Opasna je stvar ta generalizacija, iako je možda i komforna u intelektualnom smislu. Netko se može predstavljati kao beskompromisan borac protiv nje, a potom joj u svom ‘pravedničkom gnjevu’ i sam podlegne, te postane uzak u svojim pogledima, baš onakav kakvim opisuje one koje napada. Valjda je riječ o nekom podsvjesnom mehanizmu koji čovjeku omogućava da trpanjem ljudi u ladice svoga svjetonazora olakša sebi promišljanje svijeta. „..A ovo sve oko mene/To je crno-bijeli svijet…“ pjevali su svojedobno Prljavo kazalište, buneći se lukavo protiv pojednostavljenja društva, te banalizacije koju im je nametao komunistički režim. Danas sheme ‘crno-bijelog svijeta’, međutim, ljudi prihvaćaju sami od sebe…

Splitski književnik i novinar Jurica Pavičić napisao je neku vrstu najavnog teksta uoči posjeta pape Franje Sarajevu koji će se dogoditi sutra. U njemu, tekstu objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji, predvidljivo ‘jaše’ po onoj istoj tezi o Papi koju već mjesecima, godinama zapravo, ponavljaju kolumnistički korifeji lijevo-liberalnog mainstreama u našoj domovini.

Teza je otprilike sljedeća: papa je Franjo izvrstan, pravi ‘revolucionar’ koji mijenja Crkvu, a hrvatski su vjernici njegov antipod, oličenje svega protiv čega se Argentinac bori. Katolička Crkva u Hrvatskoj najgora je na svijetu, ona je šovinistička, rasistička, homofobna, nacionalistička… A udaljimo li se samo 200 kilometara od Zagreba, recimo do Graza, upoznat ćemo jednu drugu i drugačiju Crkvu. Dovoljno je prijeći tu nedaleku granicu i odahnuti, jer tamo u Austriji nema zatucanih hrvatskih biskupa i svećenika, tamo Juricu Pavičića Crkva poziva na tribine, tamo hrane strane imigrante po pučkim kuhinjama (kod nas ih valja časne cipelare ispred vrata, što li?), tamo vlada dobar ukus, za razliku od Hrvatske gdje je sve nepodnošljivi kič i patetika… I sve tako…

Ono što je zapravo zanimljivo jest da se jedan intelektualac usudi ‘prodavati’ ovakvu nasilno pojednostavljenu sliku svijeta. „Crno-bijelog svijeta“ gdje od „Savudrije do Iloka“, kako piše Splićanin u kolumni, vlada „arvacki katolicizam“ (by the way, jako ofucan i zloban sarkazam koji doista ne priliči inače besprijekornoj stilskoj razini Pavičića), a sve izvan tih granica carstvo je liberalne političke korektnosti. Prava Crkva – onakva kakvom je novinar zamišlja da bi trebala biti.

Pavičić u svojoj kolumni likuje nad onim katolicima kojima je, piše otprilike, svijet bio podijeljen na dva jasno definirana tabora – „mi“ i „oni“. A sada je papa Franjo, tvrdi Pavičić, takvima pokvario račune jer se svojim izjavama izdiže iznad svakih podjela. Teza nije besmislena, ako se shvati u jednoj širini i sveobuhvatnosti, ali problem je, međutim, u tome što upravo Pavičićeva kolumna, kao i njegovo pisanje o Crkvi, odiše tim banalnim pojednostavljivanjima koje imputira drugima. „Mi“ i „oni“ shema je koje se on slijepo pridržava i ne odustaje od nje niti za milimetar kada piše o Katoličkoj Crkvi.

Splitski novinar, kako i sam lijepo priznaje, ima „problem s Crkvom“ u Hrvatskoj. Zato, jer je, tvrdi, opterećena „nacionalističko-klerikalističkom ideologijom“ koja je, piše Pavičić, njezin „dominantni identitet“.

Ne priznavati kako među hrvatskim vjernicima, svećenstvom, pa i biskupima, ponekad ima pretjeranog glorificiranja nacije i države koje na pogrešan način politizira poruku Evanđelja, bilo bi van dodira sa stvarnošću. Tvrditi, međutim, kako to radi Jurica Pavičić, da takvi istupi definiraju „identitet“ Katoličke Crkve u Hrvatskoj, može samo netko tko istu nije upoznao u bogatstvu njezine pojavnosti ili onaj tko je promatra – pa upravo ideološki. Ovdje je slučaj, čini se – o oboje.

Problematična „ideologizacija“ ovdje, dakle, ipak dolazi iz tabora Pavičića i sličnih „lijevih“ intelektualaca. To jest, Crkva ih, pa i kršćanstvo općenito, zanima samo u onoj mjeri u kojoj se uklapa u njihove svjetonazorske i političke agende. Tako Pavičić, kada se bavi filmskom kritikom, može napisati doista ignorantsku tvrdnju da je „Mate Matišić (scenarist filma „Svećenikova djeca“, op. a.) jedan od rijetkih, ako ne i jedini važni hrvatski umjetnik koji je religiozan“. Jasno je – ta procjena nije utemeljena na estetskom, nego političkom kriteriju.

Zlorabljenje pape Franje u tom ideološkom ratu tema je koje smo se već nekoliko puta dotaknuli. Možda bi bilo ovdje dobro ponoviti kako oni koji Papu tako koriste, svoju sliku o njemu i njegovim izjavama, uglavnom, formiraju na temelju izvješća iz liberalnih medija. „Medeni mjesec“ Pape i lijevih medija u inozemstvu je već davno završio nakon što je Papa rekao par „prigodnih“ o abortusu i gender ideologiji, ali u glavama Pavičića i ostalih on i dalje traje. Zato se i može događati da pišu ovakve kolumne pune netočnih interpretacija i faktografskih pogrešaka. Navedimo samo jednu: Patti Smith nije pjevala na Trgu svetog Petra, nego u Rimu i sigurno to nije radila na „osobni poziv“ pape Franje (sve o tome smo pisali OVDJE). Istina je drugačija, ali, hej… Ako nam ta istina ruši metaforu iz naslova o „Papi pankeru“, tim gore po nju.

„Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu“, piše Pavičić.

Potpisnik ovih redova, međutim, volio bi vidjeti Pavičića na nekoj tribini sa zanimljivom temom, u splitskom ili nekom drugom crkvenom prostoru. Ali, gdje se u svemu ovome nalazi potencijalni prostor za dijalog na toj tribini, stvarno je teško reći.

Možda bi, za početak, ipak bilo dobro da se Jurica Pavičić, prije nego što se počne „žaliti“ kako ga hrvatski katolici ne zovu na tribine, zapita nije li, barem malo, problem i u – njemu? Nije li ipak trebao pokazati malo „dobre volje“, neisključivosti i objektivnosti u svom pisanju o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i stanju u njoj? Nije li trebao barem pokušati izbjeći upravo ono za što optužuje njezine svećenike – ideologizaciju i generalizaciju?

Goran Andrijanić | Bitno.net