Objavljujemo komentar našeg suradnika Hrvoja Vargića o parlamentarnim izborima koji su se održali prošli tjedan i čiji definitivan rasplet još čekamo.

Parlamentarni izbori su završili i daljnji rasplet iščekujemo. Neki su rezultatima zadovoljni, neki izrazito razočarani, a neki vide pozitivne pomake. No, kakvi god nam dojmovi bili nakon što smo saznali rezultate, ove izbore svakako trebamo shvatiti kao priliku za učenje. Ako mislimo da nam u zadnjih 25 godina nije bilo puno bolje, onda je svakako jedan od razloga tome što prethodne situacije nismo shvaćali kao proces učenja. Najveća greška koju bismo nakon izbora mogli napraviti je zatvoriti se priznavanju vlastitih pogrešaka ili se pretjerano veseliti lakoći kojom je naša opcija dobila glasove jer se time lišavamo suočavanja s onim dijelovima stvarnosti iz kojih najviše možemo učiti i napredovati.

Pa krenimo s nekim poukama koje kršćani u Hrvatskoj mogu izvući iz raspleta ovih izbora:

1. Svijest o pluralizmu

Činjenica je da se na ovim izborima kandidiralo preko nekoliko stranaka koje su, eksplicitno ili nešto pragmatičnije, zastupale ili tvrdile da zastupaju kršćanske vrijednosti. Na stranu rasprave o rasipanju glasova (koje mogu biti smislene, ali nisu poanta ovog članka), velik broj “kršćanskih” stranaka onemogućio je da bilo koja od njih može postavljati kao samorazumljivo da bi kršćanin trebao za njih glasati. S obzirom da je Hrvatska mlada demokracija i da kršćansko društveno i političko djelovanje nije još ušlo u fazu zrelosti, u prošlosti su često stranke kršćanskog predznaka nastupale kao da bi kršćanin, ako je “pravi” kršćanin, trebao njima dati glas (i nikako se to ne odnosi samo na jednu stranku). Ovi izbori su nas na neki način prisilili na prihvaćanje pluralizma u kršćanskom društvenom i političkom djelovanju. Kao što govori Jacques Maritain u svojoj knjizi “Cjeloviti humanizam” pluralizam u političkom i vremenitom djelovanju katolika je poželjan i treba mu težiti jer obogaćuje to djelovanje, otvara nove mogućnosti, čini inkulturaciju kršćanstva snažnijom i plodonosnijom. Naravno, pluralne društvene i političke inicijative trebaju težiti suradnji i komplementarnom djelovanju gdje je to moguće. S druge strane, stvaranje velikih hijerarhiziranih i centraliziranih kršćanskih organizacija koje u jedinstvu često zaboravljaju različitost, u današnje vrijeme nije više opcija koja može donijeti stvarnu promjenu društva.

2. Neki novi klinci

Čini se da se na ovim izborima na kandidacijskim listama nalazio natprosječan broj mladih ljudi, a onda i mladih kršćana. To je u svakom slučaju ohrabrujuća činjenica jer nam daje naslutiti da se formira neka nova generacija društveno i politički aktivnih mladih kršćana koja će, nada(j)mo se, sutra nositi odgovorne pozicije u društvu. No, dalo se vidjeti iz ponekih predizbornih istupa i komentara tih istih mladih, da iako su pošteni, moralno osviješteni i željni pozitivne promjene, ipak nemaju potrebno političko i stručno znanje i iskustvo. Nedostatak iskustva je razumljiv i bit će popravljen ukoliko ti isti mladi nastave s trudom i angažmanom u političkoj i društvenoj sferi, no, parafrazirajući sv. Josemariju Escrivu, nedostatak znanja je neoprostiv onima koji imaju mogućnost obrazovati se.

3. Nužnost političke edukacije

To nas dovodi do sljedeće točke. Više nego ikada prije očituje se nužnost kvalitetne i sustavne političke formacije mladih. Jer, budimo svjesni, za biti dobar političar nije dovoljno biti dobar čovjek. Politika je specifična sfera sa svojim autonomnim zakonitostima i pravilima koje treba upoznati do u tančine te težiti razumijevanju “znakova vremena” pod kršćanskim vidikom. Odustanimo od mišljenja da samo zato što smo dobri kršćani (što god to značilo), da bismo automatski bili i dobri političari i vođe države. Sasvim je logično da nedovoljno obrazovan i stručan kršćanin može donijeti više štete nego koristi državi kojom upravlja ili ljudima koje zastupa.

4. Svjetonazor nije dovoljan

Svjetonazor ili bolje, vrijednosno usmjerenje političkih kandidata je nužno, ali ne i dovoljno za kvalitetan politički angažman. Možemo vidjeti da niti jedna od političkih stranaka koje su prešle izborni prag nije u prvi plan stavljala svjetonazorska pitanja, dok one koje to jesu, u pravilu nisu dobile veću podršku birača. Štoviše, najveći uspjeh izbora bio je MOST koji je svjetonazorska pitanja ostavio savjesti svojih članova i u pravilu nije zauzimao uniformiran stranački stav u tim pitanjima (čemu se svakako može prigovoriti iz nekih drugih perspektiva). Ono što iz toga možemo naučiti jest da svjetonazorska pitanja mogu “proći” samo ako imamo napredna znanja ili kvalitetne rezultate iza sebe u području ekonomije, javnog upravljanja i sl. Možda bi se kršćanske političke opcije trebale više fokusirati da ponude kvalitetu više u gospodarskim pitanjima pa da uz njih ponude i stav u svjetonazorskim i moralnim pitanjima.

5. Politika je umijeće mogućega

Kako mnogi kršćanski politički mislioci naglašavaju, u politici trebamo težiti ostvarivanju mogućeg, a ne idealnog dobra. To ne znači da trebamo odustati od vrijednosti ili ideala, nego da dobro koje želimo ostvariti moramo staviti u kontekst društvenog, kulturnog, povijesnog i političkog okruženja u kojem se nalazimo. Još je Aristotel naučavao da je vrhovna politička vrlina razboritost (phronesis) koja univerzalna načela spaja s konkretnim okolnostima i pokušava ih praktično ostvariti. Dakle, politika ne zahtijeva samo znanje o univerzalnim načelima, nego i svijest o političkom kontekstu i mogućnostima koje on u danom trenutku pruža. To razjašnjava zašto nije dovoljno samo baratati univerzalnim moralnim ili svjetonazorskim stavovima (koji se u krajnjoj liniji mogu pročitati u svakoj knjizi iz teologije), nego je jednako bitno, ako ne i bitnije, duboko razumjeti kontekst u kojemu se nalazimo i moguće načine ostvarenja određene vrijednosti. A pristupi tome mogu biti različiti i mnogostruki te, s obzirom da su oni plod praktične procjene i razboritosti, legitimno je da se u tim pristupima možemo razlikovati. A to nas dovodi do sljedeće točke…

6. „Mi-oni“ mentalitet

Kada je Hrast obznanio koaliciju s HDZ-om, mnogi su ostali razočaranih ideala jer se Hrast “upustio u suradnju s nečasnom strankom”. Iako tu koaliciju možemo nazvati diskutabilnom iz različitih razloga, u tim trenucima moglo se postaviti pitanje po čemu je opravdana premisa da su Hrastovci “čisti” ili bolji ljudi i političari od Hadezeovaca. Lako je upoznati dobre ljude u obje stranke te čak i bolje političare u HDZ-u, kao što nam mogu biti poznati i oni drugi s obje strane. Činila mi se ta pretpostavka isuviše dualističkom, gnostičkom. Danas Hrast ima zastupnika i ako ništa, možemo očekivati bar jedan kršćanski glas više u Saboru. Nije poanta ovoga ulaziti u apologiju Hrastova koaliranja, nego posvijestiti jednu pogrešnu premisu koja se kršćanima često zna podvući, a to je da smo mi “oni dobri”, a neki drugi “oni loši”. To je nedavno i papa Franjo naglasio, osudivši isključivanje drugih zato što sebe smatramo boljima te preporučio surađivanje sa svima (koliko je moguće i opravdano) u postizanju općeg dobra.

7. Konzervativizam ne oduševljava

Mogli smo vidjeti da i opcija konzervativizma kao cjelovitog svjetonazora često spregnutog s kršćanstvom ipak ne uspijeva mobilizirati veći broj birača. Nije cilj ovdje tvrditi da je cijeli konzervativni pokret pogrešan, on svakako ima nemali broj ispravnih stavova, ali to su u pravilu stavovi koji su općeljudski i univerzalni, a ne nužno konzervativni. Ako konzervativizam doživljavamo kao cjeloviti svjetonazor koji bi kršćanin trebao slijediti, onda upadamo u opasnost da od kršćanstva učinimo ideologiju. Benedikt XVI. u svojoj knjizi „Europa“ piše kako je kršćanstvo u rimskom svijetu tražeći riječ koja će jezgrovito izraziti što Krist znači za njih, nikako nisu mogli pristati na riječ Conservator (Očuvatelj), iako je ta riječ u Rimu označavala najuzvišeniju službu u korist čovječanstva. „Kršćani nisu jednostavno mogli željeti da sve ostane kako je bilo; Otkrivenje… svima je jasno pokazalo da tu ima nečega što se ne može očuvati, već se mora promijeniti. Činjenica da Krist nije mogao biti označen kao Conservator… je označavala ograničenost puka čuvanja i upućivanja na dimenziju ljudskog postojanja koja nadilazi političko zauzimanje za red i mir.“

8. Priče o medijskoj blokadi

Mnoge su manje stranke govorile kako se nad njima vrši medijska blokada i kako su osobe poput Bože Petrova koje su dobile značajan medijski prostor, tamo instalirane od različitih interesnih krugova. Koliko god u takvim tvrdnjama možda ima istine (a možda i nema, teško je to utvrditi s takvim teorijama), čini se da nas one ne vode procesu učenja i napretka, nego naprotiv odražavaju mentalitet kako nam je netko drugi kriv. Možda dio razloga zašto manje stranke nisu dobile jednaku količinu medijskog prostora kao neke druge, leži upravo o tome što nisu uspjele stvoriti autentičnu i dugoročnu političku viziju koja bi mogla ozbiljnije zainteresirati javnost i mobilizirati birače koji nisu toliko bliski njima. Takva samokritičnost bi nas prisilila na ponovno promišljanje smjera kojim idemo i vizije društva koju želimo javno komunicirati. Također, prisilila bi nas na smišljanje novih, autentičnijih i kreativnijih načina komunikacije s javnošću i u svakom slučaju unaprijedila komunikaciju kršćanske poruke javnosti, čak i ako u kratkom roku rezultati ne bi bili jasno vidljivi.

9. Oduševljenjima i razočaranjima nema mjesta u politici

Ostati ozbiljno razočaran rezultatima izbora ili neke političke opcije često odražava određenu političku nezrelost. To ne znači da neke rezultate ne možemo nazvati uspješnima ili neuspješnima. Pretjerano oduševljavanje ili razočarenje kratkoročnim rezultatima često je pokazatelj da nemamo dugoročnu viziju i strategiju ili da nemamo dovoljno kritičnosti da možemo bolje analizirati i propitivati kršćanske političke opcije koje nam se nude. Onaj koji to ima ne ovisi o kratkoročnim usponima i padovima, nego je svjestan da se svaki kvalitetan projekt gradi postupno i temeljito, a plodove očekuje za buduće generacije, rijetko kada za svoju. Također, ne idealizira prelako političke opcije samo zato što se nazivaju kršćanskima i neće odmah „poletjeti“ čim mu netko spomene da će se zalagati za pravo na život, obiteljske vrijednosti i vjeronauk u školama. To su bitna pitanja, ali još ne čine kvalitetnu političku opciju.

Pa dok iščekujmo daljnji rasplet sadašnje političke situacije, koristimo svaku situaciju kao priliku za učenje jer to je nužna odgovornost koju moramo ponijeti za boljitak društva!

Hrvoje Vargić | Bitno.net