Upravo je Ministarstvo prosvjete glavni krivac za probleme koji se nastoje nametnuti vjeronauku.

Vjeronauk

Usred smo raznih rasprava o vjeronauku u školi. A u svakoj od njih zanemaruju se neke od važnih činjenica. Prva je ta da je vjeronauk izborni predmet. I u osnovnoj i u srednjoj školi. Tek kada se izabere, postaje obvezan. Druga je činjenica da uime djece vjeronauk biraju roditelji i za taj svoj izbor daju pismenu suglasnost. Na taj je način vjeronauk jedan od najdemokratskijih predmeta u školi. Ne postoji nijedan za koji se mogu na tako demokratski način opredijeliti i roditelji i učenici, zar ne? I u čemu je onda problem?

Po najnovijem je problem u satnici. Vjeronauk ima isti tretman kao i svi predmeti, tj. može biti bilo kad od prvog do posljednjeg sata, što mu se sada osporava. Trebao bi, kažu, biti prvi ili posljednji sat. No o tome ne odlučuju ni spomenuti roditelji, ni vjeroučenici, ni vjeroučitelji, čak ni sama Crkva, tj. biskupi koji vjeroučiteljima daju dekrete. Tko odlučuje?

Pa onaj tko sastavlja nastavnu satnicu: škola, profesori, nadležno ministarstvo. Upravo je Ministarstvo prosvjete glavni krivac za probleme koji se nastoje nametnuti vjeronauku. Ono, primjerice, u osnovnoj školi nije ponudilo nikakvu adekvatnu alternativu vjeronauku. U srednjoj školi postoji etika. I dio je učenika uredno upisuje. I ne luta hodnicima. Ne luta ni vjeronauk općenito.

Lutaju svi oni koji ne znaju što bi sa sobom i svojom stavovima, pa svoja nesnalaženja prebacuju na vjeronauk. Koji, čini se, ispašta zbog tuđih grijeha, a ne toliko zbog svoje (ne)savršenosti.

Darko Pavičić (s dopuštenjem autora preneseno s portala vecernji.hr)