Foto: IKA

Foto: IKA

U povodu prve obljetnice smrti nadbiskupa Ante Jurića i šeste obljetnice smrti nadbiskupa Frane Franića, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić predvodio je euharistijsko slavlje u srijedu 20. ožujka u konkatedrali sv. Petra u Splitu. U koncelebraciji je bilo jedanaest svećenika među kojima i konkatedralni župnik don Radojko Vidović i župni vikar don Mate Brečić, a pjevao je konkatedralni mješoviti zbor sv. Petra pod ravnanjem don Mihaela Provića te uz orguljašku pratnju Andre Čale.

“Na današnji dan protekle godine preminuo je mons. Jurić, a 17. ožujka 2007. mons. Franić, dvojica velikih duhovnika i pastira naše mjesne Crkve. Njihove obljetnice obilježavamo kao izraz zahvalnosti za njihovu vjeru i vjernost Splitsko-makarskoj nadbiskupiji u koju su utkali svoj život te možemo reći da smo njihova duhovna djeca. Vjerujemo da ih je Bog prepoznao kao vjerne sluge i nagradio ih vječnim životom”, rekao je na početku misnoga slavlja nadbiskup Barišić. Propovijed je protkao tumačenjem evanđeoskog teksta, koji govori o slobodi u istini, kroz život dvojice pastira čiji su zemni ostaci pokopani upravo u konkatedralnoj kripti. Isus u raspravi sa Židovima tumači kako je Božja istina oslobađajuća. “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi. … Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni”, tumači Isus svojim učenicima da postoji istina i prava sloboda.

“Večeras se sjećamo dvojice učenika koji su rano u svojoj mladosti krenuli za Isusom, upoznali su istinu koja ih je potvrdila te su postali učitelji. Ugradili su svoj život u najburnije vrijeme povijesti Splitsko-makarske nadbiskupije, vrijeme rata i poraća. Nadbiskup Franić proživljavao je to vrijeme kao pastir, nadbiskup, a mons. Jurić kao svećenik i odgojitelj. Ostali su postojani i čvrsti uz cijenu žrtve”, istaknuo je nadbiskup Barišić. Kao što je kralj Nabukodonosor naredio da se Danijelovi prijatelji bace u užarenu peć jer su odbili pokloniti se zlatnom kipu, tako i danas postoje suvremeni Nabukodonosori koji svoje neistomišljenike kažnjavaju užarenom peći. Nije to fizička peć, nego psihička ražarena peć koju su podnijeli i pretrpjeli i nadbiskup Franić i nadbiskup Jurić. Premda im nije bilo lako oni su to izdržali jer su bili oslonjeni na Riječ Božju, utemeljeni na istini te su bili istinski slobodni. Od njih itekako imamo učiti i s njima se ponositi zbog njihove vjernosti i ljubavi prema Crkvi i narodu te pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Na kraju propovijedi nadbiskup se osvrnuo i na svojevrsni poziv na “Crkvu za siromašne” i “Crkvu siromaha” koji je svojim prvim javnim nastupima, gestama i riječima uputio papa Franjo. Za “Crkvu siromaha” osobito se zauzimao nadbiskup Franić na Drugom vatikanskom saboru, ali i u cijelom svom životu kao i nadbiskup Jurić. Obojica su živjeli siromaštvo i odražavali sliku Crkve siromašne, milosrdne i svjedočke. To se na svoj način iščitava i iz njihova biskupskog gesla: Franićeva “Pobjeda svetih” i Jurićeva “U križu je spas”. Ona govore da je pobjeda onih koji s molitvom na usnama i s vjerom strpljivo nose svoj križ, križ siromaštva, bolesti, patnje, marginaliziranosti. Ta dvojica naših pastira bili su ljudi molitve, a molitva je živi materinjski jezik, jezik vjere, nade i sinovstva. S molitvom smo još prisutniji u stvarnosti Crkve, a primjer za to dao nam je i papa emeritus Benedikt XVI. i papa Franjo svojim gestama i pozivom na molitvu. Ta nam iskustva uprisutnjuju molitvu kao nešto poželjno ne samo vjernicima nego i ljudima izvan Crkve. Ta nas iskustva, zaključio je nadbiskup Barišić, “pozivaju da još jače povežemo svoje poteškoće i žrtve s Isusovim križem jer u križu je spas, a pobjeda je svetih”. (ika/bitno.net)