimir Lončarević, rekavši kako počiva na cjelovitom mišljenju i obrani razuma:

“Kako napreduju civilizacija i kultura, tako se ljudsko znanje sve više segmentira, pa danas jedva možemo zamisliti ljude kao što su bili srednjovjekovni ili grčki mislioci, koji su se kroz filozofiju i teologiju kao temeljnim znanjem, bavili svime. Cjelina znanja nije to da čovjek mora sve znati, nego da mora znati osnovne principe mišljenja, koji su u osnovi primjenjivi u svakoj znanosti. Chesterton je vratio pozornost na tu potrebu cjelovitog mišljenja. S druge strane je zaključio da, što se društvo više razvija, razum se nekako potiskuje pred nagonima te da se čovjek mora vratiti razboritosti. Kroz te dvije potrebe koje je on imao: za cjelovitim mišljenjem i za obranom razuma, došao je do katoličke misli i vjere, jer je u njoj našao upravo to. Katolicizam nije nekakav fanatizam, nego vjera u kojoj se sve propituje, do zadnjeg biblijskog zareza. Rekao bih da određena, uvjetno rečeno superiornost Europe, počiva na tome.“

Proces fragmentacije, ne samo znanja, nego i vjerovanja i vrijednosti stvara paradoks, a to ponajbolje sažima pojam “postmoderno stanje”, istaknuo je Matija Štahan: „U postmoderni prestaju vrijediti tzv. velike priče, a to su oni vrijednosni sustavi koji imaju pretenzije sve objasniti, između ostalog i kršćanstvo ili velike ideologije 20. stoljeća. U postmoderni nestaje želja za objašnjenjem cjelokupne stvarnosti, a usredotočujemo se na velikim pričama suprotstavljene, kako ih je Lyotard klasificirao, male priče, koje se bave nekim pojedinačnim povijestima nekih partikularnih skupina, npr. žena ili seksualnih manjina, rasnih manjina ili nekoć kolonijaliziranih naroda, a njihov glas se konačno čuje u javnom diskursu.

Međutim, dolazi do paradoksa da se upravo iz tih partikularnih iskustava počinje graditi novi univerzalizam. Ono što je počelo kao pluralistički, gotovo pa demokratski pokušaj uključenja i tih isključenih glasova u javnoj sferi, sada počinje dominirati javnom sferom te ju u potpunosti prožimati, zbog čega se, ako pogledamo zapadnu civilizaciju 21. stoljeća, svi glavni probitci u društvu mogu svesti na sintagmu seksualne politike. Dakle, nešto što je počelo kao partikularna priča sada se univerzalizira i njezine vrijednosti počinju se preslikavati na sve ostale sfere društva. U tom stanju posvemašnjeg raspada i fragmentacije mislilac poput Chestertona koristan je jer nas vraća onome što je univerzalno. I samo katoličanstvo etimološki znači univerzalnu vjeru, univerzalnu Crkvu, zbog čega ima pretenzija vratiti cjelovitost u svijet.“

Bilo je riječi i o recepciji Chestertona u našoj zemlji, koja je prošla nekoliko faza, naglasio je profesor Vladimir Lončarević: “Od prilično intenzivnog pisanja o njemu i prevođenju njegovih djela, i to uglavnom u katoličkom tisku: „Ta recepcija je trajala do 1945. godine, a onda Chesterton uglavnom nestaje. Uspostavom demokracije Chesterton se počinje prevoditi, aktualiziraju se njegove knjige koje su tiskane u međuratnom razdoblju te u neku ruku, u određenom krugu pogotovo mladih intelektualaca Chesterton postaje ‘hit mislilac’“, piše HRT.