Splitsko-makarska nadbiskupija oprostila se u subotu 24. ožujka u konkatedrali svetoga Petra u Splitu od splitsko-makarskoga nadbiskupa i metropolita Ante Jurića, koji je na čelu ove mjesne Crkve bio od 1988. do 2000. godine, a u zadnjem desetljeću je dio godine provodio kao duhovnik sjemeništa Redemptoris Mater u Puli, gdje je preminuo 20. ožujka u 90. godini života, 65. svećeništva i 24. biskupstva.

U sprovodnom bogoslužju posljednjeg ispraćaja mons. Jurića, koji je položen u kriptu konkatedrale uz nadbiskupa Franu Franića, suslavilo je 25 (nad)biskupa iz Hrvatske i BiH, apostolski nuncij mons. Mario Roberto Cassari, a sudjelovalo je više od dvije stotine svećenika iz cijele regije, brojni redovnici i redovnice, mještani rodnog mu Vranjica i susjednog Solina, župa Desne i Makarske u kojima je pastoralno djelovao kao svećenik. Sprovodnu je misu predvodio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić. Nakon pozdravnih riječi, upućenih brojnim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, te predstavnicima civilnih vlasti nadbiskup Srakić je istaknuo službenički život pokojnog nadbiskupa Ante koji je drugima naviještao Kristovo milosrđe. U ime Božje ljubavi, nastavio je nadbiskup Srakić, „njegove su ruke blagoslivljale, njegove riječi hrabrile, njegova prisutnost koji puta i šutljiva rječito svjedočila, da Božja milost nema granica, a milosrđe nepresušno (usp. Tuž 3,22). Visoka mu je služba i odgovornost bila podijeljena. Gospodin ga je izabrao, pozvao, pomazao i vodio kroz život. Uzet je od ljudi i postavljen za ljude da bude pastir duša i po uzoru Dobroga pastira vodi svoje ovce, da bude sijač Božje riječi i molitelj za svoj narod, da kao svećenik a kasnije i biskup prinosi žrtvu za grijehe cijeloga svijeta, ali i za svoje vlastite grijehe”. U nastavku svoje propovijedi nadbiskup Srakić se je kratko spomenuo teškoga i tegobnoga životnog puta nadbiskupa Jurića, naglasivši pritom kako je na tom putu „pružio herojsko svjedočanstvo” vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Također je istaknuo svima poznatu nadbiskupovu ljubav prema sjemeništu i odgoju svećeničkih kandidata u čijem je služenju dočekao svoj prijelaz u vječnost. Ovom Euharistijom, kazao je nadbiskup Srakić, „zahvaljujemo Bogu i molimo da spomen na njega i neuništivu vezu bratskoga prijateljstva mognemo dostojno častiti očekujući da ga ponovno zagrlimo u kući Očevoj”. U svjetlu Kristova vazmenog otajstva, nastavio je nadbiskup Srakić, vjerujemo da je preminuće nadbiskupa Jurića u biti njegov ulazak u puninu života te se stoga i osjećamo još bliže našem pokojnom bratu. Smrt nas je prividno odijelila, ali nas još snažnije sjedinjuju snaga Krista i njegova Duha. Posmrtni ostatci nadbiskupa Jurića počivat će u kripti ove konkatedrale, u znaku križa prema njegovu biskupskom geslu: “U križu je spas!”. On se pridružuje nizu biskupa i nadbiskupa koji su s ljubavlju mudro vodili ovu drevnu i časnu nadbiskupiju Splitsko-makarsku, širili, čuvali i učvršćivali vjeru pobožnog naroda. Neki su ovjenčani krunom mučeništva i svetosti, poput sv. Venancija i sv. Duje, a neki pribrojeni zboru blaženika (bl. Peregrin).

Nad mrtvim tijelom našega brata nadbiskupa, istaknuo je mons. Srakić, ispovijedamo svoju vjeru u Isusa Krista uskrsloga i živoga. Za nekoliko trenutaka uskliknut ćemo: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo”. Da, Krist je uskrsnuo! Krist Gospodar živih i mrtvih, princip je uskrsnuća svakog čovjeka, slavnog uskrsnuća za one koji prihvaćaju i žive njegovu ljubav. U toj vjeri počiva naša nada i naša utjeha. Isus koji je uskrsnućem izvojevao pobjedu i nad smrću, pretvara našu žalost u radost. Zato mi ne spuštajmo glavu ni onda kad se po smrti opraštamo od dragog prijatelja. I u ovom trenutku podižemo je prema onome koji žalost pretvara u radost, koji je prvi prošao barijeru smrti da svima nama osigura život. Tu je vjeru ispovijedao pokojni nadbiskup, nju je naviještao i svjedočio. U toj vjeri upravljamo svoje molitve Bogu živih i mrtvih. Na kraju je propovijedi nadbiskup Srakić pozvao sve okupljene na molitvu za pokojnog nadbiskupa Antu: „Danas smo se sabrali u njegovoj konkatedrali da molimo za njega. Molimo da nad njim bdije majčinski zagovor Djevice Marije, koju je pokojnik sinovskom odanošću častio, ali neka bdije i nad nama i pomogne nam postići ono ‘mjesto’ u kući Oca koje nam je pripravio Krist život naš (usp. Iv 14,2-3). Molimo Gospodina, koji je svoga slugu Antu obdario ‘biskupskim dostojanstvom u zboru apostolskih nasljednika, da ga njihovu zboru u nebu zauvijek pridruži’, i ‘da s mnogostrukim plodom svoga rada uđe u vječnu radost Gospodara svoga’.”
Papa Benedikt XVI., po Državnome tajniku kardinalu Tarcisiju Bertoneu, uputio je sućut i očitovao živo suosjećanje u žalosti koja je pogodila nadbiskupiju i njezina pastira u povodu smrti nadbiskupa Jurića. „Iako u miru, nadbiskup Jurić je bio do kraja aktivan svećenik. U teškim godinama nedavnog rata otvorio je vrata svoje Nadbiskupije i srca mnogima koji su pred progonom tražili utočište. Zaljubljen u svoje svećeništvo, osobito mu je na srcu bio odgoj duhovnih zvanja u sjemeništima, koja je očinski pratio. Ostat će upamćena njegova duboka pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji i vjernost Petrovim nasljednicima”, poručio je, između ostaloga, Sveti Otac podjeljujući svima svoj apostolski blagoslov, u tekstu koji je pročitao generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan Ćubelić.
Od svog predšasnika oprostio se i nasljednik na katedri splitsko-makarskih nadbiskupa, mons. Marin Barišić, koji je prije svega, ukratko prikazao život i rad mons. Ante Jurića. Nadbiskup Ante je rođen 17. svibnja 1922. kao sedmo od desetero djece od oca Jakova i majke Marice. Osnovnu je školu pohađao u Vranjicu, gimnaziju u splitskom sjemeništu, filozofsko-teološke studije u Đakovu, Splitu i Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio biskup Kvirin Klement Bonefačić 18. svibnja 1947. Iste je godine imenovan župnikom Desana u Neretvi. Godine 1953. imenovan je starijim prefektom u splitskom sjemeništu do zatvaranja sjemeništa od strane komunističke vlasti 1957. Od te godine do 1963. bio je župnik župe Gospe od Otoka u Solinu. Godine 1963. se ponovno djelomično otvara splitsko sjemenište, a don Ante je imenovan ravnateljem Sjemeništa. Godine 1968. vrši službu duhovnika u Bogoslovnom sjemeništu, a 1970. godine je imenovan duhovnikom malog Sjemeništa. Godine 1978. imenovan je župnikom, dekanom i biskupskim vikarom u Makarskoj. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 10. rujna 1988. nadbiskupom metropolitom Splitsko-makarske nadbiskupije, a biskupsko ređenje bilo je 16. listopada u konkatedrali sv. Petra. Splitsko-makarskom Crkvom upravljao je do umirovljenja 17. lipnja 2000. „U obiteljskom ozračju molitve i rada rađao se njegov svećenički poziv tako da je spremno ostavio barku i mreže na ušću rijeke Jadro i pošao za Onim koji ga je pozvao biti ribarom ljudi. U potpunoj predanosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu u onim teškim poratnim godinama opasnosti i progona svećenika, don Ante, zaljubljenik Krista, bio je spreman i život dati. U iskrenom žaru i ljubavi za Crkvu i svoj narod bio je čvrsto i sigurno uporište svojim vjernicima onda u Neretvi, kao i kasnije kao župnik Solina i Makarske”, kazao je na početku svoga govora nadbiskup Barišić. U teškim danima Domovinskog rata nadbiskup Jurić patio je sa svojim narodom, s prognanima, izgnanima, siromašnima, malima i ugroženima iz Hrvatske, kao i iz Bosne i Hercegovine, koji su našli utočište uz obalu na prostoru Splitsko-makarske nadbiskupije. „Nadbiskup je organizirao odmah naš Caritas, tražio materijalnu pomoć i moralnu podršku gdjegod je mogao. I milosnu pomoć u molitvi. Srce i ruke su mu bile otvorene bližnjima i u žarkom vapaju još više uzdignute i otvorene Nebu. Često je posjećivao i dolazio među izbjegle i prognane, tješio ih i hrabrio. Nadbiskupski dom u Splitu je bio svojevrsna logistika, vrata ulaza i izlaza Crkve u Bosni i Hercegovini”, istaknuo je nadbiskup Barišić te dodao da je u vrijeme Domovinskog rata predvodio skupinu majki, supruga i sestara poginulih i nestalih Vukovaraca u Rimu sa Svetim Ocem. „Jedan od radosnijih trenutaka Nadbiskupove pastirske službe svakako je bio 4. listopada 1998., kada je Sveti Otac Ivan Pavao II., i sam danas blaženik, dan poslije proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, pohodio Split i Solin. Pozdravljajući Svetoga Oca pred neizmjernim mnoštvom na Žnjanu i s raspjevanom mladošću na Gospinom Otoku u Solinu, gdje se i sam Papa uključio u marijansku pjesmu, Nadbiskup se Ante osjećao kao da je u predvorju raja. I glas mu je bio neobično snažan. Za ovoga odanog sina Katoličke Crkve bio je povijesni i milosni trenutak kada ga je Papa, zajedno s pokojnim pomoćnim biskupom mons. Petrom Šolićem, primio u osobnu audijenciju upravo 13. siječnja 1992., na dan kada je Sveta Stolica među prvima priznala Hrvatsku”, naglasio je nadbiskup Barišić. Mons. Jurić duboko je obilježen marijanskom pobožnošću. Marijanski se monogram nalazi i u njegovom biskupskom grbu. Često je naglašavao da je rođen, kršten, pričešćen, ređen te slavio Mladu Misu u svibnju – Marijinom mjesecu. Bio je jedan od organizatora nacionalnog veleslavlja 1976. godine u Solinu. Rado je dijelio Gospine medaljice, škapulare i sličice. I u teškim danima agresije, uza sve ratne neprilike i siromaštvo materijalno i duhovno, počeo je osnivati nove župe u gradu Splitu. Za svog dvanaestogodišnjeg upravljanja Splitsko-makarskom nadbiskupijom povraćena je i obnovljena sjemenišna zgrada; utemeljena Nadbiskupijska klasična gimnazija „Don Frane Bulić” s pravom javnosti; osnovan je Katolički bogoslovni fakultet u sastavu splitskog Sveučilišta; povraćena je stara biskupska zgrada; postavljeno je više kamena temeljaca za nove crkve i pastoralne centre, a obnovljene su mnoge crkve i župne kuće. Međutim, ustvrdio je nadbiskup Barišić, „najvažnija briga i obnova našega Nadbiskupa bila je svakako duhovna i moralna: obnova obitelji i odgoj mladih naraštaja preko vjeronauka u školi i župne kateheze, kao i briga za nova duhovna, svećenička, muška i ženska redovnička zvanja. Ponosan što potječe iz brojne obitelji, redovito je u svojim homilijama govorio o obitelji, o otvorenosti životu, demografskoj i moralnoj obnovi hrvatskog naroda, snažno pozivajući prije svega mlade roditelje da se ne boje žrtava koje traže odgovorno očinstvo i majčinstvo”. „Nadbiskup Jurić je sanjao da bude pokopan u svetištu Gospe od Otoka, a ta će mu se želja i ostvariti kad izgradimo baziliku uz Jadro. Dragi oče nadbiskupe želim vam sretan Uskrs u društvu salonitanskog mučenika Dujma i istarskog Mavra”, zaželio je nadbiskup Barišić, pročitavši dio duhovne oporuke pokojnog nadbiskupa u kojoj oprašta svima, te traži oprost od svih koje je možda povrijedio, ali i preporuča vjernicima i mladima da se ne daju odijeliti od ljubavi Kristove.

Od nadbiskupa Jurića oprostio se i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, kojemu je pokojnik čestitao imendan samo nekoliko sati prije nego je preminuo. Izrazivši sućut Splitsko-makarskoj Crkvi i rodbini preminuloga, kardinal Bozanić je naglasio kako je cijeli životni put nadbiskupa Jurića obilježen ljudskošću „po kojoj je kao čovjek bio drag i blizak, kao svećenik gorljiv i raspoloživ, a kao biskup revan u izvršavanju apostolskog poslanja i ustrajan u učvršćivanju povjerenog mu naroda u vjeri, nadi i ljubavi, u bogoljublju i čovjekoljublju”. Svi oni koji su se s njim susretali i koji su ga poznavali, u njemu su otkrivali čovjeka načelne jasnoće i odlučne zauzetosti za sve što je pravo, istinito i dobro. Kardinal Bozanić istaknuo je Jurićev zauzeti rad u HBK, tihu i nenametljivu prisutnost u životu Crkve i hrvatskoga naroda. „Mons. Ante Jurić govori nam životom i smrću. U ovoj prigodi želim istaknuti dva svjedočanstva života pokojnog nadbiskupa Jurića koja su veoma aktualna u naše vrijeme. Mons. Jurić bio je posvema čovjek Crkve. Crkvu je ljubio uvjereno i vjerodostojno, njoj se sav predao, za nju je živio. S njom je dijelio radost i nadu, žalost i tjeskobu do posljednjeg dana svoga života. Život nadbiskupa Jurića svjedoči nam i o ljubavi prema Domovini. Njegovo kršćansko rodoljublje i domoljublje bilo je jasno do boli supatništva s hrvatskim narodom. Dok zahvaljujemo Bogu za dar nadbiskupa Ante Jurića, molimo da i mi slijedimo ono što je njemu bilo sveto”, poručio je kardinal Bozanić.

U ime Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i svih vjernika BiH, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić izrazio je zahvalnost na Jurićevoj osjetljivosti za patnje i potrebe Crkve u BiH, otvorio je vrata srca i župa kad su u Dalmaciju navirale izbjeglice iz ratom pustošene BiH. U ime redovnika i redovničkih zajednica riječ zahvalnosti uputio je provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja dr. fra Željko Tolić, a u ime dijecezanskih svećenika dugogodišnji tajnik nadbiskupa Jurića don Stipe Lubas, triljski župnik i cetinski dekan. U ime društvenih vlasti riječ zahvalnosti blagopokojnom nadbiskupu i iskrene sućuti rodbini uputio je župan Splitsko-dalmatinske županije Ante Sanader i splitska dogradonačelnica Anđelka Visković; u ime laika Neven Matijević, a u ime rodbine nećak Andrija Jurić.

Sprovodnom bogoslužju, koje je svojom pjesmom uzveličao muški zbor sastavljen od pjevača iz Vranjica, splitske katedrale sv. Dujma, konkatedrale sv. Petra, Gospe od zdravlja i Prečistoga Srca Marijina pod ravnanjem maestra don Šime Marovića, a uz orguljašku pratnju s. Eudoksije Franić, nazočili su i brojni predstavnici gradskih i županijskih vlasti, gradonačelnici i načelnici te brojni vjernički puk. Sprovodne je obrede predvodio nadbiskup Barišić. Uz marijansku antifonu „Salve Regina” (Zdravo Kraljice) lijes nadbiskupa Ante Jurića ponijeli su na rukama svećenici te je spušten u kriptu, oko koje su vjernici nastavili moliti cijeloga dana. (ika/bitno.net)