Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u nedjelju 28. svibnja 2017. godine euharistijsko slavlje s hrvatskim braniteljima u crkvi sv. Marka u Zagrebu. Uvod i homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija.

Drago mi je da smo ponovno zajedno u molitvi; da nas je okupio Božji Duh. U tome Duhu pozdravljam subraću svećenike: preč. Denisa (Barića), patra Iku (Mandurića, DI), don Damira (Stojića, SDB), don Ivana (Šibalića, SDB), i ovu nedjeljnu vjerničku zajednicu, s posebnim osjećajima prema hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji.

U Božjemu se Duhu prepoznajemo braćom i sestrama, zahvaljujući Gospodinu za dar njegove ljubavi koja se očituje po ljubavi naših bližnjih. Oni su tu, kraj nas: stoje, pokazuju blizinu, poznaju naše nakane… Postoje i oni koji su s nama u drukčijoj, u nebeskoj prisutnosti – naši pokojni. Nismo ih izgubili, nisu nas napustili. Prate nas i s nama slave isto otajstvo Božje ljubavi. Mi pak molimo za vječni pokoj svima koji su se žrtvovali za nas, za našu slobodu i naš mir.

Predivna je vjera u Kristovu uskrsnu prisutnost i vjera u Duha Svetoga koji prožima naše živote. U toj vjeri molimo za velike nakane našega naroda i hrvatske domovine, u zajedništvu s hrvatskim braniteljima, zahvaljujući Bogu što im je davao snagu i po njima nas čuvao i jačao u kušnjama.

Prošle su dvije godine od neshvatljivoga napada na hrvatske branitelje u ovoj crkvi, u ovoj škrinji hrvatske povijesti u koju smo ponovno došli obnoviti svoje pouzdanje u Gospodina.

Ponizna i radosna srca zastanimo pred Bogom i bližnjima. Priznajmo svoje grijehe, pokajmo se za njih, oprostimo jedni drugima, kako bismo čista srca prinijeli svoj dar i nakane na koje molimo.

Homilija
Liturgijska čitanja: Dj 1, 12-14;
Ps 27, 1.4.7-8a; 1Pt 4, 13-16; Iv 17, 1-11a

1. Kako samo Božja riječ pronađe naše živote i odgovori na prilike u kojima živimo! Iz Djela apostolskih čuli smo da su se učenici, nakon Isusova Uzašašća, s Maslinskoga brda vratili u Jeruzalem. Otišli su u „gornju sobu“; očito na mjesto spomena Isusova dara ljubavi; i tu su molili zajedno sa ženama, među kojima je posebno istaknuta Marija, i s Isusovom rodbinom.

Čuli smo da su bili „jednodušno postojani“. Predivan je to opis: spomen, zajedništvo, molitva, jednodušnost i postojanost. Ne osjećamo li da smo večeras mi slika te zajednice. Spomen je ovdje opipljiv i bliz; zajedništvo je vidljivo, a proteže se od najbolnijih do najradosnijih trenutaka; ovdje smo na Gornjemu gradu, u ovoj „gornjoj sobi“ euharistije, Posljednje večere i molitve koja odiše ljubavlju i žrtvom.

U postojanosti koju neumorno žive hrvatski branitelji molimo za ono što je toliko potrebno našemu hrvatskom narodu: jednodušnost. Ona je više od zajedništva o kojemu se puno (imam dojam i – previše) govori, ali zajedništva nema bez duše, bez jedne duše, bez jednodušnosti. A jednodušnost nije politički projekt, nego je dar koji Gospodin daruje onima koji su spremni na nesebičnost; spremni onom spremnošću koju kao trajni polog čuvaju hrvatski branitelji.

2. U Psalmu smo pjevali. Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim?… Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja… usliši me!

Tako lako usvajamo i izgovaramo te riječi; riječi protiv straha, iskrene riječi vapaja i pouzdanja; riječi nade i radosti o kojoj piše apostol Petar: Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja… I nastavlja: Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh Slave, Duh Božji u vama počiva.

Koliko je samo bilo trenutaka patnje, koliko neistina o životima hrvatskih branitelja, koliko pogrđivanja hrvatskih ratnih vojnih invalida koji su prihvatili žrtvu boravka u Šatoru, da bi upozorili na bitno, na dragocjenosti o kojima ovisi život hrvatskoga društva i nacije… Ti su napadi i pogrde prigušene, ali se od njih nije odustalo.

U svemu pak ostaje istina da Duh Božje slave počiva u svima koji ne traže ljudsku slavu. Božja slava je najviše u onima koji najmanje očekuju pohvale i prolazna priznanja. Zbog toga ih se ne može slomiti, niti kupiti, niti pobijediti. Ta je snaga još vidljivija, ako se živi jednodušnost.

Zato je važno imati pogled usmjeren prema vama, hrvatski branitelji, i moliti za ono što je jezgra vaše snage. Zato se usuđujem reći: Kao što ste jednodušno branili našu domovinu, tako je i danas ključ opće hrvatske jednodušnosti vaša jednodušnost, a sloboda i dobro Hrvatske uvijek je oslonjena na vašu slobodu, u kojoj nema mjesta kupovanju naklonosti i vaše žrtve.

3. Isus kaže: Ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji… ja se proslavih u njima. Isus moli za nas, a posebno za one u kojima se proslavio trpljenjem i žrtvom; u onima radi kojih je došao: siromašnima, tužnima, progonjenima.

Kada kaže da ne moli za svijet, ne misli na stvoreni svemir, na prirodu, jer ona je uvijek Božja; misli na ljude koji su slobodno prihvatili logiku zemaljskoga i prolaznoga, kojima je smisao daleko od Boga i koji grade odnose s drugima ne misleći na vječnost. U svojoj slobodi odbacuju dobro. To je najtužnija odluka za čovjeka, ali Bog ne dokida ljudsku slobodu.

Zato Isus moli za nas, koji vjerujemo u njega, da ne prihvatimo i da ne postanemo dio toga svijeta, u konačnici zatvorenoga u sebičnost. Mi živimo u tome svijetu i nastojimo svjedočiti da je Isus Krist izvor novoga života i da je svaki pokušaj zanemarivanja Boga poguban za pojedince i za društvo.

4. To nije teško pokazati na suvremenim primjerima (oslanjajući se na ono što je prije nekoliko dana u Rimu govorio kardinal A. Bagnasco, 23. svibnja 2017.) koji pokazuju otklon ne samo od vjere, nego i od kršćanskoga humanizma koji je u temelju europskoga identiteta. Ali, zašto to spominjem u povezanosti s hrvatskim braniteljima?

Zato što upravo branitelji, bez obzira na grubosti kojima su nerijetko izloženi, pokazuju osjetljivost za vrijednosti iz kojih izrastaju dobri plodovi za Hrvatsku, ali i suprotstavljanje stvaranju obrazaca koji se žele nametnuti i zamijeniti nosive stupove hrvatskoga i europskoga identiteta.

Kako ostati ravnodušan prema promicanju pojedinca bez upućenosti na druge ljude, pojedinca bez doma i domovine, prividno slobodnoga, a zapravo zatočenika vlastite samoće? Sve češće se umjesto ‘mi’ i ‘naše’ ističe ‘ja’ i ‘moje’. Na domoljubnoj razini ne zaboravimo da nam državna himna pjeva: „Lijepa naša domovino“, pri čemu je istinski moja, ako ju izgrađujem kao našu. Taj se individualizam odražava u obiteljskome, ekonomskome, ali i u zakonodavnome okviru.

I branitelji su, u suglasju s onim što govorimo kao Crkva, na svoj način prepoznali one pojave koje smijemo zvati ‘antropološkom preobrazbom’. Ta sintagma zvuči složeno i nerazumljivo, ali nam je itekako bliska. Koliko se više pojedinca izolira od drugih, toliko više postaje plijenom političkih, gospodarskih i financijskih manipulacija. Nepovezano društvo je slabo i neobranjeno pred onom tržišnom logikom i profitom koji je svrha samomu sebi. Tada se i vlast shvaća kao moć koja živi ne od služenja i pomaganja, nego od prevladavanja nad drugima.

Kako, nadalje, ne izraziti zabrinutost pred postupcima koji se tiču obitelji? Naime, nije moguće odgovoriti na složenost pitanja o demografiji, o nezaposlenosti, ako se zanemari istina o obitelji. Poteškoće koje izgledaju kao dio svakidašnje politike svoj uzrok imaju puno dublje. Koliko god netko želi uvjeriti u suprotno, ne može se razdružiti odnos prema otajstvu života i nastojanje stvaranja novih radnih mjesta, povećavanje proizvodnje.

5. Hrvatski je narod živio i odgajan je kao marljiv narod, ali marljivost se mora graditi na dubljemu smislu. Ako ne vidimo konačni razlog rada, žrtve, tada je rad muka i nepodnošljivost; tada nestaje i nade. Kako bi branitelji mogli podnijeti tolike napore i suočenost s najvećim pogibeljima, da nisu vidjeli vrijednost slobode, pravednosti, vrijednost čovjeka i zaštite najslabijih?

I za jačanje gospodarstva potreban je nutarnji, duhovni stav poniznosti koji otkriva nova rješenja radi zajedničkoga dobra i dostojanstva osobe. Ali kako je moguće zauzeti se za zajedničko dobro, ako zajedništvo nije važno; kako je moguće govoriti o dostojanstvu osobe, a ne utvrditi i ne zaštititi osobu počevši od njezina početka, čovjeka od njegova začeća?

Ako se to ne dogodi, ne treba se čuditi što smo se našli pred činjenicom da se gospodarstvo pretvorilo u financije; da se stvaranje stvarnih vrijednosti pretvorilo u stjecanje koristi. Umjesto da su u središtu zanimanja duhovna i materijalna dobra, to je središte zauzela usredotočenost na dobit.

6. Što reći mladima u njihovoj dobi punoj zamaha i snova; u dobi koja je po svojoj naravi protegnuta prema budućnosti, najčešće neodređenoj, ali privlačnoj? Mladi nose gorljivost stvaralačke snage, hrabrost da se usudi pokušati i otkrivati nove putove.

Hrvatski branitelji imaju itekako što reći mladima. Dok kao Crkva govorimo da je Isus najveća dragocjenost, vrjednija od svakoga imetka i zemaljskoga uspjeha, branitelji su živi svjedoci da je naizgled nemoguće moguće i da treba ostati s domovinom u ljubavi. Oni vraćaju pogled u prošlost, da bi se odrazio u sadašnjosti.

I ranije su mnogi mogli otići i, u razočaranosti i uz grube riječi, zauvijek napustiti Hrvatsku. Puno ih je tako i otišlo, dok drugi to nisu učinili. Neki su otišli, da bi se vratili. I vratili su se, znajući da ljubav u konačnici nikada ne razočarava! Znajući da Bog po Isusu nikada ne odustaje od onih koji su spremni založiti se za druge.

Od toga je domovina živjela i preživjela.

7. Hrvatski branitelji imaju što reći obiteljima. Obitelj je kućna Crkva koja svakoga dana slavi liturgiju života i ljubavi. Bog u obiteljima nastavlja čudo života. U njoj se ostvaruje i odgoj za prihvaćanje, za opraštanje, za darivanje. Koliko smo puta morali vidjeti da današnja kultura obescjenjuje obitelj, a politika ju zlostavlja.

Kao da je ta jezgra, taj čudesni mikrosvijet, zastario i kao da je prevladan nekim novim ‘slobodnijim’ oblicima; kao da je stvorenost na Božju sliku kao muško i žensko dana proizvoljnosti izbora; kao da ne postoji Božji plan s njegovim stvorenjima; kao da odnosi prožeti ljubavi guše slobodu.

A obitelj je zapravo smetnja radikalnomu individualizmu koji nas gura u izoliranost življenja u ime neke autonomije koja nas razara. Ne podupirati otajstvo obitelji za narod je ravno samoubojstvu.

Hrvatski branitelji su to itekako prepoznali i stali u obranu vrijednosti obitelji, povezujući ih sa spomenom i bogatstvom koje se nužno pretače u obrazovni i odgojni sustav.

8. I na kraju, ne zaboravimo siromašne i one koji trpe. Pred hrvatskim braniteljima koji nose biljege grubosti prema domovini, uvijek se trebamo pokloniti, jer su oni poseban ‘sakrament Kristove ljubavi’. Prije dvije godine, u ovoj crkvi, ne samo da se nije poklonilo tomu sakramentu, nego ga se udarilo i pokušalo obezvrijediti…

Kada osjećamo da rastu razlike, raslojavanja u društvenome tkivu; da su jednima dane bezbrojne mogućnosti zahvaljujući ekonomskim nejednakostima, dok se drugima uskraćuje najnužnije, tako da im se čini da ne mogu ostvariti ništa od željenih planova, hrvatski branitelji koje danas imamo pred očima – sjećajući se Šatora – pokazuju solidarnost, pokazuju da se i u najtežim okolnostima može nositi s izazovima, ako postoji spremnost za pomaganje, ako postoji dragovoljnost koja je u temelju obrane domovine. Jer, puno je hrvatskih branitelja, ali dragovoljcima, koji kao da i nisu imali ništa osim ‘drage volje’, pripada posebno mjesto.

Za njih ponizno zahvaljujemo i molimo Gospodina da nas njihov primjer potiče i daje snagu u jednodušnosti, u sigurnosti da nas Božji Duh prati i da Kristova molitva Ocu koju nam danas daruje, sa sobom nosi dovoljno vjere, nade i ljubavi, da bi Hrvatska mogla živjeti slavu Križa i Uskrsnuća.

Amen.

Bitno.net