Don Ivan Terze: Sve što smo htjeli ovog Božića to smo i dobili

Splitski salezijanac i župnik na Kmanu don Ivan Terze, objavio je na Božić veliku poruku na svom Facebook profilu koju prenosimo u cijelosti:

Sve što smo htjeli i molili to smo i dobili! Sretan Božić!

Još lani dok smo ispunjali prostor naše crkve duboko smo u sebi priželjkivali jedan drugačiji Božić. Rijeka riječi izlazila je iz naših usta pokušavajući nas sve preusmjeriti prema pravim vrijednostima, prema onome važnome. Još lani vapili smo kako nam se dogodilo da nakon što smo si ukrali Božić pretvarajući ga u reklamni spot pića za osvježenje to isto smo napravili i sa Adventom pripisujući mu u baštinu kućice, kobasice i kuhano vino. I kao da nas je Gospodin poslušao, dao nam je Advent bez kućica, kuhanog vina i kobasica. Dao nam je Božić bez lude jurnjave po domjencima, trgovačkim centrima i još puno toga bez čega smo ovih dana ostali.

Sve što smo htjeli to smo i dobili!

I zbilja se čovjek može pitati jesmo li bili spremni na ovakav Božić i jesmo li ga istinski ikada htjeli? Ili su to bile samo žalopojke za starim vremenima u kojima je sve bilo bolje, koliko god to bilo daleko od istine.

Posljednjih tjedana, dana i moj je san nastradao. Budeći se u jedan, dva, tri ili četiri sata u noći kao da sam i ja na neki mistični način ušao u otajstvo noćnih bdijenja brojnih roditelja koji zbog dječjih problema ne mogu spavati ili ih malo starije čekaju da se iz izlaska vrate kući. I u tim snom manjkavim noćima imao sam prigodu susresti svetog Josipa. Moga omiljenog sveca, čovjeka kojega gledam u svim životnim situacijama. Kada me, bližeći se jutro, umor svladao našao sam se u polu snu u Josipovoj radionici. Sparnog ljetnog dana imao sam s Josipom pričati o njegovoj životnoj priči. O svemu mi je sveti Josip pričo i baš žalim što mnoge stvari nisam zapisao, zabilježio. A Josipova priča vrlo je jednostavna.

U jednom trenutku život mu se srušio. Sve što je do jučer ima nestalo je. Kome da priča o svojoj poteškoći s Marijinom trudnoći. Sumnja u da se nerealno baš njemu događa i da će ga to dugo proganjati. Kako se večeras ne prisjetiti brojnih lica onih koji svoje sumnje nose u sebi pokušavajući svojim snagama dati odgovore na temeljna pitanja svoga života. Koliko u tišini izrečenih „Zašto meni, Bože?“ jednostavno guši, oduzima dan i često ne da naprijed. Večeras pogledajmo lica brojnih hrabrih muževa koji na pitanje: „Zašto meni, Bože?“ odgovaraju poput svetog Josipa, u tišini i patnji hrabro idući naprijed živeći na način da sve više zaboravljaju sebe, a gledaju Ljubav koju im je Bog stavio u život. Svi imamo snove, svi ih sanjamo, Josipu su donijeli poteškoću i mir. Brigu i radost.

Dok je gledao kako ga brojni odbijaju u Nazaretu zbog „sramotne trudnoće“ nadao se kako će mu odlazak među svoje u Betlehem donijeti barem malo više radosti. Nazaret ga nije prihvatio, nije bilo posla, a nakon brojnih priča i ono malo posla je krenulo u drugom smjeru. Kad ono u Betlehemu zatvorena vrata. Nitko ga nije htio primiti. Koliko im je samo stvari napravio, koliko usluga učinio, ma koliko ih je volio. I opet ništa… Zatvorena vrata su manje boljela od zatvorenih srdaca njegove rodbine, prijatelja, braće… Kako se samo prepoznajemo u onim zatvorenim vratima svojih komotnosti, izbora, bjegova. Vrata su bila zatvorena jer je iza njih bila veća sramota. Promašeni životi ugušeni u alkoholu, neostvareni brakovi koji su svaki dan podsjećali na nešto što je bilo i što smo sanjali da će se ostvariti. Zatvorena vrata su mali životi u kojima postoji ogovaranje, uvijek kritika i ne prepoznavanje Boga u bližnjemu. Zatvorena vrata su svekrve koje godinama svoje frustracije iskaljuju na svojim nevjestama ne dajući im da postanu žene njihovih sinova. A Josip, još jedan udarac i pitanje: Zašto?, na koje nije dobio odgovor nego samo još jedan problem koji je hitno trebao riješiti.

Često prikazujemo sv. Josipa kao starca. On nije bio starac već mladić, možda nešto zreliji od Marije, pun snage i života. I najteži trenutak upravo je doživio u najvećem događaju povijesti. U trenutku dok je spasitelj svijeta dolazio na svijet on je vidio svoj najveći poraz. Svojoj ljubavi, ženi koju je tako ljubio, djetetu za kojeg je povjerovao da je Bog mogao je osigurati tek neku prostoriju malo zaklonjenu, štalicu i puno hladnoće. Koji životni poraz čovjeka punog života i snage. I opet jedno zašto bez odgovora. U Josipovom pogledu vidimo poglede brojnih mladića i očeva koji pred životnim neuspjesima krivnju traže u sebi. Koji se teško nose sa minusima na računima i razočaranim pogledima djece i žene kad im ne može omogućiti ono što bi htjeli. A tako često to je tek nešto jako malo.

Da stvari nisu išle jednostavno možemo zaključiti i u trenutku kada se Isus izgubio na putu iz Jeruzalema u Nazaret. Sama spoznaja da ti djeteta nema i da si nemoćan i kako ne znaš što učiniti dovodi do problema svakog roditelja. Koliko tereta na jednog čovjeka. Koliko teških pogleda. Kako je Josip pogledao Isusa kad ga je našao? Kad je odgovorio na način na koji ovaj nije očekivao? Sin, a Bog! Dijete, a Stvoritelj! Očevi danas ne znaju kako sa svojim sinovima, često prepuštaju drugima odgojni trenutak. Koliko teških i razočaranih pogleda. Koliko razočaranja životima djece za koju si sve „dao“. I koliko god si dao i žrtvovao ponekad ti se čini da je potpuno krivo i promašeno. Vjerujem da je takvo iskustvo i Josip imao. I na kraju se možemo pitati pa kako je uopće Josip živio?

Za sv. Josipa često kažemo da je pravednik, pravedan. Ali vjerujem kako pravednost u životu čovjeka nije dovoljna. Nije dovoljno biti pravednik, potrebno je biti svet. Potrebno je pokušati živjeti volju Božju. Josip je to uspijevao. Vidio je volju Božju u Navještenju, u Rođenju i u svome životu. Prepoznavao je Boga i u najtežim trenutcima. Nije kukao, nije se odavao porocima, nije bježao od problema i doma. Nije visio na mobitelu. I dok budemo večeras prilazili jaslicama i špilji pitajmo Josipa kako živjeti? Kako se nositi s problemima? Kako biti Božji? Neka to učine osobito mladići i očevi.

I ovih dana dok sam sjedio pred oltarom i molio pred lice su mi dolazile brojne osobe i događaji od prošlog Božića. Nekih od tih osoba više nema među nama. Zahvalimo Gospodinu na njima. Mnoge su stvari drugačije, možda teže nego lani. Prepoznajmo u njima volju Božju. Prepoznajmo u korona Božiću Boga koji dolazi kako bi poput Josipa mogli u jednom trenutku uzeti Isusa u svoj život i čuvati ga poput najvećega blaga.

Amen