propovijed biskupa bogdana husina jama

U subotu 2. rujna 2017., kod Husine jame na Vagnju – Kamešnica, slavljena je sveta misa za sve nevine žrtve komunističkog režima, koje su ubijene i bačene u jamu tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Misno slavlje predvodio je msgr. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj uz koncelebraciju dvadesetorice svećenika Cetinskog i Livanjskog dekanata. Prije svete mise msgr. Bogdan blagoslovio je novi mozaik, rad prof. Miroslava Falaka.

Na misi se okupilo oko 2000 vjernika iz cetinskog i livanjskog kraja, među kojima su bili Josip Šerić i Ivona Paltrinieri, predstavnici Ureda za zatočene i nestale pri Ministarstvu branitelja Republike Hrvatske, predstavnici Splitsko-dalmatinske županije predvođeni Damirom Gabrićem, izaslanik načelnik općine Livno Luke Čelana, dogradonačelnik Sinja Zlatko Ugrin, saborski zastupnik Miro Bulj, izaslanstvo grada Trilja predvođeno gradonačelnikom i saborskim zastupnikom Ivanom Šipićem, izaslanstvo grada Vrlike predvođeno gradonačelnikom Jurom Plazonićem, izaslanstva općina Otok i Hrvace predvodili su Nediljko Laco i Dinko Bošnjak, izaslanstvo Viteškog alkarskog društva predvodio je član uprave Dražen Šabić i harambaša Ivo Vukasović “Parin“, predstavnici političkih stranaka, koordinacija braniteljskih udruga Cetinskog kraja, te potomci nevinih žrtava. Mješoviti zbor iz više župa Cetinske krajine pjevao je za vrijeme svete mise pod ravnanjem s. Vjere Gulić. 

Biskup Bogdan je u svojoj homiliji rekao:

„S osjećajima dubokog poštovanja prema žrtvama ubačenim u Husinu jamu, dolazimo i ove godine s jedne i druge strane Kamešnice, iz raznih krajeva naše Domovine, iskazati im ljudsko i vjerničko poštovanje. Kao kršćanski vjernici, koji čvrsto vjeruju u „uskrsnuće tijela i život vječni“, sa stratišta njihova stradanja, uzdižemo svoje molitve dobrome Bogu za njihove duše. Kao njihovi potomci, rodbina, prijatelji i sunarodnjaci, pritisnuti smo s mnoštvom pitanja: Tko su svi ovi ubačeni bez suda i dokaza krivnje u ovu jamu? Još i danas tražimo svoje roditelje, djedove i bake, rodbinu, prijatelje, susjede…? Želimo ih dostojanstveno pokopati… Kako se moglo dogoditi da ih je progutala noć i da je njihov nestanak s ovoga svijeta zabetoniran šutnjom sve do naših dana? Kako to da nitko nije odgovarao za ove zločine? Kako se moglo dogoditi da je naša Domovina na kraju Drugog svjetskog rata postala jedno veliko stratište i groblje? Kako to, dobiva se dojam, da imamo više masovnih grobnica i kostiju poslije Drugog svjetskog rata nego li u samome ratu dok su trajali ratni sukobi? Kako to da su Nijemci koji su prouzrokovali Drugi svjetski rat iz kojeg su izišli s teškim porazom (imali oko pet milijuna ubijenih i nestalih), uz teške kazne i restrikcije, uspjeli više od četiri milijuna dostojanstveno identificirati i pokopati i još im je ostalo manje od 25 % onih koje i dalje traže i žele uredno pokopati (bez obzira na kojoj su se strani borili!!!), a mi smo gotovo na samome početku istraživanja. Raduje nas i pozdravljamo napor i rad hrvatskih ustanova u posljednje vrijeme na otkrivanju i iskapanju masovnih grobnica u našoj Domovini. Što se to događa u ljudskoj psihi da čovjek udara na čovjeka, jer je jači, jer je pobjednik ili je „na strani pobjednika“, do te mjere da slabijega želi uništiti, poniziti u životu ali i poslije smrti? Tko to sebi prisvaja pravo, u ime koga i čega, da drugome smije i može oduzeti život? Kako je moguće da ljudsko biće obuzme neshvatljiva mržnja na svoga bližnjega sve do istrebljenja? Zar svi nismo jednaki pod ovim suncem? Zar svi nemamo isto pravo dostojanstveno živjeti ovaj život? Čemu i zašto otpori osvjetljavanju ove krvave stranice iz naše povijesti, usprkos Rezolucije Vijeća Europe br. 1481 (iz 2006.) kojom se snažno osuđuju zločini komunističkih režima, Praške deklaracije (od 3. lipnja 2008.) i Rezolucije Europskog parlamenta (od 23. rujna iste godine), koje nas podsjećaju na moralnu obvezu suočavanja s teškim i bolnim naslijeđem svih zločinačkih ideologija koje su obilježile XX. stoljeće: nacizam, fašizam i komunizam? Kako to da se preživjeli svjedoci masovnih pogubljenja i zločina nakon Drugog svjetskog rata, i danas boje govoriti i otkriti zločince i ubojice?

Sve to nosimo danas u sebi, kao teški kamen na srcu, teško breme, stavljamo na pliticu u ovoj svetoj misi, kod ove masovne grobnice, Husine jame.

Draga braćo i sestre, okupljeni nad jamom punom kostiju, slušamo i razmatramo Božju riječ koja nas želi utješiti i umiriti, ojačati našu vjeru i našu nadu u vječni život. “Neka se ne uznemiruje srce vaše, vjerujte u Boga i u mene vjerujte.” One koji su na pravdi progonjeni Isus naziva blaženima i obećava im kraljevstvo nebesko. A mi se upravo spominjemo onih koji su na pravdi progonjeni i ubijeni. Stoga danas pogled svoga srca uzdižemo prema blaženom životu, prema kraljevstvu Božjem, prema nebu, prema raju. Tamo je naš dobri i milosrdni Bog koji nas čeka raširenih ruku. Na nebu je Njemu s desna njegov ljubljeni Sin s proslavljenom ljudskom naravi, naš Spasitelj Isus Krist koji nas kod Oca zagovara. Na nebu je Duh Sveti, ljubav Oca i Sina, Gospodin i Životvorac, naš Tješitelj i Posvetitelj. Na nebu su anđeli koji zajedno sa svetima pjevaju slavu Bogu, i služe Božjim ugodnicima. Na nebu je Blažena Djevica Marija s dušom i tijelom proslavljena, naša najvjernija Odvjetnica i Zagovornica. Na nebu je sveti Josip, sveti apostoli, mučenici, i svi sveci Božji znani nam i neznani. Na nebu su vjerujemo i ova naša braća i sestre u zajedništvu s Bogom i sa svetima. Na nebu je beskrajna radost, na nebu je sklad i mir. Sve ono dobro što su ljudi živjeli na zemlji na nebu je pročišćeno i do savršenosti dovedeno, a sve grješno oprošteno. Na nebu nema suza ni vapaja, ni patnje ni boli, ni mržnje ni okrutnosti. Na nebu nema zla i grešnosti. Na nebu nema smrti. Na nebu vlada život u ljubavi Božjoj. Na nebu živa voda božanske ljubavi napaja svete duše i sve jedna drugu ljube tom istom ljubavlju koju od Boga dobivaju. Na nebu je, kako nam govori naš Spasitelj u današnjem evanđelju, naš istinski dom, naša domovina, mjesto na kojem se uistinu osjećamo svoji na svome, ispunjene duše i srca.

I zato nas braćo i sestre naš Spasitelj poziva da se ne uznemirujemo pred otajstvom smrti, makar ona bila i okrutno stradanje jer je i njegova smrt bila okrutna, nego da čvrstom vjerom prionemo uz Njega koji je naš put, naša istina i naš život. Zar nam današnji psalam ne govori: “Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim jer ti si sa mnom.” Braćo i sestre, Sin Božji postavši čovjekom htio je biti dionikom svih naših nevolja, tuga i boli, suza i jauka, okrutne patnje pa i same smrti. On je svojom mukom i smrću zapravo ušao unutar svih tih tegobnih stvarnosti da bismo ga u njima mogli susresti i primiti njegovu utjehu i okrjepu. Sva muka koju prolazimo, premda na izvan ostaje ista, prisutnost Spasitelja iznutra joj mijenja predznak. Sve što je združeno s njegovom mukom i smrću postaje spasonosno i za nas i za druge, jer sve što je Spasitelj podnio i pretrpio postalo je za nas izvor života i spasenja. U konačnici njegova je smrt postala izvorom života za nas. Združeni s njime u našim mukama i nevoljama i mi postajemo izvorima vode koja struji u vječni život.

I zato, braćo i sestre, kad razmišljamo o teškim mukama koje su prolazila naša braća i sestre na ovom stratištu, ispunjeni smo nadom i vjerom. Kao što Bog Otac nije napustio svoga Sina u njegovim teškim časovima, nego ga je krijepio i davao snagu da izdrži do kraja, koji ga je od mrtvih uskrisio i postavio sebi zdesna, tako je Bog bio i s ovom našom braćom i sestrama u svim njihovim patnjama pa i u samoj smrti. Iako nam je teško i zamisliti muku, kroz koju su prošle žrtve ovog strašnog pokolja u trenucima prije smaknuća, Bog ih nipošto nije napustio, nego ih je tješio i krijepio da mogu izdržati do kraja. Bio je s njima kad su prolazili kroz dolinu smrti. O sličnoj situaciji imamo živo svjedočanstvo iz Domovinskog rata. Vilim Karlović, čudom preživjeli vukovarski branitelj odveden na stratište Ovčare, posvjedočio je da ni od koga od naših ljudi na Ovčari nije čuo ružnu riječ, psovku ili proklinjanje prije okrutne smrti, nego samo vapaje Bogu i molitve. Uistinu, kako je rekao, naši su ljudi umirali dostojanstveno s molitvom na usnama. Tako umiru istinski vjernici, katolici. Na taj su način umirala zasigurno i ova naša braća i sestre, ovdje mučeni. To je duša našega naroda, da u teškim trenucima vapimo Bogu, da ga ne zaboravljamo, da se u Njega ufamo, da njegovu nebesku Majku i svece zazivamo. Pa i sami smo bili svjedoci kako se naš narod na početku rata okupljao na gradskim trgovima i molio krunicu. Naši su branitelji s krunicom oko vrata išli u obranu svojih ognjišta. Mnogo je također onih koji su svjedočili o dubini vapaja i molitve koju su upućivali Bogu i njegovoj svetoj Majci u teškim trenucima u kojima su se našli u ratu. Bez Božje pomoći i zagovora Majke Božje slobodu sigurno ne bismo izvojevali. Zato trebamo Bogu i Gospi biti zahvalni i to nikada ne zaboraviti.

Zato, braćo i sestre, danas na ovom stratištu, ne zaustavljamo se samo na izvanjskoj strani teške patnje i okrutne smrti koju su doživjela ova naša braća i sestre. Nije nam do dana današnjega dano vidjeti bar njihove suhe kosti o kojima govori prorok Ezekijel.

Samo primitivna i necivilizirana društva ne vode brigu o pokojnicima, o tome da svaki čovjek ima pravo na grob. Samo ljudi otupjele savjesti i uskogrudni u svojim svjetonazorskim stavovima, mogu priječiti da se ovakva stratišta istraže, da se mrtvi dostojno pokopaju. To vrijedi za sve jame i za sve žrtve na bilo kojoj strani da su se dogodile! Ako smo mogli prokopati Velebit, Kapelu i Biokovo možemo sigurno istražiti i sve ovakve jame i iz njih izvaditi kosti i dostojanstveno ih pokopati.  

Kao kršćanski vjernici, s Božjim pogledom zajedno s Isusom, ulazimo u nutrinu njihove patnje i smrti, i promatramo Isusa koji ih je krijepio, koji ih je kroz muku, kroz dolinu smrti proveo, koji im je oprostio jer su ga sigurno i za oproštenje molili, koji ih je izveo iz smrti i sebi u nebu pridružio. Iako su njihove suhe kosti duboko u jami zatrpane, njihove su besmrtne duše kod Boga. I ovdje danas uzdižemo svoje srce i razmatramo u tišini o  besmrtnom životu. Kršćanin, braćo i sestre, ne može umrijeti. Mi ne komemoriramo mrtve, mi ne komemoriramo smrt. Mi slavimo Živoga i mi častimo žive. Mi slavimo njegovu životvornu žrtvu neuništivoga života. Mi slavimo Onoga koji je svojom smrću pobijedio smrt. Mi slavimo Boga koji je, kako sam reče, Bog živih, a ne Bog mrtvih. Mi, braćo i sestre, također molimo za svoje pokojne, za njih svete mise prikazujemo, da ako je još što ostalo na njihovim dušama, da im se Bog smiluje i pročišćene u čistilištu u raj privede. No mi se također utječemo zagovoru svojih dragih pokojnika da oni nama isprose milosti koje su nam u životu potrebne da bismo ostali vjerni Bogu. Mi na taj način ispovijedamo općinstvo svetih, zajedništvo svetih, zajedništvo Crkve svih vremena od početka do današnjeg dana, zajedništvo Crkve u raju, one u čistilištu i ove koja još vojuje na ovoj zemlji.

Mi se, braćo i sestre, nasljedujući našega Spasitelja, molimo i za naše neprijatelje. On sam je rekao: “Molite za svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas progone.” On sam je to i učinio kad je s križa molio za one koji su ga razapinjali: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.” Zato pred zlom i nepravdama koje vidimo i koje nam se nanose trebamo poput Isusa ostati mirni, ne gajiti u srcu ni osjećaje gorčine, ni osvete ni mržnje, nego sve prepustiti Bogu koji sve vidi i čuje, koji će u konačnici suditi žive i mrtve i svakome naplatiti po djelima njegovim. Premda smo duboko u svojoj duši ranjeni zlom masovnih ubojstava naših milih i dragih ubačenih u Husinu jamu, mi ne smijemo dopustiti da naše srce obuzme razorna sila osvete i mržnje!

Postići život vječni u nebu cilj je našeg života. Prema tom cilju usmjerimo svoje srce i svoje energije. Budimo zato ljudi molitve, ljudi vjere koji se ne povode za bukom i zavodljivostima ovoga svijeta. Primajmo dostojno u srce Isusa koji nam se daruje u svetoj Pričesti, utječimo se njegovoj prolivenoj krvi koja nas u sakramentu ispovijedi čisti. Utječimo se zagovoru naše nebeske majke svaki dan moleći krunicu. I ne bojmo se onda za budućnost. Crkva Božja, hodočasnica u prostoru i vremenu, plovi kroz razne nevolje i olujni je valovi biju i nastoje potopiti, ali vrata je paklena ne mogu nadvladati. Ostanimo vjerni Bogu i Crkvi i vrata nam paklena ne mogu nauditi”, zaključio je biskup Bogdan.

Fra Bože Norac Kljajo, pokretač svih dosadašnjih komemoracija i hodočašća od 1999. godine te organizator komemoracija na Husinoj jami, na kraju misnog slavlja zahvalio je svima koji su na bilo koji način pripomogli u organizaciji ovog slavlja.

Molitvom odrješenja nad Husinom jamom završilo je spomen-slavlje, a vijence su položili izaslanstvo Ministarstva branitelja i Splitsko-dalmatinske županije, gradova Sinja, Trilja i Vrlike, općine Otok i Hrvace, izaslanstva Viteškog alkarskog društva, sinjskog i livanjskog HDZ-a, kaštelanskog HSP-a, HSP-a Splitsko-dalmatinske županije, članovi Mosta nezavisnih lista, predsjednik gradskog vijeća grada Sinja, predstavnici braniteljskih udruga iz Livna, i Otoka, udruga Vaganj – Prolog – Livno, kao i mještani Orguza te članovi obitelji nevinih žrtava bačenih u ovu jamu i brojni sudionici komemoracije.

Bitno.net