Bilo je oko pet poslijepodne, a vani je padao snijeg. Sunce je već bilo zašlo, tako da se uključila rasvjeta zagrebačkog studentskog doma Stjepan Radić, poznatog pod nadimkom Sava.

Iako smo već ušli u liturgijsko vrijeme kroz godinu, tek je u tjednu iza Sveta tri kralja započeo blagoslov studentskih soba. Praksa je to koju već duži niz godina provode zagrebački studentski kapelani.

Gledala sam u osvijetljene prozore paviljona dok mi je gomila pahulja padala pred očima. Kroz jedan prozor u hodniku vidjelo se jedno malo, umjetno božićno drvce. Barem je to donekle dočaravalo ugođaj već minulog božićnog vremena.

Pogled izvana na prvi paviljon. Foto: Laura Lazić/Bitno.net

Svećenik na domskim hodnicima

Čekala sam ispred prvog paviljona, kojih na Savi ima dvanaest, i nazvala don Davida Leskovara, studentskog kapelana. Dogovorili smo se da ćemo se tamo sastati.

„Oprosti, ipak mi nisu večeras došli ministranti“, objašnjavao mi je don David kada smo se pozdravili. Nema veze, mislila sam noseći fotoaparat u ruci – danas ću ja biti neka vrsta ministranta.

Pratila sam hitri korak tog mladog svećenika, koji je s bijelom štolom i crnim ruksakom, kojeg je nosio na jednom ramenu, pohitio prema susjednim paviljonima. „Ajmo prvo u treći paviljon, tamo mi je jedna dobra muška ekipa“, rekao je dok smo hodajući razgovarali.

„Zašto se uopće blagoslivljaju sobe?“ pitala sam ga.

„Blagoslov studentske sobe prije svega je važan jer zazivamo blagoslov na sve osobe koje tu borave“, rekao mi je. „Studentima je jako važno pozvati svećenika da ih pohodi i blagoslovi osobito u ovom ispitnom razdoblju, u vrijeme kolokvija, a onda i da zaštiti prostor u kojem oni žive, da ih zaštiti od svakog utjecaja zloga, da Božji blagoslov obitava u tom prostoru u kojem oni obitavaju.“

Foto: Laura Lazić/Bitno.net

Kada smo ušli u paviljon, spomenuta muška ekipa već nas je čekala. Pomolili smo se zajedno na hodniku, a don David je onda ušao u svaku sobu posebno i blagoslovio ih.

„Joj, nije nam baš pospremljena soba“, opravdava se jedan od njih čim je vidio mene s fotoaparatom. Ja se, naravno, nisam smela – to je ionako samo fraza koju kaže većina ljudi kada im se dolazi u blagoslov obitelji.

Osim što je soba pospremljena (naravno), tu su na policama razne duhovne knjige, Katekizam, ali i kipići, raspela, krunice… A na vratima su zalijepljene sličice od prošlogodišnjih blagoslova.

Foto: Laura Lazić/Bitno.net

Nakon molitve i blagoslova don David iz svojeg ruksaka vadi kalendar, sličicu koja se lijepi na vrata, ali i – bombone. Naravno, koristi svaku priliku da popriča sa studentima, uvijek uz veliki osmijeh na licu.

Ako se za don Davida nešto ne može reći, onda se ne može reći da je tih i da je spor. Dok ja uzimam izjave i još malo fotografiram, on žuri dalje – prijavljenih soba je puno, a vremena je malo.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Bitno.net (@bitnonet)

A meni nije preostalo drugo, nego da pitam te dečke što ih je ponukalo da pozovu svećenika da blagoslovi njihovu studentsku sobu.

„Ovo mi je zadnja godina fakulteta i četvrta godina zaredom da sam u istoj sobi i da je ta soba blagoslovljena“, objašnjava mi Josip iz Biograda, student na Fakultetu elektrotehnike i računarstva.

Foto: Laura Lazić/Bitno.net

„Kao što se bolesna žena izliječila dodirom Kristovih haljina, tako i mi vjerujemo u blagoslov. Imam stav o blagoslovu kao o velikoj milosti od Boga. Jednostavno intrinzično, prirodno želim da je moja soba blagoslovljena. Ne smatram da će sada automatski biti nešto bolje i lakše u fizičkom smislu zbog toga – a možda i hoće, nikad ne znam, to su milosti, nikad ne znamo na koji način Božja milost djeluje. Blagoslov mi donese malo osjećaja, malo topline, kao da stvarno cijenim tu sobu u kojoj živim kao da je to, što privremeno i jest, moj dom.“

Borna, student koji završava Geodetski fakultet, a dolazi iz Rijeke, na isto pitanje odgovara:

„Blagoslov mi znači potvrda da će sve, što god da radim u tekućoj godini, biti dobro. Ispuni me taj osjećaj kao znak, simbol da će biti dobro i da će se sve fakultetske obaveze ispuniti. I sve što se bude događalo u toj sobi – druženja, igranje društvenih igara, razgovori – što duhovni, što svjetovni.“

Foto: Laura Lazić/Bitno.net

„A kako je to pozvati svećenika u studentsku sobu?“ pitam ga.

„Okej mi je osjećaj jer znam kakav je don David, znam kakva je cijela salezijanska zajednica, znam da su otvoreni za mlade, za druženja, tako da mi uopće nije bio problem pozvati svećenika u sobu“, jednostavno mi odgovara.

Tijekom razgovora dolazi još jedan salezijanac koji don Davidu pomaže u blagoslovu – đakon don Ante. Vidi se da se otprije poznaje s dečkima – „Slikaj nas“, kaže dok škropi Josipa blagoslovljenom vodom.

Foto: Laura Lazić/Bitno.net

„Don Davide, možete li i do mene doći?“

Uspjela sam pronaći i don Davida koji je tada prolazio hodnicima. Dok smo išli prema drugim sobama, izašao je jedan dečko. Vjerojatno nas je čuo.

„Don Davide, ja se nisam prijavio za blagoslov jer moj cimer nije htio, ali sada njega nema – možete li mi blagosloviti sobu?“

„Naravno, evo dolazim odmah“, odgovara mu kapelan.

Kasnije, kada sam ga pitala koliko se studenata prijavi, don David mi odgovara:

„Možemo reći da se svake godine prijavi nekih 600-700 soba u tri studentska doma, to je jedan lijepi broj. To su službene prijave, a jako puno studenata prijavljuje se i usput, jer mnogi zaborave, pa onda izlijeću iz soba kad čuju moj glas.

Zapravo je najljepša stvar kad se okupimo u hodniku, kad iz mnogih soba izađu i oni koji se možda i nisu planirali prijaviti, kad se zajedno pomolimo za njihove prostore, za njihove živote i onda ulazimo u svaku sobu pojedinačno i blagoslivljamo prostor.“

Foto: Laura Lazić/Bitno.net

„To je prilika da promisle kako žive svoj odnos s Isusom“

„Kakve su reakcije drugih studenata i djelatnika doma?“ pitala sam ga.

„Reagiraju jako dobro“, odgovara mi don David. „Djelatnici su oduševljeni i žele da ulazimo u njihove prostore gdje djeluju, gdje borave kroz dan te žele da blagoslovimo i njihove urede, a za to imam onda posebne termine kada blagoslivljam upravu i urede.

Studenti jako dobro djeluju, čak i oni koji nisu kršćani. Jako rijetko, gotovo nikada nisam imao neugodne situacije, vrlo lijepo pozdrave. Fora je – meni je fora vidjeti njih, sigurno se neki od njih i pitaju što ovaj svećenik radi na našim prostorima, u našim hodnicima. To je i za njih prilika da promisle kako oni žive svoj odnos s Isusom, kako žive svoju vjeru.“

Foto: Laura Lazić/Bitno.net

Malo zatim ponovo smo okupili ekipu iz nekoliko soba. Među njima su bila i Luka i Mate, dvojica brucoša iz Karlovca, studenata građevine. Vrata njihove sobe bila su upečatljivo obilježena hrvatskom zastavom, što je unijelo malo boje u bijele hodnike.

„Ovo mi je prvi susret s don Davidom i blagoslovom studentskih soba. Smatram da je to jedna jako lijepa gesta. Ne znam je li prije ova soba bila blagoslivljana, ali mi je definitivno sada puno draže biti u njoj kada znam da je soba kao neko mjesto susreta; em s nama, s učenjem, i s Bogom“, kaže Mate.

Na istu temu nastavlja njegov cimer Luka:

„Blagoslov u meni budi mir. Znam da je Bog i inače s nama, ali imam osjećaj kao da je to službeno tako, tako da se sada osjećam opuštenije i sigurnije kada je soba blagoslovljena.“

Foto: Laura Lazić/Bitno.net

Nakon njih dolazimo i do djevojaka. Ana i Ana, cimerice, obje na završnoj godini fakulteta, s osmijehom na licu objašnjavaju koliko im je drago što su ove godine u sobi s osobom koja dijeli njihovu vjeru.

„Mislim da je jako bitno blagosloviti prostor u kojem obitavamo svaki dan i u kojem učimo.“

„Osjećamo se ljepše, sigurnije i zaštićeno.“

„Lijepo je imati cimericu koja dijeli ta razmišljanja“, rekle su, nadopunjavajući jedna drugu.

Foto: Laura Lazić/Bitno.net

Uz don Davida, u blagoslov soba ide još nekoliko svećenika. Premda postoje tri termina za blagoslov, teško bi jedan svećenik uspio sam sve to stići.

Don David objašnjava: „Pretežito su to moja braća salezijanci koji imaju ‘klik’ za rad s mladima. To je prilika da susretnemo studente koji više-manje dolaze u naše župe na svetu misu, vjeronauk, kateheze, klanjanje i tako dalje.“

Don David i don Ante na studentskih hodnicima. Foto: Laura Lazić/Bitno.net

Osim što ga tijekom blagoslova znaju pitati za duhovne savjete i razgovore, don David je podijelio s nama i par anegdota.

„Jutros sam baš blagoslovio jednu sobu gdje su bila dva momka od kojih jedan nije ni znao da je njegov cimer prijavio sobu za blagoslov, vjerojatno i nije vjernik. Ali, srećom je spavao. Zapravo, i jedan i drugi su spavali, ovaj se naglo ustao kada je čuo kucanje. Izletio je, iznenadio se kad me vidio na vratima, iako je znao da dolazim. Onda smo potiho molili na ulaznim vratima, nismo htjeli previše uznemiriti cimera da ne doživi šok kad se probudi i vidi svećenika u sobi (smijeh).“

„Ajde uđite, kad ste već tu…“

„Bude nekad i situacija, evo jučer mi se baš dogodilo u domu na Cvjetnom naselju da sam gledao popis soba, ali sam gledao pogrešan paviljon, pa sam kucao na sobe koje se nisu prijavile. Zapravo, ulijetao sam ljudima koji me uopće nisu planirali primiti, ali kad sam već bio tamo onda su rekli: ‘Kad si već tu, uđi slobodno, ajde.’“

U idućem terminu blagoslova odlazim do devetog paviljona, gdje me čekaju djevojke iz tri sobe. One se poznaju i druže pa su se zajedno i prijavile.

Njima pak u blagoslov dolazi don Branko, još jedan salezijanac koji je u blagoslovu soba.

Foto: Laura Lazić/Bitno.net

„Kad smo mi u Osijeku, za blagoslov moramo pripremiti novce i slatkiše za ministrante, a ovdje umjesto da mi damo slatkiše, mi ih dobijemo. I to mi se jako sviđa“, simpatično objašnjava Šima, 22-godišnja studentica FER-a.

Među njih šest svakako je upečatljiva Lara, 22-godišnja studentica psihologije, koja i ne živi u domu.

„Ja sam došla u studentski dom jer mi je to postao običaj svake godine pokupiti malo i njihovog blagoslova, a ja nekad tako spavam tu, čim jedna od njih ode, ja ih nadomjestim“, objašnjava mi, a Šima joj upada u riječ: „Spava čak i kada nitko ne ode!“

„Blagoslova nikad dosta“

Dragica, 22-godišnja studentica biotehnologije, odgovara mi na moje pitanje što joj znači blagoslov:

„Pozvala sam svećenika u blagoslov sobe jer u toj sobi provodim puno vremena. Želim da bude blagoslovljeno sve što radim jer tu i spavam i učim i molim i jedem – ovdje sve radim.“

Ana, brucošica matematike iz Gunje, nadovezuje se na svoju susjedu:

„Ovdje je drugačije nego kod kuće, jer je cijeli moj život u toj sobi. Kao što je Draga rekla – jedem, spavam, družim se, učim, sve radim u toj sobi, a kod kuće je više blagoslov obitelji. Ovdje više imam osjećaj kao da se blagoslivlja moj rad i moj život.“

Na studentskim policama se, uz knjige, zna naći i duhovno štivo… Foto: Laura Lazić/Bitno.net

Ivana, 22-godišnja studentica na Grafičkom fakultetu, objašnjava mi njihovu tradiciju:

„Ovo je već treća godina da se naša soba blagoslivlja i svaki put nas je sve više i više. Blagoslova nikad dosta.“

Govori mi kako joj je drago da su se zajedno našle cimerice i docimerice (pa čak i one koje nisu u domu) koje zajedno žive svoju vjeru.

„A jesi li pospremila sobu?“ pitam ju.

„Naravno! Ne bi bilo dobro da je nismo pospremili. A zapravo čekamo od 15:30. Isto kao doma – i doma sam isto čekala sama jer su moji radili, tako da je isti osjećaj. Možda malo posebniji.“

A baš tako mi se i činilo dok sam prolazila tim bijelim studentskim hodnicima i ulazila u nekolicinu bijelih, malih soba. Vani pada snijeg, a i unutra je sve bijelo. Ipak, nakon svih ovih studentskih molitava i osmijeha, osjeća se neka toplina – baš kao da dom postaje doma.

Foto: Laura Lazić/Bitno.net