“Dok je god moguće, želim raditi za Gospodina i za Crkvu”

“Nisam postao svećenik da bih išao u mirovinu. Dok je god moguće, želim raditi za Gospodina i za Crkvu.”

Ove riječi, koje je nadbiskup Ante Jurić izgovorio prije deset godina kada je kao umirovljeni splitski nadbiskup preuzeo službu duhovnika Biskupijskog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli, na svoj su način sažetak i tumač čitavoga njegovog života. Rekli bismo: tako je živio, tako je i umro.

Ovaj dragi devedesetogodišnji nadbiskup, don Ante, jedinstven je, slobodno možemo reći, i na univerzalnoj razini: u devedesetoj godini potpuno aktivan i predan svećeničkoj službi naviještanja Božje riječi i dijeljenja sakramenata!

Usprkos visokoj životnoj dobi, njegova smrt nas je iznenadila. Njega, pak, nije. Aktivan, neumoran do kraja i uronjen u Boga. I u devedesetoj godini svaki dan je, kao duhovnik u Puli, ispovijedao, slavio svetu misu, držao nagovore bogoslovima. I ne samo: do posljednjeg dana je pripremao predstavu s bogoslovima. Umro je dan poslije svetkovine svetoga Josipa, a nekoliko dana prije Blagovijesti, svetkovine koju je na poseban način svetkovao. Sigurni smo da su ga upravo Blažena Djevica Marija i sveti Josip primili za ruke, kao što su držali svoga Sina Isusa Krista. Da ga smrt nije iznenadila, svjedoče i zadnji trenutci: naime, nekoliko trenutaka prije smrti pozvao je rektora Sjemeništa, don Piergiorgia De Angelisa, rekavši da se osjeća loše, da ga ispovijedi i da mu podijeli bolesničko pomazanje.

Znao je da je najpotrebnije tražiti Isusa Krista, biti jedno s Njim. Primio Ga je u sakramentu ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Umro je neposredno nakon primanja svetih sakramenata. Bio je spreman umrijeti. Kako je živio, tako je i umro. Po Kristu, i s Kristom i u Kristu! Bog mu je do kraja bio milosrdan, a on Bogu bezrezervno predan.

Crtice iz života

Rođen je 17. svibnja 1922. u Vranjicu, od oca Jakova i majke Marice. Obitelj je živjela od zemlje, a zajedništvo se očitovalo kako u radu tako i u svakodnevnoj zajedničkoj molitvi i nedjeljnoj svetoj misi. Sam svjedoči da je otac htio starijeg brata poslati na školovanje, a njega ostaviti kod kuće za rad u polju, ali kada je rekao da želi biti svećenik, otac mu je odgovorio:

“Da si zaželio poći u bilo koju drugu školu, ne bih ti dao, ali kad je ovako, Bogu se ne mogu opirati”.

Osjetivši tako Božji poziv, mons. Jurić odlazi u malo sjemenište u Splitu. Odlazak u bogosloviju događa se usporedno s Drugim svjetskim ratom, zbog čega ga je bogoslovski studij odveo u Đakovo i ponovno vratio u Split. Zaređen je 18. svibnja 1947., a mladu je misu slavio 25. svibnja iste godine. Bio je župnik, odgajatelj u sjemeništu i bogosloviji, biskupski vikar. Sveti otac Ivan Pavao II. imenuje ga splitsko-makarskim nadbiskupom 10. rujna 1988., a red biskupstva prima 16. listopada 1988. Onako kako je otac odgovorio malom Anti na želju da pođe u sjemenište, tako je kasnije i svećenik Ante prihvatio izbor za biskupa: “Ne usuđujem se Bogu opirati. Neka se vrši njegova volja!”.

Kao biskup osniva nove župe, jer želi Boga učiniti bliskim svakom kvartu, svakom čovjeku. Utemeljuje Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti, a posebnu ljubav iskazuje prema svećenicima i duhovnim zvanjima, kojima je posvetio najveći dio svoga života. Od 2002 do smrti, duhovnik je Biskupijskog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli.

Bog, Crkva, Marija

Rođen u brojnoj, vjerničkoj obitelji, kao sedmo od desetero djece, nadbiskup je Jurić od samog početka svog života mogao razumjeti vrijednost i težinu života. Život u zajednici od preko trideset osoba, naučio je nadbiskupa Jurića žrtvi, ali i ljubavi jednih za druge. To će izvršiti nemjerljiv utjecaj na njegov svećenički život, na njegov odnos prema radu i na njegovu istančanu osjetljivost i brigu za obitelji i djecu.

Rado je spominjao svoje djetinjstvo, svoj Vranjic i Solin, uz koje je ostao vezan do kraja svog života. U monografiji Sto godina župe Gospe od Otoka – Solin, napisao je prilog znakovitog naslova: Moj život pod zaštitom Gospe od Otoka. On nije samo bio župnik župe Gospe od Otoka (1957.-1963.), nego je, kako je volio reći, cijeli njegov život bio pod Njenom majčinskom zaštitom. Njegovim zauzimanjem i papa je Ivan Pavao II., prigodom svoga drugog posjeta Hrvatskoj, posjetio Solin i susreo se ondje s mladima i crkvenim zajednicama i pokretima.

Njegovo biskupsko geslo “U križu je spas” izraslo je iz životnog iskustva, ali nadasve iz povjerenja u Isusa Krista koji nas je spasio. U križu je vidio, i to je uvijek svjedočio, Božje spasenjsko djelo. Zato nikada nije prestao naviještati vjeru koja se rađa iz križa i u križu crpi snagu. U Mariji pod križem pronašao je majku. Znao je da i uz njegov križ stoji Majka Marija, da zbog toga nikada nije sam. Sve nas je poticao na pobožnost Blaženoj Djevici Mariji, na molitvu krunice. Rado je govorio da s bogoslovima svaki dan moli krunicu, a poznato je i da je uvijek dijelio medalje Blažene Djevice Marije.

Govorio je, bez straha, o napastima, o grijehu, o zabludama kojima je izložen današnji čovjek, o utjecaju Zloga. Bog mu je dao dobro razlučivanje: jasno je vidio koje su prave opasnosti, ali i koje su istinske snage za spas čovjeka, kako pojedinca, tako i društva.

Bio je neumorni propovjednik. U vremenu u kojem se čovjek zatvara, bježi u konformizam, nadbiskup je Jurić i u devedesetoj(!) godini života rado prihvaćao pozive i predsjedao euharistijskim slavljima naviještajući Isusa Krista kao jedinog Spasitelja i Otkupitelja čovjeka. Svima nama koji smo ga poznavali i rado slušali, uvijek je bio podrška i ohrabrenje. Kada je ispovijedao, nikada se nije sablažnjavao nad grijesima, znao je reći pravu riječ: bio je otac.

Poput kardinala Stepinca, nadbiskupa Franića i mnogih velikih pastira našega naroda, i nadbiskup je Jurić u svemu iskazivao vjernost Crkvi i Petrovu nasljedniku. S velikim žarom, nepokolebljivo, do kraja života, poticao je sve, a posebno svećenike: “Imajte pouzdanje u Boga i ljubite Crkvu”.

Hrvatska

Nadbiskup Jurić je s posebnim žarom pričao o Hrvatskoj, a san o ostvarenju samostalne države Hrvatske, držao je, prije svega, Božjim darom hrvatskom narodu. Za njega je cijela hrvatska povijest, a posebno pobjeda u Domovinskom ratu, svjedočanstvo Božjeg milosrđa, Božje brige za hrvatski narod. Kako u ratu, tako i u svakoj drugoj teškoći, uvijek je isticao da imamo oružje: krunicu.

“Danas se govori da je vrijeme teško. Da, teško je! A zar ne vidimo da nas Bog zove da molimo”, jednostavnim, ali duboko iskustvenim riječima i stavovima, Nadbiskup je uvijek poticao na molitvu i predanje Bogu i Majci Mariji.

Svoje silno domoljublje više puta je izrazio i radošću što u internacionalnom Sjemeništu u Puli, bogoslovi svih narodnosti izvode operetu Hrvati narod svetog Petra, pjevajući “Mi smo mladi Hrvati”. Činio je da mladići, koji su došli u Hrvatsku sa svih strana svijeta, zavole Hrvatsku kao svoju domovinu.
Volio je isticati da je bio na osobnoj audijenciji s Ivanom Pavlom II., baš u trenutku kada je, 13. siječnja 1992., Sveta Stolica objavila priznanje neovisnosti Republike Hrvatske. Svojim žarom sve je poticao na ljubav prema Bogu, Crkvi i domovini.

Ukorijenjen u tradiciju Crkve, ali otvoren novostima Duha

Nadbiskup Jurić bio je svećenik i biskup duboko ukorijenjen u tradiciju Crkve, s posebnom ljubavlju prema Svetom Ocu. Vrhunac te povezanosti bio je dolazak pape Ivana Pavla II. u Split i Solin 1998. godine. Taj događaj je za njega značio ohrabrenje u vjeri i potvrdu čvrste veze Svete Stolice i hrvatskoga naroda.

U predgovoru Zbornika u čast mons. Ante Jurića, kardinal Kuharić ističe da je “u vremenu nametljivih zabluda koje odvraćaju od prave vjere i niječu bitna moralna načela života, nadbiskup Jurić bio čvrst i siguran tumač vjere Crkve”. “Osoba nadbiskupa mons. Ante Jurića – piše kardinal Kuharić – izaziva poštovanje kod svakog čovjeka dobre volje koji se s njime susreće i poznaje ga, jer u njemu otkriva čovjeka načelne jasnoće i odlučne zauzetosti za sve što je pravo, istinito i dobro”.

Ukorijenjenost u tradiciju Crkve, nipošto nije značila da je nadbiskup Jurić bio kruti konzervativac. Sasvim suprotno. Oštroumno je znao čitati znakove vremena. Za njega čitati znakove vremena nije značilo tek analizirati društvenu situaciju; značilo je vidjeti gdje Bog djeluje i što Bog čini, ali i vidjeti koje su stvarne duhovne potrebe današnjeg čovjeka. Ne čudi, stoga, što je isticao da odgovor na znakove vremena nije u pukom humanizmu, nego u tome da se pronađu (novi) načini kako čovjeku današnjice navijestiti Isusa Krista, jedinu pravu istinu i Spasitelja čovjeka. Kao potvrdu svoga dubokog uvjerenja, znao je spominjati riječi Ivana Pavla II., izgovorene u homiliji na Žnjanu:

“Molimo da Crkva u vašoj katoličkoj zemlji zna dobro čitati, milošću Božjom, zahtjeve i zadaće nove evangelizacije. Nova evangelizacija je nova u metodi, ali uvijek ista s obzirom na istine koje navješta”.

U tom kontekstu trebamo spomenuti Nadbiskupovu poveznicu s Neokatekumenskim putem. U tom itinerariju kršćanske formacije, Nadbiskup je vidio znak vremena, jedno od sredstava nove evangelizacije, korisno za mlade, obitelji, za duhovna zvanja. Potekavši iz brojne obitelji i živeći u velikoj zajednici, znao je da samo čvrsta vjera može spasiti čovjeka i obitelj. Radovao se svakoj obitelji, a posebno su ga oduševljavale obitelji sa puno djece, jer je u njima – tako je sam govorio – vidio vjeru, pouzdanje u Boga koje je rađalo otvorenošću životu, i snagu koja može obnoviti Crkvu i društvo. To ga je upravo toliko približilo Neokatekumenskom putu, da je posljednjih deset godina života, uz povremene dolaske u Split, proveo u Puli u sjemeništu Redemptoris Mater. Svojim bogatim svećeničkim, duhovničkim i biskupskim iskustvom bio je pravo bogatstvo za to Biskupijsko misijsko sjemenište.

Ljubav prema svećenicima i bogoslovima

Na kraju, nešto osobno. Prije dva tjedna bio sam s njim nekoliko sati. Davao mi je savjete korisne za moju službu, jer i sam je bio duhovnik, kako prije kao svećenik, tako i kao umirovljeni biskup. Ipak, više od savjeta, pomoglo mi je nešto drugo. Govorio mi je o vjeri. Ali ne teorije, nego iskustvo vjere, i to iskustvo koje je proživljavao posljednje dane. Rekao je kako vidi da Bog sada kuša njegovu vjeru i kako duboko shvaća što znači da Mu se mora potpuno predati: “Bog od mene traži pouzdanje djeteta!”, i nastavio, “ma ja mogu samo gledati na moju povijest i zahvaljivati Bogu što je u svakoj situaciji našao načina da me spasi”. Biskup koji ima devedeset godina otvoreno govori kako je do zadnjeg trena potrebno ostati vjeran… I ostao je. Zahvaljujući Onomu po kojemu su mu došla sva dobra!

Duboko je razumio svećenika i svećeničko zvanje, a bogoslovi su mu bili do kraja u srcu. Prije dva tjedna otputovao je iz Splita u Pulu. Nekoliko dana prije odlaska mi je rekao: “Sve sam obavio, jedino što još želim je s našim bogoslovima u Splitu slaviti svetu misu. Sada moram ići u Pulu, ali odmah poslije Uskrsa doći ću jedan dan…”

Gospodin ga je pozvao da Uskrs proslavi u zajedništvu svetih. A i bogoslovima će više pomoći sada kada je u punoj istini i zajedništvu s Onim koji nas je izabrao. Sada su i bogoslovi u Splitu i bogoslovi u Puli još više njegovi. Sada je još više uz njih, uz sve nas.

Za kraj, ali kao novi početak između nadbiskupa Ante i nas: Dragi Nadbiskupe, znamo da si iz smrti prešao u život. Već smo počeli osjećati milosti koje nam dolaze po Tvojem zagovoru! Hvala Ti!

Piše: dr. sc. don Edvard Punda
Duhovnik Bogoslovije u Splitu 

Preuzeto s www.dalmacijanews.com