Rodbina, prijatelji i visoki predstavnici Grkokatoličke Crkve u Hrvatskoj oprostili su se u utorak 22. srpnja na zagrebačkom Mirogoju od Ante Živka Kustića, istaknutog grkokatoličkog svećenika i novinara. Sprovodne je obrede uz asistenciju više svećenika iz Križevačke eparhije predvodio vladika Nikola Kekić, čiji oproštajni govor prenosimo u cijelosti

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Poštovane kćeri i sinovi, zetovi i snahe, unučice i unuci, svećenici, prijatelji i znanci Živka Ante Kustića, svećenika Križevačke eparhije! Dođosmo i okupismo se ovdje na ovom brežuljku našega grada da svojom nazočnošću, molitvama i duhovnim pjesmama Bogu zahvalimo što smo imali priliku sa Živkom živjeti, njega slušati, s njim razgovarati i čitati plodove njegova srca i uma.

Živko je, kao i svaki od nas, bio neponovljiva slika Božja. A i cijeli život njegov kroz ovih 84 godina bio je poseban: od djetinjstva do petka uvečer kada je sklopio svoje oči i kada je onaj dah života kojega mu je Bog Stvoritelj dao u času njegova začeća napustio njegovo bolešću izmučeno tijelo i vratio se u neizmjerno more Božje ljubavi. Od malena pa do svoje zrelosti upijao je u sebe ono što svi dobivamo od svojih najbližih – temelje ljudske i kršćanske na kojima se onda sve dalje nadograđuje. Stoga neka je hvala posebno njegovoj baki Ani, istinskoj vjernici koju je u životu često spominjao, majci Josipi, zatim njegovom župniku u Pagu don Josi Felicinoviću, pa učiteljima u osnovnoj školi, profesorima u gimnaziji i odgojiteljima u Bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, kao i profesorima na KBF, koji su mladoga Živka usmjeravali u životu. Neka je hvala Marici, pokojnoj supruzi našega Živka, koja se potpunoma posvetila svome mužu i odgoju dviju kćeri i trojice sinova te brojne unučadi.

A kad govorimo o Živku kao svećeniku, onda ne možemo ne spomenuti isusovca patra Scheibela, duhovnog vođu mladoga studenta, koji ga je mudro savjetovao i u njemu podržavao Božji poziv. Govorio mu je: Živko, Bog ima svoje posebne putove na koje on čovjeka usmjerava. Samo se daj voditi i sreća će ti zasjati. Tako i bi. Naime, da bi se ipak ostvarila Živkova želja da kao oženjen čovjek postane svećenik, otvorila su mu se vrata Grkokatoličke Crkve odnosno Križevačke eparhije pod tadašnjim duhovnim vodstvom vladike Gabrijela Bukatka. Živko je kao bistar muž brzo proučio naš bizantsko-hrvatski obred i 4. svibnja 1958. vladika Bukatko na njega je u katedrali Presvete Trojice u Križevcima položio svoje ruke, a Duh Sveti posvetio ga za svećenika. I mladi svećenik Živko sa svojom gospođom Maricom i troje djece napušta 1. studenoga Zagreb i seli u Žumberak, u staru žumberačku grkokatoličku župu sv. Petra i Pavla u Mrzlom Polju. U tom gorovitom vinogradu Gospodnjem velečasni Živko oduševljeno, kao ono apostoli poslije Pedesetnice, naviješta Radosnu vijest i okuplja djecu u brojnim selima te župe, usprkos prijetnjama lokalnih komunista i udbaša. Iako je na ovoj župi bio svega tri godine, ostavio je neizbrisivi trag. Slijedile su još tri godine pastoralnog rada u župi sv. Petra i Pavla u Sošicama, u vrijeme kada je počeo II. vatikanski koncil. Taj Koncil tako važan za Katoličku Crkvu, kao i za cijeli svijet, bio je početak i jednoga novog života žumberačkoga svećenika Živka Kustića. U Zagrebu se pokreće izdavanje glasila “Glas Koncila”. Okuplja se ekipa katoličkih mudraca koji imaju viziju o Crkvi u suvremenom društvu. To žele postići izvješćujući o tijeku Koncila katoličku i sveopću hrvatsku javnost. “Glas Koncila” bio je pravi novinarski bum u ona vremena kada su vlastodršci preko svojih poslušnika kontrolirali svaku riječ. Za njih je slobodna riječ bila opasnija od ikakva oružja. Tu riječ slobode Crkve i svakoga pojedinca visoko je godinama uzdizao naš Živko u svojim vrsnim komentarima i člancima – posebice u rubrici “Pismo seoskog župnika”. Preko njegovih vrsnih reportaža upoznali smo mnoge naše župe i život Hrvata katolika diljem svijeta. Ljudi su s nestrpljenjem čekali novi broj “Glasa Koncila” i gutali svaku riječ. Možemo slobodno ustvrditi da je “Glas Koncila” sa svojim glavnim urednikom Živkom Kustićem i ostalim vrijednim suradnicima krčio put slobodnoj državi Hrvatskoj i u njoj slobodnoj Crkvi.

A evanđelje Kristovo iliti Radosnu riječ Živko je znao Božjem narodu tako zorno i suvremeno naviještati, da bi ga slušali dan i noć. Njegove “Jutarnje propovijedi” koje su godinama izlazile u jednom našem dnevnom listu čitatelji bi najprije čitali i divili se kako on u tako malom člančiću može tako puno reći.

Za korisnike Doma umirovljenika u Klaićevoj ulici, gdje je Živko sa svojom suprugom boravio zadnjih godina, bio je pravi Božji dar: služeći liturgiju, tumačeći Riječ Božju, ispovijedajući i tješeći, posebno one kojima nitko nije dolazio u posjetu. Njih, kao i samoga sebe, pripremao je za smrt i za radosni susret sa Spasiteljem našim Gospodinom Isusom Kristom.

O nama grkokatolicima hrvatska katolička javnost, iako smo jedna Crkva, malo je znala, pa ni danas, nažalost, mnogi ne znaju i nisu nam baš uvijek skloni. Mi smo u Živku imali svoj oslonac. Kad god mu se pružila prilika, on je ljudima tumačio tko smo i što smo, o tome pisao i ljude podučavao.

I poput pisca poslanice Hebrejima i ja se pitam: “I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena” (Heb 11, 32) nastavim li govoriti o mnogim drugim pothvatima kojima je Živko bio pokretač i duša: veličanstveni Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici, Mali Koncil, Kršćanska sadašnjost, vjeronaučna olimpijada, IKA, brojne tribine, TV emisije… On je jedan od onih iz evanđelja kojima je Gospodar dao pet talenata. Dobro je iskoristio tih pet talenata u ovozemaljskom životu i sada mirne duše može stati pred lice Božje i reći: “Gospodaru, pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao”. A čut će odgovor: “Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost Gospodara svoga!” (Mt 25, 20 – 21). Molimo Gospoda da i svaki od nas jednoga dana od dobroga Boga može čuti te iste riječi!

IKA/Bitno.net