Pater Laurent Larroque, nasljednik nezaboravnoga i toliko zaslužnoga Božjega sluge i velikoga štovatelja i povjerenika Majke Božje, don Stefana Gobbija, utemeljitelja Svećeničkog Marijanskog pokreta, u tjednu u kojem Crkva slavi Presveto Srce Isusovo i Bezgrešno Srce Marijino boravio je na tri mjesta u nas: u Udbini u svetištu Hrvatskih mučenika, u crkvi Presvetoga Srca u Vinogradskoj ulici u Zagrebu, te u pavlinskoj crkvi i samostanu u Sveticama kod Ozlja. Ukratko ću komentirati ovaj zadnji blagoslovljeni susret kojemu sam prisustvovao, zajedno s dobro popunjenom crkvom vjernika uglavnom iz Karlovca i Zagreba te iz šire okolice.

Pater Larroque je generalni odgovorni voditelj Svećeničkog Marijanskog pokreta, crkveno priznatoga djela kojega je nadahnula i kojega vodi Blažena Djevica Marija, u liku Fatimske Gospe, po svojem Bezgrešnom Srcu. Mističnim govorom u srcu, don Gobbi je godinama (1973. – 1997.) dobivao te zapisivao mnoge njezine poruke (točnije, 604) zapisane u globalno poznatu „Plavu knjigu“.

Od malene molitvene zajednice pred Presvetim sakramentom s Blaženom Djevicom Marijom, nastao je pokret koji obuhvaća sve kontinente i ostvaruje se kroz nebrojene tisuće „cenakula Bezgrešnoga Srca Marijina“ u obiteljima, župama, u raznim zajednicama ljudi – vjernika. „Cenakul“ je latinski pojam koji zapravo znači „dvorana posljednje večere“. U toj se dvorani slavila „prva sveta misa“ i ondje je Duh Sveti na Pedesetnicu sišao nad učenike okupljene oko Isusove majke, u rođendanu Crkve… Svojom rasprostranjenošću širom svijeta ovaj pokret, zajedno sa ostalim više ili manje sličnim pokretima u Crkvi (Šenštat, Marijina legija, Vojska Bezgrešne, Plava vojnica…) tvori veliko duhovno zajedništvo Marijine djece koja hrabro pronose radosnu vijest o Isusu Kristu Spasitelju čovjeka.

Don Gobbi je umro na glasu svetosti u Milanu 2011., a zamijenio ga je dakle p. Larroque, rodom Francuz, koji trenutno živi i radi u ovomu pokretu u talijanskoj središnjici u Genovi, a član je i relativno mlade specifične zajednice biskupijskih svećenika okupljenih u zajednički život koja se naziva „Zajednica sv. Martina“. Prvi je put posjetio Hrvatsku, uz vrlo lijepe dojmove, no već je bio u Međugorju. U ova tri hrvatska mjesta, tijekom zadnjih dana devetnice pred svetkovinu Srca Isusova i blagdan Srca Marijina, održao je cenakule sa dvadesetak prisutnih svećenika u zajedništvu s mnogim vjernicima.

Ovako je to bilo kod nas u Sveticama. Započeli smo s zazivom Duha Svetoga te s euharistijskim klanjanjem u kojemu smo pjevajući i razmatrajući poruke i molitve iz „Plave knjige“ molili krunicu kao pripravu za svetu misu. Pater je predvodio razmatranja otajstava svjetla, koja su nas duboko dirnula svojom jednostavnošću i evanđeoskim, konkretnim porukama za današnje vrijeme.

Posebno sam zapamtio kako je „Gospodin Isus stajao u redu sa onima koji su na Jordan došli okajati svoje grijehe“, da bi i sâm bio kršten. Kako je dobro ponovno čuti da Bog ljubi grešnika, da ga ne osuđuje, da ga podiže i milosrdno i silno strpljivo zove na obraćenje, u zajedništvo sa svojim ljubećim Srcem. Nakon blagoslova, nas smo četvorica svećenika slavili svetu misu, prije koje smo pred narodom obnovili svoju posvetu Bezgrešnom Srcu Marijinu, ispred njezina kipa. U to su vrijeme braća i sestre molili za nas; osjećali smo uistinu Gospinu dragu prisutnost i njezin zagrljaj. Majka Marija toliko ljubi svoje svećenike! Štiti nas i poučava, vodi nas za ruku, drži nas neprestano u svojem Srcu čiji plamen ljubavi zasljepljuje zloduha i privlači nas k svetosti i malenosti, u poniznosti i milosrđu prema onima kojima služimo.

Svetu misu je predslavio vlč. Marinko Miličević iz Gospića, inače naš svećenik odgovoran za pokret u Hrvatskoj, angažiran u duhovnim obnovama i vodstvu, osobito predan potrebama obitelji. Potaknuo je prisutne na što veću gorljivost prema Mariji koja nam daje svojega Sina, a njihova dva Srca jedina su utjeha danas nama u svim (ne)prilikama života. U propovijedi p. Larroque-a čuli smo mnoge važne riječi za naša nastojanja da ostanemo Kristovi u nemalim borbama sa svijetom (u nama).

Pater je govorio kako je definicija vjere vrlo jednostavna – vjera je poslušnost Božjoj riječi. Trebamo pustiti da nas Gospodin vodi, a Marija je ona koja nam pokazuje put i čuva nas da ne nastradamo spotičući se o razne prepreke. Govorio je s velikim žarom o važnosti suživota s Bezgrešnim Srcem Marijinim, koji je za nas danas kao arka u Noino vrijeme: ako se sklonimo u to predivno Srce, bit ćemo spašeni. To je napomenuo u kontekstu teških prilika koje nas u ova „posljednja vremena“ stavljaju u realnu kušnju gubitka vjere, što se nažalost već dogodilo milijunima ljudi. Duboke krize u čovjeku, u društvu i u Crkvi, modernizam koji je pomalo ali čvrsto prodro u prostor svetoga i koji razara tkivo vjerovanja, zajedno s protestantizacijom koja dovodi do otpadništva u smislu prestanka vjerovanja u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji… Mnogi vjernici pa čak i neke redovničke i molitvene zajednice na Zapadu prihvaćaju i žive duhom ovoga svijeta, odbacujući pobožnost, krunicu, klanjanje, biblijska načela življenja, katolički moral… Prihvaćajući „vrijednosti“ tzv. kulture smrti, od kontracepcije do eutanazije, zapostavljajući molitvu, sakramente, evanđeoske savjete. Događa se velika, strašna borba, između Žene i zmaja: oduvijek pa tako i sada. Kršćani će biti žestoko proganjani, jer vraćamo se u vrijeme Crkve mučenikâ. Papa je preziran sa mnogih strana, no njegov osobiti žar za milosrđem na cijelu Crkvu donosi Božji blagoslov i osobitu zaštitu. Demon nas želi posvađati i razdvojiti, a on je vrlo lukav i inteligentan: papa je prvi na udaru raznih struja koje žele razoriti Božju sliku u čovjeku, često i pod pretekstom „brige za Crkvu i duše“. Svećenički Marijanski pokret beskompromisno stoji uz papu i pastire Crkve, moleći Gospu da ih sve prekrije svojim majčinskim plaštem. Susret smo i završili molitvom za papu Franju.

Pater Larroque je oduševljeno izlagao srž pobožnosti prema Gospi kako ju nudi ovaj Pokret, pobožnosti koja mora biti zdrava, čovjekoljubiva, posvećena, nenapadna, oduševljena i ponizna, u istinskoj intimi s njezinim Srcem, a put takvoga zajedništva koje mijenja i usrećuje čovjeka je upravo posveta ovomu dragomu Srcu. Pozvani smo ustrajno, upravo svakodnevno moliti krunicu, snažno se boriti za čistoću duše i tijela, svetost braka i poziva za posvećeni život, moramo junački i nepokolebljivo ostati sjedinjeni s Gospom u molitvi i u slušanju Božje riječi, bez obzira na pritiske i strahove. Ona nas ne ostavlja, njezino je Srce kao životvorna oaza u koju se možemo uvijek skloniti u svim divljajućim olujama i pustinjama života. Ne smijemo raditi kompromise sa svijetom i zlim koji vreba da nas strmoglavi u svoje nezasitne ponore moći, požude i prljava bogatstva.

Nakon propovijedi i vjernici su obnovili ili su po prvi put izrekli svoju posvetu Bezgrešnomu Srcu naše dobre majke Marije, majke Spasitelja i Otkupitelja, prema uzorku koji se redovito čita u cenakulima. Nakon euharistijskoga slavlja, pater se zadržao s vjernicima, blagoslivljajući djecu, dijeleći „Plavu knjigu“ i razgovarajući s mnogima koji su ga zahvalno došli pozdraviti. Posebno se pomolio i nad prisutnim svećenicima, stavljajući nas u Srce Marijino, prepuno nježnosti i blagosti prema svojim „ljubljenim sinovima“.

Zaista, velika je bila čast upoznati i slušati ovog nasljednika don Stefana Gobbija, koji nam je tako zorno prikazao nužnost predanja Majci Božjoj, koja je – uz euharistiju – onaj drugi stup za kojega je, prema viđenju sv. Ivana don Bosca, bila sigurno privezana Crkva, s užadi koje je držao Sveti otac, kako nas je pater prisjetio. Velika milost susreta, u godini stote obljetnice ukazanja u Fatimi, gdje nam je majka Marija na poseban način predala svoje Srce! Župnik župe Svetice u pozdravu je zgodno spomenuo kako se u toj župi sastaje vjerojatno najmanji cenakul u Hrvatskoj, sa svega četiri vjernice, koje uporno, iz tjedna u tjedan čine višesatnu molitvu cenakula. Upravo je ta najmanja zajednica dakle dobila blagoslov voditelja svjetskog Svećeničkog Marijanskog pokreta. Nevjerojatno je kako Gospodin ne zaboravlja svoje najmanje, posvuda i uvijek.

Kako je lijepo bilo čuti ponavljani zaziv: „Slatko Srce Marijino, budi naše spasenje!“ Tim ljudskim nesavršenim rječnikom želimo nekako opisati ovo neopisivo Marijino biće, nutrinu, dušu – Srce. Ono je „slatko“ jer je toliko privlačno, drago i puno brižljivosti za ljude. Ono nas grli i obuhvaća, prožima i krijepi. Ono je prvo Isusovo svetohranište: pod tim je Srcem rastao začeti Gospodin, u majčinoj prečistoj utrobi. Isusa trebamo ljubiti Marijinim Srcem. Bog je u svojoj savršenosti stvorio najljepše ljudsko Srce, ovo Marijino, ispunjeno neopisivim „vulkanom ljubavi“ prema Bogu i čovjeku, stvorenom na sliku Božju. Ovo je Srce zapravo odraz Božje ljubavi prema svima nama i sklonište svakoga od nas, jer je i sâm Bogočovjek Isus sigurno i sretno počivao u zaklonu toga Srca.

U bratskom razgovoru s patrom Laurentom, saznali smo neke zanimljive informacije o Pokretu u svijetu, raspravljali smo o vremenima krize i otpadništva u kojima živimo, ali istovremeno o vremenima mnogih izvanrednih milosti, čuda i blagoslova; bili smo ohrabreni da nadalje osnivamo cenakule molitve, da čitamo poruke iz „Plave knjige“ te da se ne posustajući svakodnevno povjeravamo Majci Božjoj, posrednici svih milosti.

Pater nam je svjedočio i o časnom sluzi Božjemu don Nazarenu Lanciottiju, Talijanu rođenom 1940., koji je mučki ubijen u Brazilu, gdje je kao misionar redovito i gorljivo vodio cenakule diljem zemlje. Predani svećenik, posvećen molitvi i djelima milosrđa, osnovao je bolnicu, podigao neke crkve, ustanovio dječji i starački dom te malo sjemenište, te je svesrdno pomagao mnogim izmučenim žrtvama prostitucije i droge. Na poseban se način zalagao za život nerođene djece i za dostojanstvo trudnica i samohranih majka. Ovoga je Božjega radnika i ugodnika 2001. pri slavlju euharistije teško ranio zamaskirani ubojica, koji mu je prije pucnja iz pištolja rekao: „Ja sam đavao, došao sam te smaknuti jer nam jako smetaš“. U tom je trenutku don Nazareno ispred sebe umjesto ubojice ugledao stravičan prikaz demona, te je prestrašen viđenjem zamahnuo rukama, odskočio i tako izbjegao trenutačnu smrt. Ipak, metak ga je vitalno ugrozio, te je umro nakon deset dana, svjedočeći u bolnici ono što je doživio u tom kobnom susretu sa Zlim! Nazareno znači „Nazarećanin“ – do kraja je zaista bio Nazarećaninov! Danas se milijuni vjernika povezanih s Pokretom utječu njegovom zagovoru, ponosni na mučenika koji je u životu otkrio prave vrijednosti i smisao križa, po kojemu ulazimo u vječnost.

Pater Larroque je relikviju krvi ovoga mučenika ostavio u pavlinskom samostanu, začuđen Božjim putovima; ovdje se naime svakodnevno moli za spas nerođene djece pred pobačajem, a 1947. je na također sličan mučki način ubijen tadašnji župnik, lazarist p. Janez Strašek, rodom Slovenac, čiji se grob nalazi nedaleko crkve. Ubijen je puškom od strane dvojice braće (nikad kažnjenih za zlodjelo) nahuškanih od Partije zbog župnikovih propovijedi kojima je branio katolički brak i zaručništvo, te pozivao vjernike da ne odustaju od sakramenata, što je komunistima bio poticaj da se riješe popa-bandita. Već godinama vjernici na grobu ovoga mučenika dobivaju razne milosti i uslišanja. Don Nazareno, p. Janez: molite za nas!

Razgovarajući nadalje, čuli smo između ostaloga i kako je danas televizor postao – karikirajući – „tabernakul zloga“, jer je toliko vjernika satima i danima prikovano uz ekrane, napustivši motrenje živoga Isusa! Tolike se crkve zatvaraju i prodaju jer više nema nikoga tko bi u njima molio… Grijeh je zavladao mnogim srcima! No, dobri Bog u svojemu neshvatljivomu milosrđu uništava naše grijehe na križu, milostivo gleda na pokajanje a ne na pad, sve odmah zaboravlja u ispovijedi, sve ispovjeđeno dobro skriva, ne dozvoljava da se svijet naslađuje patnjom ispovjeđene duše. Više mu je krivo kad bližnjima ne opraštamo i kad ih sudimo, makar smo možda i gore od njih činili, zaboravljajući koliko nam je Gospodin bio milosrdan! Bog ne želi neke „sterilne“ službenike – supermene, koji će se ponašati protokolarno i mehanički i koji će uvijek „biti u redu“. Trebamo shvatiti da ćemo uvijek biti slabi i grešni, jer smo u tijelu. I naš bližnji ima pravo biti slab! Grijeh nas najviše ponižava, a ispovijed nas nakon poniženja čini – poniznima, te tako jačima u odupiranju kušnjama. Osobito moramo moliti za svećenike. Đavao silno mrzi svećenike jer su oni Božji dar ljudima. Zloduh mrzi sve što Bog daruje čovjeku za boljitak, posvećenje i spasenje. Čini sve da upropasti svećeničko zvanje, da iskvari samostane, da obeshrabri pozvane u posvećeni život. To što smo tako slabi je čudnovat misterij: zašto činimo ono što zapravo mrzimo? No, Božja je ljubav nevjerojatna! On „nema vremena“ predbacivati nam grijehe, kažnjavati nas, prisjećati se naših udaraca ili nas udarati. On savršeno potpuno prašta čim čuje najtiši vapaj srca koje se vraća Božanskomu Srcu. A ono je najuže sjedinjeno sa Srcem majke Marije. Kako je potrebno zajedništvo svećenika u ova vremena, zajedništvo u molitvi s Marijom. Takav stav spašava svećenička i redovnička zvanja, stavljena danas u mnoge gorke napasti i muke. Isus i Marija trebaju i traže svete svećenike, proroke, misionare, pokornike, koji će u se „klanjati Ocu u Duhu i istini“ i koji neće čeznuti za prolaznostima svijeta, za ugodom i karijerom, za ispraznostima. Takve svećenike trebamo izmoliti te srcem i neumorno moliti da izvrše svoje poslanje. Ne sudimo bližnje, ne sudimo svećenike. Gospa zna pod kakvim su sve bremenitim pritiscima pastiri i koliko trebaju ljubavi Kristova stada.

Tako je predivno prisjetiti se da naš Isus, Sin Marijin, ne predbacuje krivnju, ne prijeti zbog prijetnje, ne ostavlja u blatu čovjeka koji pati. Marijino Srce pod križem Jaganjčevim sabire sve njegove suze i boli, svu krv i osjećaje, te prinosi nebeskomu Ocu uz vapaj za spas čovječanstva. Što bismo mi bez te Majke?! Kako nas samo Duh Sveti potiče da ju zazivamo i volimo, da joj u današnjim problemima dolazimo s pouzdanjem i otvorena srca, spremna na žrtvu i ljubav do kraja. Apsolutna vjernost nauku Katoličke crkve jedna je od prvih i temeljnih značajki Svećeničkog Marijanskog pokreta. Ljubav prema papi i biskupima („Učiteljstvu“) te svećenicima, ljubav izražena prije svega kroz molitvu, treba biti ostvarena u zajedništvu s Marijinim Srcem, koje brižno kuca za Božje pastire.

Upoznajmo se sa poslanjem ovoga Pokreta, čitajmo „Plavu knjigu“ Gospinih poruka, živimo jedinstvo s Prečistim Srcem Marijinim, koje nas grije svojom majčinskom ljubavlju i stavlja nas u ranu Srca svojega Sina, koji nas neprestano traži i ne odustaje od nas nikada.

pater Marko Kornelije Glogović | Bitno.net