Ovo su ljudi koji molitvom za nerođene mijenjaju lice Hrvatske

Novinari portala Bitno.net susreli su se s volonterima molitvene inicijative ’40 dana za život’ i razgovarali s njima o akciji koja je učinila da se u ovoj zemlji, nakon dugo vremena, ponovno raspravlja o abortusu

Sunce je konačno, nakon dugog razdoblja sive produljene zime, obasjalo Zagreb. Ispred bolnice Sestara Milosrdnica (ili kako je popularno zovu – Vinogradske bolnice, po ulici u kojoj se nalazi) uvijek je živo u prijepodnevnim satima. Ljudi užurbano, često sa zabrinutim izrazom lica, prolaze kroz glavni ulaz.

Većina od njih „baca pogled“ na skupinu ljudi koja stoji ispred ulaza s transparentima u rukama.

Na transparentima piše: Molitvom spasimo život! ili Dragocjena si u mojim očima! ili Želim živjeti (Potpis: Nerođeno dijete).

Skupina je u dubokoj molitvi. Moli se krunica. Žalosna otajstva, kako i priliči u korizmeno vrijeme.

„Bog vas blagoslovio“, čuje se u jednom trenutku. Stariji par prilazi skupini u kojoj je puno mlađih ljudi. Baka im kaže:

„Tako treba djeco, molitva je najvažnija.“ U očima su joj suze. Prilazi skupini i počinje se moliti s njima, ona i suprug.

Ante Čaljkušić, organizator molitvene inicijative za nerođene „40 dana za život“ čiji volonteri ‘dežuraju’ pred Vinogradskom bolnicom, kasnije mi kaže da su takve situacije česte.

„Ljudi prilaze, mole se s nama, daju nam potporu. Željeli su nam davati i novac, a mi smo objašnjavali da smo molitvena inicijativa, da ne prikupljamo donacije. A onda smo odlučili postaviti kutijicu, pa to što skupimo damo majkama u potrebi“, kaže nam Čaljkušić.

Taj 28-godišnji vjeroučitelj zajedno je s par prijatelja koje je dobro znao iz raznih molitvenih zajednica i s molitvenih susreta (“Bog nas je dugo pripremao za ovo”, kaže) pokrenuo akciju koja je jedna od najzaslužnijih što se danas u Hrvatskoj ponovno raspravlja o abortusu. Zaslužna je i za to da se preko pitanja abortusa u predizbornim kampanjama više ne prelazi tako olako kao nekada, pa su političari natjerani reći svoje jasne stavove o tom pitanju. A tada puno saznamo o njima.

Ta akcija – „40 dana za život“ – počela je u korizmeno vrijeme prošle godine okupljanjima ispred bolnice u Vinogradskoj. Nekoliko mladih ljudi koji mole za prestanak i smanjenje pobačaja u jednoj gradskoj bolnici. Danas u toj molitvi sudjeluje nekoliko tisuća ljudi u 10 hrvatskih gradova. U idućoj akciji, koja će početi na jesen, sudjelovat će 17 gradova u Hrvatskoj i vjerojatno i neki gradovi iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Doista, nije čudno što neke pro-choice aktiviste koji sve to gledaju sa strane počinje hvatati osjećaj panike, pa su sve glasniji u medijima establishmenta.

Duh Sveti djeluje preko ovih mladih ljudi i „mijenja lice zemlje“.

„Cijela priča vrlo je jednostavna, a istodobno jako djelotvorna i zato smo je izabrali. Inicijativa ima tri elementa: molitva i post, miroljubivo bdjenje i osvješćivanje lokalne zajednice o problemu abortusa“, priča nam Čaljkušić.

Cijeli model preuzet je iz SAD-a, točnije iz Teksasa, gdje su molitvama ispred klinika za pobačaje učinili prava čuda. Ante i njegova supruga Sara već su bili aktivni u Udruzi Betlehem našeg kolumnista patera Marka Glogovića, ali željeli su dati još veći doprinos borbi protiv abortusa. Ante nije znao ništa o inicijativi „40 dana za život“ dok mu jedan prijatelj nije predložio da započne takve molitve u Zagrebu.

Lucija Jug: Molitva izlazi iz tebe s lakoćom, pa kako se ne moliti. Znam da je ono što radimo u službi dobra i kako na to ne odgovoriti.

„Pitao sam ga kakva je to inicijativa, a kada mi je ispričao pomislio sam da bi to moglo biti ono za što smo se molili“, prisjeća se.

Odlučili su se pomoliti, svi zajedno. Uzeli su Bibliju i otvorili je. Otvorila im se Druga knjiga ljetopisa, fragment u kojem Bog govori Salomonu:

„I ponizi se moj narod na koji je prizvano ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.“

Ante se prisjeća:

„Nije mi to tada izgledalo kao neki izravan odgovor, ali pomislio sam – ok, tu je neko Božje obećanje za molitvu, ima smisla. I rekao sam: U redu, idemo u to.“

Tek sutradan, kada je na internetu tražio materijal o američkoj inicijativi, otkrio je kako je taj citat iz Biblije – službeni ‘motto’ akcije u SAD-u!

„A lako ti je tako djelovat’, s takvim jasnim znakovima koje ti Bog šalje“, kažem mu napola u šali, napola zavidan. On se smije.

Smiju se i Ivana i Lucija, volonterke molitvene inicijative koje su i na taj dan, kao i na skoro sve dane od početka akcije molile ispred Vinogradske. I molit će sve do 29. ožujka, kada proljetna akcija završava. I na jesen, kada započinje nova.

Prošle godine u svibnju u hrvatskoj javnosti odjeknulo je kao bomba – ginekologija u bolnici Sveti Duh više neće raditi pobačaje, jer su se svi liječnici pozvali na priziv savjesti. Bilo je to nedugo nakon što je započeo prvi molitveni ciklus. Ante kaže kako ta dva događaja nisu bila izravno povezana, a ono što se dogodilo na Svetom Duhu vidi kao plod molitvi protiv pobačaja koje već dugo traju u Hrvatskoj. Ali, šest ginekologa u Šibeniku koji su se nedavno pozvali na priziv savjesti – oni su to učinili nakon molitve volontera „40 dana za život“. Plodovi molitve su vidljivi.

„U Šibeniku je jedna žena otkazala već zakazani termin. U Puli se dogodila ista stvar. U Sisku je jedan dečko koji je vidio naše volontere nagovorio curu da odustane od pobačaja. U Splitu je jedna majka koja je podupirala kćer u pobačaju vidjela svoju susjedu kako moli ispred bolnice i nagovorila je svoje dijete da odustane“, nabraja Ante i dodaje kako znaju za 7 spašenih života od početka proljetne kampanje, a sigurno je puno i onih za koje nikada neće saznati.

Pitamo Ivanu Marković kako je ušla u cijelu priču. Kaže nam da joj je u tome pomogla sestra koja je već bila aktivna u inicijativi.

Ivana Marković: U jednom trenutku svog života osjetila sam kako želim učiniti više za nerođene, kako mi nije dovoljno biti protiv pobačaja i ostati pasivna.

„U jednom trenutku svog života osjetila sam kako želim učiniti više za nerođene. Osjećala sam kako mi nije dovoljno biti protiv pobačaja i ostati pasivna, nego doći tu, moliti i posvjedočiti za život. Ja dolaske na ovu molitvu osjećam kao neko malo hodočašće“, kaže nam.

Kako to, pitam?

„Pa, evo, Vinogradska bolnica je na malom brdu. Uspnem se do nje, gore, iznad svojih svakodnevnih obveza i uđem u poseban svijet – onaj molitveni. A opet si s konkretnim ljudima. Stojiš s transparentom i moliš se, ljudi te gledaju, gledaš i ti njih, i razmišljaš kako neka od trudnica među tim ljudima možda upravo ide na pobačaj. I onda moliš s još većim žarom“, priča nam.

Lucija Jug za molitvenu inicijativu saznala je preko posta jedne prijateljice na internetu.

„Osjetila sam poziv da se pridružim molitvi, to sam i učinila. Kako sam ušla u to, ta potreba za molitvom bila je sve jača, počela sam tu dolaziti svaki dan. Naposljetku sam postala i voditeljica smjene. Neki prijatelji me pitaju: Pa, što ti nije neugodno moliti tako javno? Kažem im da nikada nisam nikakvu neugodu osjetila. Molitva izlazi iz tebe s lakoćom, pa kako se ne moliti. Znam da je ono što radimo u službi dobra i kako na to ne odgovoriti. Dogodi se ponekad da ljudi dobacuju, ali nikada se nisam ja osjetila loše zbog tih provokacija. Prihvatiš ih kao nešto neminovno“, pojašnjava Lucija.

A provokacija ima. Puno manje nego iskazivanja potpore, ali ih ima.

„Ljudi dobacuju iz automobila, u prolazu…’Šta se molite, idite raditi nešto korisno’ i slično. Nedavno smo bili u situaciji kada se jedan čovjek počeo derati na nas, a drugi je stao u našu obranu. Njih dvojica se svađaju, a mi u sredini molimo“, kroz smijeh se prisjeća Ante.

Bilo je i ozbiljnijeg „sabotiranja“. Jednom im je došao policajac, nakon anonimne dojave kako se „ispred Vinogradske događa prosvjed“. Kada je vidio ljude kako se mole, samo se ispričao i okrenuo. Drugom prilikom, jedan portal je objavio kako je policija „rastjerala molitelje“, što je bila obična laž. Ante odmahuje rukom, a svi se zajedno slažu: Sve te protivštine dokaz su da čine dobru stvar.

„Svi koji se upoznaju s inicijativom brzo se zaljube u molitve i miroljubivo bdjenje koje organiziramo. Mnogi su mislili da će molitve ispod bolnica biti neka vrsta razmetanja molitvom, nešto u stilu: evo sad se kršćani prave važni i mole se. Ne, to bdjenje postaje znak ljubavi i nade za ljude oko nas i svi koji sudjeluju u tome odmah to osjete“, objašnjava Čaljkušić.

I cure se slažu – početna neugodnost zbog „molitve na javnom mjestu“ brzo nestaje, a ono što dolazi jest duboka duhovnost zajedništva u molitvi koja izlazi iz tebe s lakoćom.

„Zanimljivo, ja sam prije jako teško molila krunicu. Ovdje to činim s lakoćom“, priča Ivana.

Pitam ih ne osjećaju li kako su sa svojim stavovima neka vrsta „outsidera“, manjine u društvu koje na pobačaj gleda kao na nešto potrebno. Ili neminovno, kako razmišlja čak i puno katolika.

„Da, abortus je postao skoro pa navika, način na koji se ‘rješavaju’ problemi i pogreške. Ljudima to postaje normalno, ali ja ne želim pristati na to, naprosto ne želim“, kaže nam Ivana.

Lucija se nadovezuje:

„Ne razumijem kako ljudi ne osjećaju odgovornost za ono što rade. Taj abortus uništava odgovornost u njima. Ja studiram socijalni rad, a razlog zbog kojeg sam upisala taj fakultet isti je onaj zbog kojeg dolazim ovdje. A to je poriv da se borim za one najslabije članove društva, da im pomognem. A koji su to najnezaštićeniji članovi društva? Pa, nerođena djeca…“

Ubacuje se Ante.

„Puno je onih koji uopće nisu upućeni u problem abortusa i preuzimaju automatski argumente koje su čuli u medijima, uopće ne promišljaju o njima. Započneš razgovor s njima i shvatiš da im se stajališta raspadaju, da su ih naučili napamet. Zato je ono što je potrebno osvješćivanje zajednice o tome što abortus doista jest. Kada bi se ono dogodilo siguran sam da bi se javno mnijenje promijenilo i da bi u Hrvatskoj uskoro bilo 70 posto ljudi koji su za život“, priča Čaljkušić i dodaje kako ne drži previše do onih anketa koje pokazuju kako je „većina za abortus“.

Koji je zapravo krajnji cilj cijele akcije? Kamo ona smjera?

Ante zastaje na trenutak i polagano započinje odgovor.

„Mi smo molitvena inicijativa. Mi nismo interesna udruga ili politička stranka. Ono što želimo jest izmoliti dobro za Hrvatsku. Izmoliti ljude koji će se boriti za život. Političare koji će predložiti konkretna rješenja za zaštitu života. Liječnike koji će odbiti raditi abortus. To je naša nakana. Ali, sve u ljubavi. Bez ikakve osude“, kaže i nastavlja:

„Radimo samo ono o čemu pape pričaju još tamo od sv. Ivana Pavla II. ‘Idite van među ljude, unosite Božje svjetlo među potlačene’. A tko je potlačeniji od nerođene djece? Mi smo njihov glas, jer oni drugog nemaju. I znak smo Božje ljubavi i milosrđa koje one koji rade abortuse poziva na obraćenje. I zato se događa da toliko liječnika sada koristi priziv savjesti.“

Akcija se cijelo vrijeme odvija bez problema, ali potrebno im je još volontera, u svim gradovima. Posebice su ‘napeti’ rani popodnevni termini između 12 i 15 sati.

Ivana kaže:

„Jednom sam čula svećenika kako je rekao: Uvijek ima dovoljno tame i dovoljno svjetla. Znači, ako želiš naći razlog da ne dođeš tu na molitvu – uvijek ga možeš naći. Ali, ako osjetiš poziv na nju, sve ono što te odvlači zapravo je potvrda kako je taj poziv ispravan.“

Potpisnik ovih redova proveo je neko vrijeme u molitvi s volonterima. Ono o čemu oni svjedoče – lakoća molitve koja izlazi iz vas kada započnete krunicu ili neku drugu molitvu za nerođene u zajedništvu – doista je prisutna i plodonosna. Plodonosna ne samo za spas nerođenih, nego i za onoga tko moli.

„Čovječe, zamisli – u ovoj bolnici neki liječnik treba napraviti abortus i svjestan je kako u tom istom trenutku ispred zgrade stoje ljudi i mole Boga za to dijete, tu ženu i za njega. Zamisli taj poziv na obraćenje“, priča oduševljeno Ante i dodaje kako mu prilazi sve više liječnika koji im daju potporu.

I doista, kada čovjek sluša takve priče, postaje mu jasno kako proročanske riječi koje je Bog uputio Salomonu mogu postati istinite – uslišana molitva za oprost grijeha može izliječiti zemlju.

I to je ono što ova akcija radi – liječi Hrvatsku.

Pridružimo joj se.

Napisao: Goran Andrijanić/Snimio: Saša Ćetković | Bitno.net

Dodatne informacije o inicijativi možete naći OVDJE.