Tvrtko Barun: ‘Sada nam prioritet treba biti pomoć ljudima, a kasnije se možemo baviti raznim analizama’

Pater Tvrtko Barun SJ ravnatelj je Isusovačke službe za izbjeglice jugoistočne Europe (JRS – SEE). Katolička Crkva u Hrvatskoj preko svojih karitativnih i pastoralnih organizacija od prvih dana izbjegličke krize sudjeluje u zbrinjavanju i pomaganju, a Isusovačka služba i njezini volonteri također su uključeni u taj proces. S paterom Barunom razgovarali smo o izbjegličkoj krizi i svim njezinim vidovima.

– Djelatnici i volonteri Isusovačke službe za izbjeglice trenutačno se nalaze u kampu Opatovac. Kakva je situacija tamo?

Izbjeglički kamp Opatovac podignut je u nedjelju, i tada su svi ljudi iz Tovarnika prebačeni ovamo. Ovo je kamp za oko 4000 ljudi, zamišljen kao prihvatni centar za sve izbjeglice koji u Hrvatsku ulaze iz Srbije, i onda ih se odavde prebacuje na granične prijelaze s Mađarskom i Slovenijom. Tu izbjeglice ostaju dan-dva pri čemu im je osigurana sva logistika – hrana, voda, tuševi, liječnička skrb i skrb za djecu. Pomaže se posebno onima koji su ugroženog zdravlja.

– U kakvom fizičkom i psihičkom stanju su ljudi koji dolaze tamo?

Umorni, jako umorni. Ima puno djece, puno obitelji, dosta novorođenčadi. Ima dosta i trudnica. Noći su hladne, tako da je puno ljudi imalo problema s hladnoćom. Ne samo žene i djeca, nego i odrasli muškarci. Dolazak i odlazak za sada funkcionira, protočnost ljudi je velika, ali kamp nije prenatrpan.

– Što vi iz Isusovačke službe za izbjeglice konkretno radite tamo?

Pomažemo pri prvom prihvatu, dijelimo deke ženama i djeci, dijelimo vodu i hranu. Jedna od naših volonterki govori arapski, pa dajemo izbjeglicama sve potrebne informacije, pomažemo im s prijevodom kod registracije ili onima koji trebaju liječničku pomoć. Fokusirani smo na ranjive skupine, dakle žene i djecu i pružamo im posebnu pomoć i koordiniramo s policijom da im osiguramo prioritet kod registracije kao i kod izlaza iz kampa.

– Već dulje vrijeme pažljivo pratite situaciju s izbjeglicama. Jeste li očekivali ovakve prizore u Hrvatskoj? Biskup Josip Mrzljak, ravnatelj Caritasa, izjavio je nedavno kako se državne službe nisu dobro pripremile…

Ako se pogledaju prvi dani izbjegličke krize u Hrvatskoj lako se stječe taj dojam. A čini mi se da je sve ovo bilo prilično lako za predvidjeti. Cijela situacija počela je prije dva mjeseca, postojale su informacije o tome o koliko ljudi je riječ i u kojem smjeru se kreću. Mađarska je u nekoliko navrata nagovijestila da će zatvoriti granicu prije nego je to doista i učinila i lako se moglo zaključiti da će izbjeglice krenuti prema Hrvatskoj. Ono što je također jasno jest da će sve ovo još neko vrijeme potrajati, vjerojatno još par tjedana. Razgovarao sam prekjučer s kolegama iz JRS-a u Makedoniji i oni mi kažu kako svakodnevno tamo nastavlja prolaziti 4 do 7 tisuća ljudi. A Hrvatska je sada dio te iste rute. Temeljno pitanje sada jest do kada će zemlje u koje izbjeglice idu, poput Njemačke i Austrije biti spremne propuštati ih tj. prihvaćati ih.

– Smatrate li kako se može ispuniti onaj scenarij prema kojem će veliki broj migranata doći do Hrvatske, a potom neće moći ići dalje, te će naša zemlja postati neka vrsta velikog „sabirnog centra“?

Možda je i to moguće. Posebice jer mi, vjerujem i nadam se, nećemo postupiti kako je učinila Mađarska i podići zid. Ali, također smatram da je tako veliki broj ljudi naprosto nemoguće fizički zaustaviti. Primjerice, granica sa Slovenijom čini mi se kao teška za nadzirati jer je jako propusna. Ono što je sigurno jest – dogodi li se takva kriza, bit će nam potrebna pomoć Europske unije, kako financijska tako i logistička. Nadalje, treba znati – ovi ljudi ne žele ostati u Hrvatskoj. Nitko od njih. U takvoj situaciji stvorit će se veliki broj ljudi ispred granica koji će je pokušavati prijeći i na to također treba računati.

– Tko su ovi ljudi kojima pomažete? Migranti? Izbjeglice?

To su prije svega ljudi u potrebi koji trebaju našu pomoć. Kasnije se možemo baviti raznim kulturološkim, geopolitičkim i drugim analizama. Sada im treba pomoći. Bio sam prvu noć u prihvatilištu u Dugavama kada je tamo došlo oko 500 ljudi. To su ljudi koji su bili vidno iscrpljeni, puno ih je došlo s obiteljima, s malom djecom. Oni pred očima imaju samo jedan cilj – zemlje poput Njemačke.

– Svećenik ste koji je aktivan na društvenim mrežama i internetu općenito. Imajući to u vidu kako doživljavate način na koji su ljudi u Hrvatskoj komentirali ovu situaciju i izbjeglice?

Ne čitam te komentare ili članke jer naprosto nemam vremena za to. Tu i tamo mi kolege kažu o nekim komentarima i vidim da među njima ima puno ružnih i neumjesnih, puno nerazumijevanja, netolerancije, predrasuda, i to je teško za čitati. Meni se čini da u ovom trenutku nije potrebno uvjeravati ljude u neko svoje mišljenje i svoje vrijednosti. Mi u Isusovačkoj službi za izbjeglice u bliskoj budućnosti ćemo se sigurno pozabaviti temom izbjeglica i širom interdisciplinarnom raspravom o njoj. Ali, sada, u ovome trenutku, to se ljudi koji su potrebni pomoći i utjehe i to treba biti naš prioritet.

– Među ljudima je puno straha. Strah od potencijalnih terorista za koje se pretpostavlja da su ubačeni među izbjeglice, strah od islamizacije Europe… Možete li razumjeti takve strahove?

Razumijem ih. I sam ih imam. Ali u raspravama o tome treba biti što je moguće više hladne glave. Povećani broj muslimana u Europi jest objektivna činjenica. Međutim, treba biti realan. Nedavno sam gledao jedan film koji je, čini mi se, napravio UNHCR i koji pokazuje kako broj muslimana u Europskoj uniji i nakon priljeva novih izbjeglica, čiji se broj za sada procjenjuje na oko pola milijuna ljudi, ostaje na oko 2 posto stanovništva EU. Statistika također pokazuje kako kod druge ili treće generacije natalitet kod europskih muslimanskih obitelji pada i dolazi na razinu koju imaju drugi Europljani. Dakle, priča o nekakvoj svjesnoj i vođenoj islamizaciji za mene je definitivno prenapuhana.

Što se tiče terorizma, nekoliko stručnjaka za sigurnosna pitanja jasno su istaknula kako u ovom trenutku nema prijetnje za Hrvatsku i kako naše službe sigurno mogu dobro odraditi tu sigurnosnu razinu. Kažu da eventualna opasnost od pojave terorizma nije u dolasku muslimana, nego u mogućem nedostatku njihove kvalitetne integracije koja može rezultirati otvorenosti za radikalizam. Kako je nedavno istaknuo šef FRONTEX-a, sve dosadašnje terorističke akcije na teritoriju Europe izvele su europski građani. Uz to je rečeno kako teroristi koji se žele ubaciti u Europu imaju puno lakše načine dolaska nego prolaziti kroz ono kroz što prolaze ove izbjeglice na svom višetjednom i često opasnom putovanju.

Dakle, razumijem strahove ljudi, ali puno njih su jednostavno ‘prenapuhani’. Ljudi koji su općenito pozitivni prema izbjeglicama nisu glupi, oni su svjesni svih mogućih opasnosti. Ali, u ovom trenutku žele pomoći i to smatraju najvažnijim.

– Događa se jedna zanimljiva stvar. Crkva i biskupi u svojim istupima jasno pozivaju na solidarnost, ali većina medija bliskih „konzervativnom“ načinu razmišljanja šalje drugu poruku?

Čini mi se da je tako i među samim vjernicima. Ja, primjerice, pošaljem svom bratu izjavu Hrvatske biskupske konferencije, a on mi odgovara kako ima dijelova s kojima se slaže, a s kojima ne. I pri tome sam bira s čime će se od toga složiti. Crkva, Sveto pismo i njezin nauk potpuno su jasni u ovoj situaciji i potpuno je jasno na što je kršćanin pozvan. Dakako da svatko od nas ima slobodu izabrati u kojoj mjeri će taj poziv prihvatiti ili odbiti. Pri tome, smatram da nije nešto kontradiktorno uz odgovor na taj poziv propitkivati situaciju i s drugih stajališta – onih političkih, kulturoloških ili nekih drugih. Ali riječ je o prioritetima. Netko može postavljati pitanje o sigurnosnoj prijetnji, ali to ne znači da zbog toga poziv na milosrđe treba biti zanemaren. To je pitanje srca – u kojoj mjeri ću biti potaknut patnjom i potrebom tih ljudi, ili će mi bitnije ima li među njima potencijalnih terorista ili ne, dezertera i slično. Neki dan sam u prihvatilištu u Dugavama među izbjeglicama vidio dijete staro 14 dana. Kada vidim nešto takvo, tada ja ne mogu ulaziti u srce i nakane tih ljudi, pitati se a zašto su oni to dijete uopće poveli na taj put. Trebam i želim pomoći. Sve ovo što se događa izazov je za našu Crkvu, pa samim time i za svakoga od nas. Prigoda je to da svatko od nas, ako je iskren prema sebi i vjeri koju slijedi promisliti koliko doista živi ono što je Krist živio i naviještao.

– Kao svećenik koji se bavi pastoralom izbjeglica, što biste mogli poručiti vjernicima, kakav poticaj biste im mogli dati?

Prije svega, želim poštivati slobodu svakog čovjeka i ne želim nikome zapovijedati da mora učiniti ovako ili onako. Ali, želio bih im dati poticaj na molitvu nad cijelom ovom situacijom, preporučiti im da uz Riječ Božju i Kristov život razmatraju ono što se događa i da čeznu za odgovorom koji će im dati Duh Sveti. Neka ostanu srcem otvoreni prema Duhu u potrazi za onim na što ih Bog poziva.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net