U Zagrebu je počeo pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike. Tema devetog dvodnevnog kolokvija, koji je otvoren u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu, jest „Katekumenat – nadahnuće za katehezu i evangelizaciju. Naš glavni urednik, dr. Anto Mikić, održao je predavanje „Skice o zrelosti odraslih u suvremenom svijetu“.

Foto: IKA

U predavanju je naveo obilježja „ljudske“, osobne zrelosti, kojoj pripada i dimenzija zrelosti vjere. O toj zrelosti na više mjesta govori i Drugi vatikanski koncil koji zaključuje kako Crkva u svijetu neprestano treba uprisutnjavati Boga te se neprestano obnavljati, a to postiže ponajprije „svjedočenjem žive i zrele vjere, to jest vjere koja je tako odgojena da može jasno proniknuti teškoće te ih prevladati“ (GS, 21).

„Iz ovoga bi proizlazilo to kako se zrelost vjere ponajprije očituje u trenucima kad ne teku ‘med i mlijeko’, kad se valja suočiti s ‘izazovima’, ali bez toga se Crkva ne može niti obnavljati, niti svjedočiti. Usudio bih se zaključiti da bez takvih ‘kriza’ nema ni pravog sazrijevanja na osobnoj, ljudskoj razini! Nije slučajno da i fizička ‘zrelost’ dolazi baš kroz pubertet, hormonsko ‘ludilo’ tijekom kojega dijete nerijetko upadne u pravu krizu vlastitoga identiteta. Ako se na fizičkoj razini ‘zrelost’ događa kroz ‘muku’, kako se onda isto ne bi očitovalo i na drugim razinama – emocionalnoj ili, primjerice, duhovnoj?“, potaknuo je na promišljanje dr. Mikić.

Zrelost vjere, po nekim autorima, uključuje različite dimenzije: na spoznajnoj dimenziji riječ je o informiranoj, produbljenoj, vjeri koja je sposobna obrazložiti drugima svoje razloge, koja zna razlučiti bitno od nebitnog, promjenjivo od nepromjenjivog, koja je kritična i samokritična; na čuvstvenoj razini riječ je o vjeri koja nije „nametnuta izvana“, nego „prihvaćena iznutra“, koja svoju motivaciju ne nalazi u „ispunjavanju obveze“ ili obzira prema drugome/nadređenima/okolini, nego u vlastitoj, nutarnjoj potrebi; koja je postojana, ali i otvorena novome, koja je komunikativna i raspoložena za dijalog, a na djelatnoj razini ona je aktivna i produktivna, „daje“ se drugima i drugi od nje imaju konkretne „koristi“, nije „besplodna“.

Dr. Mikić primijetio je kako je u suvremenom svijetu obilježenom nekom vrstom svestrane promjene sve teže postizanje i osobne i vjerničke zrelosti.

U predavanju je naveo nekoliko elemenata koje „novim generacijama“, koje su već ušle u svijet odraslih, pa bi se od njih očekivala i osobna zrelost, otežava put sazrijevanja.

„Sve veći broj današnjih odraslih dolaze (nam) ispod ‘staklenoga zvona’, kojim su ih njihovi roditelji pokušali ‘zaštititi’ od ‘teških iskustava’ koje su sami imali, te im dati bolju ‘startnu poziciju’ od one s koje su oni sami, u vremenima nakon Drugog svjetskog rata i dalje, kretali. Premda su to činili u najboljoj namjeri, bojim se da su im upravo tom pretjeranom ‘zaštitom’ istodobno otežali i njihovo istinsko sazrijevanje. Zrelost se, naime, prije svega stječe osobnim iskustvom, svladavanjem životnih poteškoća, ‘borbom’ i ‘žrtvom’“, mišljenja je dr. Mikić.

„Većina iskustava i stavova o životu i svijetu sve većeg broja današnjih generacija, pa i sve većeg broja odraslih, medijski je posredovana, a ne osobno proživljena. Društvene se norme i obrasci ‘ponašanja’ više uglavnom ne posreduju unutar stvarne, životne zajednice, nego od strane medijskoga i ‘virtualnog’ svijeta (premda ni on, nipošto, nije nestvaran!). U tome novom ‘okruženju’ konflikti, kao neizostavan put sazrijevanja, i dalje se, doduše, događaju – no iz njih je danas puno jednostavnije ‘izaći’ – brisanjem ‘osobe’ s popisa prijatelja i blokiranjem njenog ‘account-a’. Više nema potrebe za preispitivanjem svoje pozicije, jer se s osobom s kojom se ušlo u konflikt, ne mora dalje ‘živjeti’ i tražiti načine suživota“, protumačio je dr. Mikić. No, i izvan konteksta „novih medija“, prema riječima dr. Mikića, već s pojavom potrošačkog društva i prevlasti marketinga i „proizvodnje želja“, odrasli su danas nerijetko toliko okupirani ispunjavanjem svojih te „potrošačkih želja“ članova svoje obitelji, da jedva stignu stati nad sobom i svojim životom.

„Uza sve to, više ne postoje neki ‘povlašteni’, životom potvrđeni nazor(i) na svijet, nego se svi nazori ravnopravno bore na tržištu ideja i ljudi ih, puno lakše nego ikad prije, mijenjaju i odbacuju, već prema vlastitim preferencijama. U takvoj tržišnoj utakmici nazor koji nudi put žrtve i odricanja, kao sastavnih dijelova istinskog sazrijevanja, jedva da imaju ikakve šanse privući nove ‘poklonike’. Jer, uz relativizam, upravo su individualizam i utilitarizam postali najizrazitije oznake post-modernog društva u kojemu živimo“, mišljenja je dr. Mikić. Primijetio je kako „sve više svjedočimo ‘odgođenoj’ zrelosti današnjih generacija odraslih: sve se teže i kasnije odlučuju na donošenje ‘trajni(ji)h’ životnih odluka, sve lakše ‘odustaju’ od svojih ‘planova’ i odluka, pa i od ‘životnih suputnika’, čim se suoče s prvom većom krizom ili preprekom, sve teže uspostavljaju i održavaju stvarna prijateljstva i čvrste međuljudske odnose“.

U predavanju je dr. Mikić ponudio neke prijedloge što današnjem čovjeku na putu njegovog sazrijevanja u ovom svijetu u kojemu živimo može ponuditi Crkva. „Crkveni odgovor i danas, kao i ranije, mora proizaći ponajprije iz kršćanske antropologije. Jer Crkva, nasuprot danas tako široko uvriježenim predrasudama o njoj i njenom nauku, uistinu ima duboko ukorijenjen zdrav pogled na čovjeka. Ona ga, za razliku od tolikih ideologija 20., pa i ranijih stoljeća, ne smatra ‘savršenim’ bićem, niti od njega zahtjeva ‘savršenost’, bez obzira na to što ga na nju (odnosno na svetost) neprestance poziva“, rekao je dr. Mikić. Među sredstvima koja vjerniku mogu pomoći u sazrijevanju ponajprije je istaknuo sakramente.

„Primjerice, ispovijed – koja mu može omogućiti da se suoči sa svojim slabostima, pogreškama i propustima. Da ih posvijesti, verbalizira i – potom – da ih se ‘riješi’! Pa onda, oslobođen toga tereta, rasterećen krene u ‘nove bitke’. Ispovijed, u tome kontekstu, ne treba biti predstavljena tek kao jedna od crkvenih obveza ili predbožićno/preduskrsnih običaja, nego na nju treba pozivati i motivirati kao na spasonosno i plodotvorno ‘oruđe’ na putu našeg jačanja/ostvarenja/posvećenja. Ili, euharistija, koja današnjem čovjeku može ponuditi ‘stvarno’, a ne samo ‘virtualno’ zajedništvo, osobito ukoliko se poveže i s mogućnošću ‘dodatnog zajedničarenja’ nakon same mise, u nekom primjerenom prostoru, uz kavu,. kao što to, primjerice običava manja vjernička skupina odraslih s kojom se ja redovito nakon mise nalazim“, potaknuo je na promišljanje dr. Mikić.

Osvrnuvši se na odrasle koje treba vratiti sakramentalnom životu, dr. Mikić iznio je mišljenje „da bi u tome nastojanju valjalo posvijestiti činjenicu da po odrasle, makar i nedovoljno ‘zrele’, nije najsretnije poslati još nezrelije“.

„Primjerice, kod nas se u Crkvi danas, nekako, uhodao običaj da mlade za krizmu uobičajeno pripremaju katehisti tek ponešto stariji od njih! No, čini mi se kako to ‘unutargeneracijsko katehiziranje’ nije dovoljno. Bi li se i u njihovu formaciju moglo uključiti i starije, ‘zrelije’ vjernike? – makar na razini ‘gostujućih’ izlaganja / svjedočenja na neku određenu temu. Ne samo svećenika, nego i laika – roditelja, djedova – koji u životu imaju ponešto ‘utakmica u nogama’? Bi li se takvim modelom bar donekle ublažio kronični nedostatak ‘međugeneracijskih’ kontakata, kojemu – nakon što se generacije međusobno sve više zatvaraju u svoje krugove – isto tako svjedočimo? Osim toga, vjerujem da bi dio odraslih, ‘zrelijih’ vjernika, rado sudjelovao u životu, pa i pastoralu unutar svoje župe, kad bi se od njih ta pomoć primjereno zatražila i kad bi ih se, u području njihove ‘ekspertize’/struke/vještina pozvalo na kakav angažman. I to bi bila prigoda za svojevrsnu katehizaciju“, rekao je dr. Mikić.

Potaknuo je nadalje na promišljanje, bi li i mlađe i „srednje“ generacije trebalo potražiti i pozivati tamo gdje one danas ponajvećma borave – u prostoru novih medija i društvenih mreža? Jesu li ljudi u Crkvi dostatno osposobljeni za tu vrstu komunikacije i „nepisana pravila“ koja u tim prostorima vladaju? Bi li se, možda, mogli prirediti i kakvi katehetski sadržaji prilagođeni internetskom prostoru, jer neki od „duhovnih“ sadržaja (poput on-line duhovnih vježbi) nailaze na itekako dobar prijem kod dijela te publike! Naravno, „on-line“ kateheza ne bi pritom imala za cilj ostati vječno „on-line“, nego bi dio te „internetske publike“ nastojala zainteresirati i privući i za daljnje, stvarne, „RL“ susrete i župsko zajedništvo.

„Mislim da bi Crkva osobito trebala biti blizu odraslima u vrijeme i u prilikama njihove egzistencijalne ‘muke’, krize, bolesti, nesreće. Čini mi se kako je upravo to ‘povlašteno’ vrijeme za rast zrelosti i kako bi ga, ne samo iz evangelizacijskih razloga, bilo ‘grijeh’ propustiti. A kriza, križ i patnja neizostavni su dio života svakog, pa i suvremenog čovjeka i naraštaja. I osobito vrijeme kad se čovjekova ‘muka’ može oplemeniti i ublažiti kroz pomoći u njenom ‘osmišljavanju’“, rekao je dr. Mikić.

Zaključio je da katehizacija i evangelizacija odraslih u formalnome smislu ne bi trebala ići u smjeru „kopiranja“ modela katehizacije djece – još manje bi trebala „ponavljati“ njene sadržaje! – nego bi, riječima suvremenih trendova, trebala ići u smjeru „cjeloživotnoga“ neformalnoga vjerskog „odgoja i obrazovanja“, koje bi imalo raznolike oblike i sadržaje, primjerene potrebama i interesima suvremenog čovjeka. Teško bi se, naime, odrasle moglo dobiti u neke vjerske „večernje škole“, a moglo bi im krnjiti njihov „ponos i dostojanstvo“.

„Da bi Crkvu suvremeni odrasli čovjek mogao prepoznati kao poželjno ‘mjesto’ na putu njegovog osobnog sazrijevanja, i ona mora svjedočiti svoju ‘zrelost’! I to na svim razinama. Na spoznajnoj – kao zajednica/institucija koja je svjesna svoje ‘snage’, ali i svojih slabosti i nedostataka; koja analizira i svoje postupke i uči iz vlastitih grešaka, svjesna da je još daleko od ‘savršenog’, koja zna razlučivati bitno od nebitnog, promjenjivo od nepromjenjivog. I na čuvstvenoj razini – kao zajednica/institucija koja primjereno reagira na argumentiranu kritiku i kojoj se ‘drugi’ neće ‘bojati’ reći što o njoj i/li o njenim pojedinim postupcima (ili pojedinim postupcima nekih njenih predstavnika) uistinu misle; koja je sposobna za empatiju, razumijevanje i uvažavanje osjećaja i problema drugih i drugačijih; koja je sposobna za praštanje. Na djelatnoj, pak, razini kao institucija/zajednica koja dosljedno živi svoja uvjerenja, iskreno a ne ‘prividno’, koja preuzima odgovornost za svoje postupke; od koje društvo u kojemu ona živi ima i konkretne, mjerljive koristi. Koja je, kako bi se to danas reklo – društveno odgovorna“, zaključio je dr. Mikić.

IKA | Bitno.net