Tradicionalno, 21. po redu vojno-redarstveno hodočašće u svetište Majke Božje Bistričke u Mariju Bistricu održano je u nedjelju 6. listopada. Uz vojnike i policajce, hodočašću su se priključili i hrvatski branitelji, kao i članovi drugih udruga proizašlih iz Domovinskog rata, povijesne postrojbe te vatrogasci. U Mariju Bistricu hodočastilo je i pedeset djelatnika Ministarstva obrane BiH i pripadnika oružanih snaga BiH.

Euharistijsko slavlje predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u zajedništvu s vojnim biskupom Jurjem Jezerincem i vojnim biskupom u BiH Tomom Vukšićem te vojnim i policijskim kapelanima.

Uvodeći u homiliju, nadbiskup Barišić primijetio je kako vojska i policija nisu više u svetištima stranci i prijetnja, već hodočasnici, domaći u vjeri. Kako se danas ne sjetiti inih divnih izraza i izričaja vjere rimskih časnika i vojnika u susretu s Isusom “vjerujem Gospodine, pomozi mojoj nevjeri”, “Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, ali samo reci riječ i ozdravit će sluga moj”. Ove evanđeoske ispovijesti duboke vjere izgovoriše vaši kolege. To su tako svete riječi koje su zapisane u najsvetijoj knjizi, evanđelju, toliko otajstveno da ih izgovaramo na svojoj svetoj misi, rekao je nadbiskup Barišić, te nastavio: “Vaš stav je proročki i svjedočki, zato nikakvo čudo da je vaša profesija u susretu s Isusom u njemu prepoznala novost zaštite života, dostojanstva osobe”.

Upućujući na prvo čitanje, propovjednik je istaknuo kako smo poput proroka Habakuka i mi u našoj stvarnosti pozvani pitati i razmišljati, ali isto tako dužnost nam je tražiti i čuti odgovor neba. Međutim, potrebno je još nešto: reagirati, djelovati u svjetlu vjere. No, nismo li postali bjegunci, dezerteri, umirovljenici vjere? Nije li naša vjera odvojena od života ili čak pobjegla iz stvarnosti? Prepoznaju li naša sredina i društvo nas kršćane? Nismo li se povukli, postali nevidljivi, malodušni, bojažljivi, nismo li polja kulture, odgoja, braka i obitelji povlačeći se iz stvarnosti prepustili idejama koje su bez kompasa budućnosti i istine? Kao posljedica te bojažljivosti, nastavio je nadbiskup, opasnost je da više nećemo znati ni smjeti reći je li dijete muško ili žensko, jesu li roditelji otac ili majka ili samo A ili B, broj 1,2 . Ako se naša stvarnost iščupa iz kršćanskog korijena koji je i ljubav i istina, neće li to onda biti plutajuća civilizacija koja nema sidro u svjetlu vjere kao ni u naturi i logici zdrava razuma, upitao je nadbiskup, te upozorio da “za kršćanina vjernika ne postoji mirovina života vjere, nažalost neki su poslije prve pričesti i krizme ušli u aktivne uloge već s umirovljenom vjerom”. U tom kontekstu naglasio je kako aktivna i zauzeta vjera otvara nove horizonte i otkriva nove mogućnosti, vidi dalje i dublje.

Vjera čini nemoguće mogućim, snaga takve vjere omogućuje nam rast i promjenu stanja, pri tome su ruke vjere sklopljene, nikada nisu skrštene. Vjera uključuje molitvu i djela, duhovnost i etičnost, podudarnost unutarnjeg stanja i vanjskog držanja. Bog nas poziva, traži našu odgovornost i suradnju a ne rezigniranost i nemoć. Ovo vrijeme traži odvažne i časne ljude, svjedoke vjere, poručio je nadbiskup Barišić te pozvao hodočasnike da budu “svjedoci i proroci vjere i povjerenja u svojim obiteljima i našem društvu”. (ika/bitno.net)