Pokreće se postupak za beatifikaciju krčkog biskupa Antuna Mahnića

Beatifikacija

Pokreće se postupak za beatifikaciju krčkog biskupa Antuna Mahnića – objavio je to krčki biskup mons. Valter Župan u Zagrebačkoj katedrali u ponedjeljak 8. listopada predvodeći misu u 18 sati povodom obilježavanja 55. obljetnice smrti službenice Božje Marice Stanković. Postulator kauze je vlč. Saša Ilijić, svećenik Krčke biskupije.

Mons. dr. Antun Mahnić (Kobdilj, Slovenija, 14. rujna 1850. – Zagreb, 14. prosinca 1920.) bio je biskup Krčke biskupije. Bio je Slovenac (Mahnič) hrvatskog podrijetla, koji se, stigavši u Krk, potpuno opredijelio za hrvatske narodne i vjerske interese, kao i za zajednički nastup hrvatskog i slovenskog katoličkog naroda. Naročito se isticao zaštitom pisma glagoljice. Bio je pokretač Hrvatskoga katoličkog pokreta, a njegov rad je davao glavni ton tomu pokretu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rođen je u Kobdilju, pokraj Štanjela, u Habsburškoj Monarhiji, danas Slovenija. Završio je teološki studij u Beču i zaređen za svećenika 1874., a doktorirao 1881. Potom predaje na teologiji i vrši razne službe u Gorici. U tom razdoblju aktivno se uključuje u slovenski društveni i politički život, kritizirajući liberalizam i liberalni katolicizam. Započinje izdavati katolički časopis Rimski katolik (1889). Zbog odlučnog i ponekada (pre)oštrog nastupa prozvali su ga liberalni protivnici „nevihta s Krasa” (oluja s Krasa).

Godine 1896. postaje krčki biskup. Odmah započinje s osnivanjem vjerskih društava te s aktivnostima vezanim uz katoličko izdavaštvo, uključujući osnivanje tiskare Kurykta u Krku. Tamo počinje 1901. godine izdavati zajednički mjesečnik za hrvatske i slovenske svećenike klanjaoce Sanctissima Eucharistia; koji 1911. godine dobio ime „Svećenička zajednica”, jer su Slovenci osnovali svoj vlastiti časopis „Vzajemnost.” Sazvao je dvije biskupske sinode. Najvažnije pak je pokretanje časopisa za kršćansku filozofiju Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu 1903. godine. Istodobno inicira pokretanje hrvatskih katoličkih studentskih listova i udruženja diljem Monarhije. Tako 1905. počinje izlaziti studentsko glasilo Luč. Vjerojatno je to bio odjek rezolucija Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka u Zagrebu, 1900., čiji je maran sudionik bio i biskup Mahnić.

Mahnićev najvažniji angažman je uvijek bilo okupljanje i odgajanje mladeži. U tu svrhu želio je dobiti u svoju biskupiju don Boscove salezijance; nisu doduše došli u njegovu biskupiju, nego u druge dijelove Goričke metropolije: u Rovinj (1913-1956) i u Rijeku (1918). U Zagrebu je 1906. osnovano Hrvatsko katoličko akademsko društvo “Domagoj”, a 1909. nastaje Hrvatski katolički đački savez (HKĐS), kao krovna organizacija mladeških društava.

Kasnije osniva Pijevo društvo, u Zagrebu 1908., čiji je list bilo Jutro. S vremenom su se različite grupe katoličkih intelektualaca okupile oko tog tjednika i ujedinile u jedinstven pokret – Hrvatski katolički pokret (HKP), čije je temeljno udruženje bio Hrvatski katolički narodni savez (HKNS), osnovan u Zagrebu 1910. Prema zamisli Antuna Mahnića, vodstvo HKP-a trebali su preuzeti tzv. seniori a ne studenti te se zato 1913. formira Hrvatski katolički seniorat (HKS), sa sjedištem u Zagrebu, kao upravljačko tijelo.

Mahnićev prvi životni cilj je širenje i obrana katoličke vjere i njezinih moralnih načela u javnosti i društvu, koje je bilo prožeto rastućim liberalizmom i sekularizacijom. Tako je radio najprije u Sloveniji u Gorici. Nastavio je istim žarom kao krčki biskup; ali u Hrvatskoj je imao više uspjeha. Zato kaže Radićev životopis o njemu: „Mahnić je Sloveniji dao mnogo, a Hrvatskoj je dao – sve!”

Autor je brojnih radova iz teološkog, filozofskog, estetskog i politološkog područja. Ustrajao je na jasnim kriterijima u procjeni umjetničkog djela, odnosno “da umjetničko stvaranje lijepih ili ružnih oblika bez suvislih i jasnih sadržaja nije ništa drugo do pobožanstvenje svakog pojedinačnog djela, bez zajedničkog središta u nekom ljudskom smislu ili samom Bogu”.

Poslije 1. svjetskog rata Mahnića su talijanske vlasti  potjerale s Krka u Frascati kod Rima. Tamo se teško razbolio te odlazi u Zagreb, gdje i umire na glasu svetosti. Prvotno je bio sahranjen na Mirogoju, potom su mu ostaci preneseni u crkvu sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, a 2002. u krčku katedralu.

Priredio: Francisko Pavljuk


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. listopada 2012.

Možda vam se svidi