VjeronaukFoto: IKA
Na Školi, koja se 12. godinu za redom održava u Splitu, u organizaciji Nacionalnoga katehetskog ureda HBK i Agencije za odgoj i obrazovanje RH, okupilo se više od 300 osnovnoškolskih vjeroučitelja i vjeroučiteljica iz cijele Hrvatske, kao i predstojnici i predstojnice (nad)biskupijskih katehetskih ureda te profesori na teološkim i drugim učilištima.

Program je započeo molitvom koju su pripremili vjeroučitelji iz Dubrovačke biskupije. Pozdravljajući okupljene vjeroučitelje i vjeroučiteljice, predavače i voditelje pedagoških radionica te više savjetnice za vjeronauk, voditelj Povjerenstva za organizaciju i predstojnik Katehetskoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije mr. Josip Periš istaknuo je važnost teme koja se bavi odgojem u vjeri, a nadahnuta je Godinom vjere, koja započinje 11. listopada, o pedesetoj obljetnici Drugoga vatikanskog sabora i dvadesetoj obljetnici Katekizma Katoličke Crkve.

Okupljenima se potom obratio generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan Ćubelić, izaslanik splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića.

“Odgoj u vjeri danas se često vidi kao dužnost delegirana upravo na vas – vjeroučitelje. Nadam se da ćemo kroz sljedeću godinu svim članovima Crkve uspjeti posvijestiti da svaki od nas ima svoj dio odgovornosti kako za navještaj, tako i za svjedočenje žive vjere. Navijestiti i posvjedočiti vjeru mladima, doista je najdragocjeniji dar koji, uz Božju pomoć, možemo predati jedni drugima”, istaknuo je mons. Ćubelić, dodavši da je za to potrebno hrabro naviještanje i prijateljevanje s Isusom, koji je središte i srce svakoga puta u vjeri. Tako će mladi s njihovom pomoću sazrijevati u zrele osobe i vjernike autentične duhovnosti, a za što nisu važne nove metode koliko sklad između vjere i života.

Pohvalivši rad Katehetskih ljetnih i zimskih škola, koji predstavlja model za promicanje i osmišljavanje ostalih stručnih usavršavanja, ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje prof. Vinko Filipović istaknuo je ozbiljnost i odgovornost vjeroučiteljskoga poslanja u školi. Vjeroučiteljska je zadaća odgajati u vjeri djecu da budu dobri i plemeniti ljudi. Sa zgražanjem se osvrnuo na one u medijima i u društvu koji tendenciozno obezvrjeđuju hrvatsku djecu i mladež govoreći da su oni ovisnici i razuzdanici a za to najviše krive (vjero)učitelje i nastavnike. U tom je svjetlu istaknuo da su hrvatska djeca u najvećem dijelu dobra, pametna i vrijedna te da ih treba odgajati tako da u tim vrijednostima i sazriju, a to je zadaća i (vjero)učitelja.

Otvarajući Katehetsku ljetnu školu, predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju đakovačko-osječki pomoćni biskup Đuro Hranić osvrnuo se na suvremeno sekularizirano društvo koje živi kao da Boga nema.

“Vjera u Boga i Bog u suvremenom društvu, a to naglašava i papa Benedikt XVI. u ‘Porta fidei’, više se ne mogu uzimati zdravo za gotovo, nego su vjera i Bog često zanijekani”, istaknuo je mons. Hranić te dodao da je riječ o krizi vjere, koja se očituje i u tomu što se u pluralnom društvu školski vjeronauk svjesno ili nesvjesno shvaća a onda i svodi na predmet koji pruža informaciju potrebnu za razumijevanje pluralnoga društva, za bolje razumijevanje drugih i za solidarizaciju s njima.

“Sve manje se školski vjeronauk shvaća kao doprinos odgoju cjelovite osobe te kao odgojna ponuda koja učenika usmjerava zajednici vjernika u kojoj se vjera živi, ispovijeda i iz čijega krila izlazimo kao navjestitelji i svjedoci spasenja u Isusu Kristu. Tako se od konfesionalnoga vjeronauka očekuje da poprimi elemente religiozne kulture te da ostane na toj čisto sociološkoj razini”, kazao je mons. Hranić zaključivši da bi “Godina vjere, prema papi Benediktu koji ju je i sazvao, trebala na što primjereniji način biti djelotvorna na polju vjerovanja i evangelizacije. To je izazov i za školski vjeronauk, koji proizlazi iz navjestiteljskog poslanja Crkve”.

Prvo predavanje na temu “Biblijsko-teološko promišljanje vjere” održao je prof. dr. Ivica Raguž. Dok je nekoć pitanje vjere bilo jedno od gorućih teoloških pitanja danas smo svjedoci iščeznuća teologije vjere. Krizu teologije vjere – premda paradoksalno zvuči – uzrokovalo je stanje nekrize vjere, kazao je na samom početku svoga izlaganja dr. Raguž. Tako su u teologiji kontroverzije s protestantskom teologijom u biti prestale, jer se pod mnogim vidovima postigao konsenzus (a u srednjovjekovlju je to bilo najdublje promišljanje vjere). To je umanjilo potrebu teologije da se bavi pitanjem vjere. U filozofiji je pak postmoderna filozofija relativizirala apsolutističke porive razuma, ukazala na njegove “slabosti” te time ponovno vratila značaj činu i sadržaju vjere. No, ta naizgled povoljna situacija uzrokovala je gubitak interesa za vjeru kako u teologiji tako i u filozofiji. Naime, teologija je odustala od bavljenje vjerom, jer se filozofija prestala prema vjeri negativistički odnositi. Filozofija je doduše dopustila vjeri pravo postojanja, ali je istodobno postala indiferentna spram nje. Mnogobrojni filozofi više ne poznaju sadržaj vjere, niti on za njih predstavlja bilo kakav misaoni izazov. Naposljetku, nedostatak interesa za teologiju vjere uzrokovan je i samim stanjem Crkve u posljednjih pedesetak godina. Naglasak je bio više na djelovanje, na akciju, na pastoral, ako bismo tako mogli reći, više na ljubav negoli na vjeru, naglasio je dr. Raguž dodavši da se na određen način dogodilo razdvajanje teoloških krjeposti ljubavi i vjere. To je dovelo do toga da je ljubav postala kriterij same vjere, ako ne i izričaj indiferentnosti ili nepotrebitosti same vjere. Tako će mnogi i danas reći: nije bitno što vjeruješ, bitno je da ljubiš. Sadržaj vjere tako postaje potpuno nevažan za djelovanje. Usto smo svjedoci i pojave novih vrsta fideizma i integralizma gdje sadržaj vjere ne igra nikakvu ulogu, gdje je forma iznad sadržaja a time je teologija opet osuđena na beznačajnost. U tom je surječju dr. Raguž istaknuo da su ti navedeni i mnogi drugi razlozi uvjetovali krizu teologije vjere, do toga da i u samoj fundamentalnoj i dogmatskoj teologiji više uopće ne postoji poseban traktat o vjeri. Stoga papa Benedikt XVI. u “Porta fidei” s pravom ustvrđuje: “Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom životu. No zapravo ta pretpostavka ne samo da se više ne može uzimati zdravo za gotovo, već je štoviše često zanijekana.” Potrebno je, stoga, ponovno promišljati kako sam čin vjere tako i njezin sadržaj. U svom se izlaganju dr. Raguž pozabavio teologijom vjere sv. Tome Akvinskoga, u kojoj dolaze do izražaja vidovi biblijskoga poimanja vjere ali i koja rasvjetljava poimanje i življenje vjere u uvjetima suvremenoga doba. Iz toga proizlazi da je vjera jednostavan cjelovit čin pristanka uz svemogućeg Boga, ali i da je komplicirana jer zahtjeva govor o neizrecivom. Nadalje, Toma ističe da je vjera pristanak s promišljanjem. Ona se ne može dokazivati, nego ona može pokazati da ono što vjerujemo nije iracionalno. Stoga je vjera jako zanimljiva, naglasio je dr. Raguž dodavši da vjera ima otmjen, ne grčevit pristup onima koji ne vjeruju. Izlaganje je zaključio govorom o odnosu vjere i ljubavi naglasivši da onaj koji vjeruje želi ljubiti Boga, a kad ljubi Boga onda želi to pokazati i prema bližnjima. Na taj način možemo govoriti o vjeri ljubavlju djelotvornom.

Prof. dr. Željko Tanjić održao je predavanje”Kriza vjere ili kriza prenošenja vjere danas?” Čin vjere ne može se odvojiti od govora o prenošenju vjere. Prenošenje vjere, njen navještaj spada u bit kršćanskoga shvaćanja i življenja vjera. Sama je vjera, milosni dar, ujedno i plod prenošenja i svjedočenja ponajprije onih koji su živjeli i hodili s Gospodinom i koji su bili svjedoci Uskrsloga, a zatim i cijele Crkve kroz povijest, što se posebice ogledalo u životu svetaca kao najboljih tumača evanđelja. Stoga je govor o krizi prenošenja vjere ujedno i govor o krizi vjere i obrnuto, naglasio je dr. Tanjić dodavši da se jedno ne može odvojiti od drugoga. U današnje doba, koje je prožeto snažnom čežnjom za bilo kojim oblikom religioznoga i duhovnog, to ne znači nužno i povratak kršćanskoj vjeri niti njen procvat u nekom masovnom obliku. Čini se da su pored mnoštva drugih čimbenika kršćanska slika Boga, antropologija lišena kršćanskih korijena i duha te kriza shvaćanja Crkve kao zajednice koja svjedoči i prenosi vjeru temeljni razlozi krize vjere i njenog prenošenja. Međutim, ta kriza, zaključio je dr. Tanjić, otvara i prostore pročišćavanja i ponovnoga propitkivanja bitnih obilježja kršćanske vjere i njenoga načina prenošenja te nudi nadu u oblikovanje novih načina prenošenja i svjedočenja vjere.

Predavanja su izazvala brojna pitanja vjeroučitelja i plodnu raspravu. U poslijepodnevnim satima predviđen je rad u pedagoškim radionicama o temama “Prispodobe i otajstva vjere na drukčiji način”, “Isusova čudesa – plodovi vjere” i “Svjedoci vjere – primjeri oživotvorenja vjere danas”. Program prvoga dana završit će misnim slavljem koje će u sjemenišnoj kapeli predvoditi biskup Hranić. (ika/bitno.net)