Ministrica Pusić  je upravo nevjerojatno građanima poručila da na referendumu glasaju protiv, ma što god da zapravo mislili o tom pitanju!? Lakoća kojom je ministrica pozvala na suspenziju temeljnog ljudskog prava na slobodu mišljenja i slobodu savjesti usporediva je sa situacijama iz kultnog stripa Alan Ford

Foto: uimeobitelji.net

Foto: uimeobitelji.net

 Neobično jasno upada u oči glavni motiv koji povezuje protivnike predstojećeg referenduma o ustavnoj definiciji braka. Cijela mobilizacijska kampanja postavljena je i medijski i na društvenim mrežama naglašeno negativistički. U tolikoj mjeri da je u hrvatskom medijskom prostoru u jednom trenutku odzvanjao monolog prepun apsolutiziranih stavova u koje je zabranjeno sumnjati. Ta negativistička kampanja svela se uglavnom na antikatolicizam afirmiranjem medijske istine da je Katolička crkva sa svojim službenicima i vjernicima nositelj onog homofobnog, isključivog, nazadnog, primitivnog u društvu što se jasno vidi i kroz ovu „katoličku“ inicijativu „U ime obitelji“.  Postavljene su samovoljne teze. Umjesto profesionalnog nastojanja  da se u medijskom prostoru argumentirano raspravlja o kompleksnom pitanju bračne jednakosti u hrvatskom društvu obznanjene su teza, antiteza i dakako jedna velika sinteza.  Teza da je riječ o isključivo katoličkoj inicijativi i to nekakvog opskurnog, fundamentalnog krila podržane od strane homofobnih i zadrtih građana kojoj je jedini cilj iskazati mržnju prema homoseksualcima, antiteza kako ni Isus ne bi bio za zaštitu takve obitelji, a nije ni katolički poglavar papa Franjo za razliku od hrvatskih biskupa te sintezom kako je ovo zapravo civilizacijsko „biti ili ne biti“ i da se ne trebaju birati sredstva u toj borbi.   Tako pripremljen teren ne može uroditi s ničim dobrim. Pa tako i nije. Urodilo je nesnošljivošću, otvorenim prijezirom jednog dijela građana prema građanima koji misle da je brak isključivo zajednica muškarca i žene i temelj obiteljskog života koji treba (za)štititi.

U ringu s činjenicama

Međutim medijski postavljena priča ne može izdržati u ringu s činjeničnim stanjem niti deset sekundi, pa čak i ako znamo kojim se GONG-om označavaju runde. Inicijativa koja je okupila ljude različitih vjeroispovijesti i svjetonazora, koju podržava osam najvećih vjerskih zajednica i nemojmo zaboraviti, koju je potpisom u samo 15 dana podržalo 750 tisuća ljudi ruši tezu prvim udarcem .  Pokušaji  teološkog dociranja raznih (dokazano pismenih) kolumnista koji vjeru niti prakticiraju niti razumiju često su toliko daleko od smislenog logiciranja da djeluju pomalo i nepismeno. “Isus i papa Franjo su protiv referenduma!“, zaključivali su bez odlaganja ti prigodničarski teolozi. No čini se da je cijelu tu priču uzdrmala činjenica da je Katolička crkva upravo Kristova crkva, koju je on ustanovio i da je papa zapravo katolik posve predan Isusovom nauku i crkvenom poslanju koje traje već 2000 godina. Crkveni nauk o braku ne ostavlja mjesta sumnji da su muškarac i žena u bračnoj zajednici otvoreni životu ideal koji treba promicati i štititi. Odvojiti Isusa i njegovu Crkvu jednako je proglašavanjem trokuta kvadratom.  Rušenjem antiteze, stvari u ringu postaju jasne,  sudac odbrojava i zaključuje kako borba nema smisla pa tako ni diskusija sa sintezom. Jedino je publika malo zatečena, ne može baš isprve shvatiti što se događa.

(Dopuštam si kratku digresiju jer ne želim olako koristiti Isusa u argumentu kojim  udjeljujem packu onima koji ga pak olako i neprimjereno koriste za neke svoje poante. Isus doista neizmjerno voli svakog čovjeka i vjerujem da ne radi razlike među ljudima kako ih mi radimo, zato je na koncu i podnio patnju raspeća, ali je i rekao: „Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha, no sada nemaju izgovora za svoj grijeh.(Iv,15)“ To je važna opomena za svakoga kome Isus nešto znači. Rekao je i  „Ljubite jedni druge kao što sam i ja ljubio vas(Iv, 13)“, a to znači ljubiti u istini čak i kada nam se ta istina ne sviđa. Isusova ljubav poziva na odgovornost i poniznost. Poziva na istinitost!)

„Što je sljedeće?“- svatko se pita na svoj način

Očito nema smisla polemizirati sa iskonstruiranim zaključcima, no upravo tako negativistički postavljena kampanja koja ide u smjeru ocrnjivanja ljudi, institucija, brojnih građana koji dijele jednako mišljenje o nekoj stvari otvara prostor sumnji da bi u srazu pozitivističkih, afirmativnih argumenata ova  tema ubrzo pretegnula na jednu stranu, onu ZA obitelj.  Trenutno imamo umjetno proizvedenu histeriju s alarmantnim krikom „Što je sljedeće, koje će pravo ti fundamentalisti ukinuti sljedeće?“

I premda je jasno da se ne ukida nikakvo postojeće pravo, premda je sve u skladu sa zakonom, premda Ustavni sud nema prigovora na ustavnost pitanja taj strah od gubitka raznih prava medijskim se nasilništvom pokušava utjerati u kosti građanima. I dok dio građana zahvaćen panikom obrambeno pokazuje svoje zube neistomišljenicima, ovi drugi pokušavaju demokratskim mehanizmima zaštititi svoja prava za koja vjeruju da se dovode u pitanje.

I kao kec na desetku, upravo je jedan vrlo čitani hrvatski portal prije par dana donio priču iz napredne Švedske, pionirskom zemljom u priznavanju istospolnih brakova, s visokim udjelom visokoobrazovanih građana, s pozitivnom stopom nataliteta i standardom koji druge zemlje mogu uglavnom samo sanjati. Priču o dva progresivna vrtića u kojem se djecu odgaja rodno neutralno oslovljavajući ih umjesto  „on“ i „ona“ sa „ono“. Donose primjer roditelja koji namjerno (i zakonito!!)taje spol svoje djece kako „ono“ ne bi upalo u stupice rodnih stereotipizacija.

Dečkićima oduzeti pravo na dječaštvo, a curicama na djevojaštvo je način borbe za pravedniji i jednakiji svijet? Zaista, drugi dio građana se pita, što je sljedeće. Hoće li u budućnosti mediji zatucanima i fašistima zvati one roditelje koji će istaknuti zahtjev poput“ Želim odgajati svog sina kao sina, a kćer kao kćer te ih tako i oslovljavati“ ?  Važno je naglasiti da je pitanje istospolnih brakova, kojim se zapravo želi redefinirati antropološki okvir u kojem čovjek od zore svoje svijesti funkcionira, dio ideološkog okvira kakvog promiče rodna ideologija.  Da, živimo u globaliziranom svijetu, u njegovom dijelu  gdje vlada materijalno obilje i dakako da najrazličitije ideje pronalaze svoj put do realizacije u društvu pa tako i ova da su muškost i ženskost kulturološki konstrukti i prema tome stvar izbora. No, očito je da se otvoreno ne želi reći što je na stvari nego se tehnikom šuljanja u malim koracima osvaja sve veći prostor . Ova rika koja je dignuta zbog građana koji su ponukani iskustvom nedemokratskog uvođenja dvojbenog zdravstvenog odgoja u škole, primjerom Francuske i gotovo svakodnevnim medijskim promicanjem elemenata rodne ideologije, zatražili da u Ustav uđe samorazumljiva, zakonski važeća definicija braka jasno govori da je potrebno otvoriti karte i baciti ih na stol.  No, valjda je jasno kako bi ta debata prošla i zato medijska mašinerija bez milosti vodi negativističku kampanju, kampanju diskreditacije i ljudi i ideja i slobode mišljenja.

Alan Ford koji nikoga ne nasmijava

U posljednjih desetak dana, ako je uopće itko sumnjao u to, jasno se pokazalo da živimo u mediokraciji jer gotovo preko noći, mediji su isključili bilo kakav osjećaj demokracije i pluralizma. Ostaje zapitati se gdje su zagubljeni standardi i kritički pristup samih čitatelja? Kako ih ne uznemirava očita manipulacija informacijama i stvaranje ozračja panike i straha bez obzira što se to radi „u ime njihove stvari“?

Poput kakve himne intelektualnom sužanjstvu  stoji  poziv ministrice Pusić  koja je upravo nevjerojatno građanima poručila da na referendumu glasaju protiv, ma što god da zapravo mislili o tom pitanju!? Lakoća kojom je ministrica pozvala na suspenziju temeljnog ljudskog prava na slobodu mišljenja i slobodu savjesti usporediva je sa situacijama iz kultnog stripa Alan Ford. Samo što se ovdje nitko baš i ne zabavlja „čitajući“ aktualnu hrvatsku zbilju.  Mediji i njihovi političko-ideološki pokrovitelji   podcjenjivanjem i ponižavanjem građana koji misle drugačije, ponižavaju društvo u cjelini zadajući ozbiljan udarac povjerenju u prostor društvene komunikacije, a ono je zapravo mjera zrelosti i razvijenosti same demokracije. Jer koliko si vjerujemo toliko ćemo surađivati, a koliko ćemo surađivati takvu ćemo i političku zajednicu imati. Jer kolonizacija komunikacijskog prostora znači zapravo kolonizaciju temeljnih ljudskih prava i sloboda i to je možda opasnost oko koje bi se kao društvo trebali uspaničiti. Ovaj puta zajedno!

Miran Tica