Skandalozni čin ili milosrdna ljubav biskupa Uzinića?

Biskup Uzinić udomio je u biskupskom dvoru suspendiranog svećenika kojem se sudi za ubojstvo. Je li riječ o još jednom sablažnjivom događaju u Crkvi ili činu koji svima nama može biti poticaj na dublje promišljanje?

Uzinic

„Biskupe Uziniću, zašto ste u svoje dvore primili ubojicu moga sina?“ – tako je glasilo pitanje majke ubijenog Marka Kraljevića, predsjednika Mjesnog odbora u Banićima u Dubrovačkoj biskupiji, kojeg je u još nerazjašnjenim okolnostima 22. svibnja ove godine, nakon što je usred noći bio napadnut u svom domu, ubio svećenik don Ivan Sinanović.

Pitanje upućeno biskupu Uziniću nije postavljeno u četiri oka tijekom privatnog razgovora, nego je velikom slovima vrištalo s naslovnice jednoga hrvatskog dnevnog lista, što je bio još jedan pokušaj prikazivanja Crkve kao ustanove bez ikakvih moralnih kriterija i ljudskih obzira.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zbilja može zvučati skandalozno da Biskupija postaje utočište ubojica. Oni koji površno čitaju medije i koji ne žele uzeti u obzir cjelovitu sliku mogli bi zaključiti da Biskup time relativizira zločin ubojstva i nekritički uzima u zaštitu prijestupnika samo stoga što pripada njegovu taboru, ne obazirući se na objektivno zle čine.

Međutim valja znati da je neposredno nakon ubojstva biskup Uzinić bez zadrške reagirao, odmah isto to jutro izdao je priopćenje za javnost i u ime Dubrovačke biskupije istakao svoje duboko žaljenje zbog ubojstva te izrazio sućut obitelji pokojnika. Osumnjičenog je svećenika odmah suspendirao i zabranio mu vršiti sve čine svećeničkog reda. Nekoliko dana potom posjetio je obitelj ubijenog, a prigodom sprovoda uputio im je i pismo sućuti. S obzirom na teške okolnosti u Biskupiji i ne ostavši samo na ljudskoj sućuti, biskup je stalno pozivao na molitvu, a proglasio je i dan posta i nemrsa za Dubrovačku biskupiju s nakanom za posvećenje svećenika, redovnika i redovnica i svih vjernika biskupije i za nova duhovna zvanja u biskupiji.

Ivica Sinanović sada je izišao iz pritvora i branit će se sa slobode. Prihoda nema, svoj poziv ne može obavljati. Dubrovački je biskup mogao oprati ruke poput Pilata, mogao je biti zauzet važnim obvezama, ne imati vremena ni za razgovor s čovjekom zbog kojeg je cijela biskupija bila stavljena na stup srama. Mogao je kazati generalnom vikaru ili nadbiskupskom ekonomu da ga primi, uruči mu neku „otpremninu“ i uputi ga u miru Božjemu daleko od njega i biskupije. Ili ga je mogao džentlmenski smjestiti na neki od slabo napućenih otoka kojima njegova biskupija obiluje, daleko od očiju javnosti… Mogao je jednostavno od brata u potrebi okrenuti glavu na drugu stranu, kao što svi mi često radimo, iz neugode, komoditeta, obzira itd.

No on je napravio čin kojim je posvjedočio biskupsku tj. pastirsku ljubav i odgovornost za sve svoje ovce i po primjeru Krista nije odbacio ni onu ranjenu i slabu. Tako je Ivici Sinanoviću osigurao krov nad glavom, ne daleko od sebe i daleko od zlih glasova nego u vlastitom domu. Neki su u tome očito vidjeli priliku da skandaliziraju javnost okoristivši se i ljudskim osjećajima majke ubijenog. Nema smisla baviti se njima i napadati ih, niti bi to bilo u stilu ovog portala koji uređujem. Naime, uvijek se prije svega trebamo pitati što Bog meni – sada i ovdje –  želi poručiti određenim događajima i zbivanjima. Gledajući kroz tu dragocjenu i najvažniju prizmu, za one koji žele dosljedno živjeti svoje kršćanstvo, čin biskupa Uzinića i njegova dosljednost nisu skandalozni niti sablažnjivi, nego svjedoče o Caritasu – milosrdnoj ljubavi koju smo svi pozvani iskazivati. Bio je prvi koji je osudio grijeh i izrazio sućut, i bio je prvi je koji je pokazao da prihvaća i ljubi grješnike. Osim što je ovim činom zorno posvjedočio Kristovu ljubav i bit kršćanstva, svima nama je dao poticaj da se upitamo i o dubini vlastite vjere. Jesmo li spremni jasno i otvoreno osuditi grijeh, moliti za oproštenje i priznati sablazan pa i onda kada su vinovnici oni koji su dio moga tabora? Jesmo li spremni prigrliti grješnike, razlikujući ljubav prema svakoj osobi od jasne osude svakog lošeg čina? Jesmo li spremni iskazivati kršćansku ljubav i milosrđe pa makar bili neshvaćeni i optuživani i makar time patio naš ugled? I mi u Crkvi počesto zaboravljamo (počevši od običnih vjernika i angažiranih laika pa sve do biskupa) da kršćanstvo nije diplomacija i ideologija –  nego Ljubav. Utjelovljena i raspeta ljubav, ljubav na djelu. Hvala biskupu Uziniću što nas je na to podsjetio svojim primjerom.

Petar Balta │Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. listopada 2012.

Možda vam se svidi