BLAŽENI STEPINAC I 'PREKRŠTAVANJE' PRAVOSLAVNIH

Biskup Perić: Tvrdnje da je Stepinac pokrštavao Srbe temelje se na fantazijama, a ne na dokazima

„Blaženi Stepinac i ‘prekrštavanje’ pravoslavnih“ naziv je stručno-povijesnog izlaganja mons. dr. Ratka Perića, mostarsko-duvanjskog biskupa, koje je predstavio javnosti u četvrtak 2. svibnja u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u sklopu predstavljanja svoje knjige ‘Nada koja ne postiđuje’.

To je analitičko predavanje sistematični prikaz temeljen na dokumentima, povijesnim činjenicama i istraživačkim rezultatima povjesničara iz dostupnih arhiva. U govoru o blaženom Stepincu, biskup Perić istaknuo je potrebu isticanja tri stavke: dokumentacija, znanje i znanost.

Kad sudjeluje na predstavljanju svoje knjige ‘Nada koja ne postiđuje’ po gradovima, biskup Perić odabire tematski govoriti o nečemu drugome, o onome što još nije rekao niti zapisao u knjizi. U Zadru je predstavio argumentirani i dokumentirani odgovor na optužbe da je Stepinac prekrštavao pravoslavne, opovrgavajući i pravnu tezu o tzv. zapovjednoj odgovornosti koja bi se eventualno odnosila na Stepinca.

S datumima i citatima iz uvida u povijesne arhive, biskup Perić je precizno predstavio promptne, brze reakcije nadbiskupa Stepinca od 1941. do 1943. g. na zakone i upute koje je izdavala vlast u NDH glede prijelaza na katolicizam. Pojasnio je i što se krije iza teze Srpske pravoslavne Crkve da je pokatoličeno oko 240-250 tisuća ljudi u NDH, a što se plasira u javnost i temeljem lažnog pisma iz 1943. g. koje je navodno Stepinac pisao Papi. Suočen s tom optužbom od strane komunista na sudu, to je pismo blaženik demantirao 1946. g., kao i odvjetnik Politeo, predočivši za to i dokaze na politički montiranom procesu Stepincu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nadbiskup Stepinac je bez ustručavanja izdao devet dokumenata/okružnica/dogmatskih dopisa koje mu je sugerirao i dr. Stjepan Bakšić, jedan od najvećih hrvatskih teologa, suprotstavljajući se državnim zakonima NDH o vjerskim prijelazima.

„Još je neistražen, jer nije dostupan, određeni broj arhivskih fondova Nezavisne Države Hrvatske koji je prenesen u savezne arhive u Beogradu; npr. Arhiv Ministarstva vanjskih poslova, poslanstava i konzulata NDH (pisma koja su dolazila u NDH u Zagreb i koja su išla iz Zagreba, 12 država je priznalo NDH od 1941.-1943.) koji se nalaze u Arhivu Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, dok se fondovi Predsjedništva Vlade NDH, Glavni stan Poglavnika, Poglavnikov ured te svi vojni fondovi nalaze u Arhivu Vojnopolitičkog instituta u Beogradu. Pet velikih arhiva iz Zagreba plus svi vojni, svi se nalaze u Beogradu“ rekao je dr. Perić, smatrajući „nevjerojatnim“ da se „mozak NDH“ nalazi u beogradskim saveznim i vojnim pretincima.

„U ovih 75 godina, od završetka Drugog svjetskog rata do sada, srpski istraživači mogli su pročitati svako slovo ratne NDH. Nije jasno zašto bi se više pouzdavali u svoju fantaziju nego li u dokumentaciju iz tih arhiva? Zašto ne bi objavili Stepinčeve dokaze o ‘prekrštavanju’ iz tih arhiva nakon sedam desetljeća kada je bio osuđen za te iste maštovite ‘zločine’, nego se utječu izmišljenim inkriminacijama u odnosu općenito na Crkvu u Hrvata, napose na nadbiskupa Stepinca? Nemoguće je da nisu isprevrtali sve te listove i fondove. Ako nisu ništa objavili, a nisu ništa objavili, znači da nisu našli ništa što bi im potvrđivalo montiranu optužbu o Stepincu kao kriminalcu. Ili zbilja očekuju da će se Papinim policama naći Stepinčeve ‘Ispovijesti’“ upitao je biskup Perić, dodavši kako se u ožujku 2020. g. otvara vatikanski Arhiv iz ratnih godina, 1941., ’42., ’43. „Neće naći ništa što nije već ispitano. Jer Stepinac nije mogao biti proglašen blaženim, ako se prethodno nije ispitao svaki list u Vatikanu. Najprije u Vatikanu. Onda u zagrebačkom arhivu i dalje“ naglasio je mons. Perić.

U svome izvješću Državnom tajništvu u Vatikanu uoči rata, 24. studenoga 1940. g., nadbiskup Ettore Felici, nuncij u Beogradu, piše kako se računa da je na području Jugoslavije od 1919. g. do te 1940. g., 200 000 katolika, većinom Hrvata, ali i Slovenaca, prešlo na pravoslavlje. „Ne s pravoslavlja na katolicizam, nego obrnuto. To je državni prozelitizam“ istaknuo je dr. Perić. Citirao je nuncija Felicija koji je Vatikanu napisao da pravoslavni Srbi „vode upornu i loše prikrivenu kampanju prozelitizma koja je do sada (od 1919.), prema vrlo diskretnim statistikama proizvela više od 200 000 žrtava i u svakom pravoslavnom hramu koji se podiže u katoličkim središtima vide miljokaz sustavna napretka“. Te statistike nisu nikad službeno objavljene na državnoj razini, ali jesu više puta navedene u raznoj literaturi“ rekao je dr. Perić.

Zatim biskup Perić opisuje postupke vlasti NDH glede vjerskih prijelaza i Stepinčeve reakcije na to, od 1941. do 1943. g.

Zakonska odredba prema kojoj je poglavnik Ante Pavelić odmah na početku isključio pravoslavlje iz priznatih vjera u NDH izlazi 3. svibnja 1941. g. „U svrhu prijelaza iz pravoslavlja u priznate vjere, Pavelić je izdao ‘Zakonsku odredbu o prijelazima s jedne vjere na drugu’. Za te prijelaze i valjanost prijelaza traži se da se sve civilno provede. Vlasti NDH se nisu uopće konzultirali s Duhovnim stolom, sa Stepincem. Čine sve mimo. Sve je poduzeto bez ikakve konzultacije s Crkvom. Čak protiv Crkve. Priznate vjere bile su katolicizam, protestantizam i islam“ rekao je biskup Perić. Osoba koja je mijenjala vjeru trebala je podnijeti pisanu prijavu upravnoj vlasti kotarske oblasti, odnosno gradskom poglavarstvu o svojoj odluci, primiti potvrdu o toj prijavi i ispuniti vjerske propise priznate vjeroispovijesti na koju stranka prelazi.

Dogmatsko-kanonsko stajalište o prijelazima izražava se 15. svibnja 1941. g. „Ured Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu izdaje Dopis o prihvaćanju i promjeni vjere u sedam točaka, odredbe koje su upućene svećenicima svih biskupija u NDH. Nadbiskupski duhovni stol koji je nadležan samo za Zagrebačku nadbiskupiju smatrao je bitnim, nužnim, zato što je izašla Zakonska odredba za cijelu NDH, i oni žele poslati svim uredima, neka svugdje dopre sedam točaka katoličkih principa, načela. Prvo i temeljno načelo u toj Okružnici glasi: „Pristup u Katoličku Crkvu može se dopustiti samo onim osobama za koje postoji osvjedočenje da to žele učiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti naše svete vjere i o njenoj potrebi za spas duše. Vjera je unutarnja stvar slobodne savjesti te stoga na području vjerskog opredjeljenja trebaju biti isključeni svi nečasni motivi“. Jasno da ne može biti jasnije! A jedan od takvih nečasnih motiva jest i politički koji je Paveliću bio prvi, a Crkva ga na prvom mjestu osuđuje. To je svibanj 1941. g.! Pavelić je tek mjesec dana u Zagrebu. Ne govorim o 1943., 1944. g.“ istaknuo je biskup Perić.

Civilna uputa o prijelazu objavljuje se 27. svibnja 1941. g. „Ministarstvo bogoštovlja i nastave (Mile Budak) izdalo je Uputu u kojoj određuje da na kotarsku oblast ili gradsko poglavarstvo pripada samo izdavanje potvrda dotičnoj stranci, tko želi prijeći na drugu vjeru, samo neka se prijavi na kotarski ured, a kada će i pod kojim uvjetima ta stranka biti primljena u vjersku pripadnost priznate vjeroispovijesti, za koju je najavila svoj prijelaz, ulazi u brigu dotične stranke, to je stvar pojedinca“ rekao je biskup Perić. Dakle, od strane NDH nije bilo upute da se osoba prijavi instituciji Katoličke Crkve i s Crkvom regulira taj status.

„Budući da su prijelazi pravoslavaca na katoličku vjeru dijelom ondašnjih civilnih ustaških vlasti uzeli maha, o tom je pitanju trebalo izdati konkretne norme“ rekao je mons. Perić. Studija teologa Stjepana Bakšića o uvjetima i propisima za primanje u Katoličku Crkvu izlazi 11. lipnja 1941. g. U njoj se navodi i obrazlaže redoviti katolički nauk u sedam bitnih točaka o primanju nekršćana i drugih kršćana u Katoličku Crkvu.

Nadbiskup Stepinac 16. lipnja 1941. g. moli pravnika dr. Milovana Žanića, predsjednika Zakonodavnog povjerenstva pri Poglavniku, Povjerenstva koje mora pogledati svaki spis koji se tiče zakona i dati ga Paveliću na odobrenje. Prije nego odredbe Zakona o vjerskim prijelazima budu objavljene, Stepinac piše dr. Žaniću i iznosi želju da državna vlast u donošenju zakona poštuje katoličku tradiciju i stav Crkve o vjeri i ćudoređu.

Biskup Perić pojasnio je smisao obraćanja Stepinca dopisom dr. Žaniću: „Ako izdajete neki zakonodavni spis, tako strašni da se mora provesti, jer je to država, pa ako se tiče Crkve, konkretno, ako se tiče prijelaza s vjere na vjeru, molim Vas, dostavite mi ga samo u nacrtu na Duhovni stol, da naši stručnjaci to pogledaju. Oni će dati primjedbe i sugestije, ali ne obvezuje vas da vi preuzimate od nas’. „Kako pristojno ponašanje Stepinca!?“, istaknuo je biskup Perić.

„Stepincu ne samo da nije odgovoreno, nego, kad je dr. Žanić došao s tim Stepinčevim spisom Paveliću, Pavelić je u tom trenutku ukinuo Zakonodavno povjerenstvo i rekao Žaniću: ‘Pa kako ću ja vladati ako ćeš mi ti vezati ruke nekakvim zakonima’. Pa zakoni jesu da se vežu bezakoničke ruke. Tiranske, despotske ruke. Zakoni postoje da se ne vlada apsolutistički. A ne reći: ‘Ja ne mogu vladati, ako ćeš ti meni stavljati zakone’“ upozorio je dr. Perić.

Stepinčeva okružnica svim svećenicima, dušobrižnicima, izlazi 11. srpnja 1941. g. Od deset uputa u toj okružnici, u njenoj devetoj točki Stepinac navodi: „Ne smije se započinjati s poukom (pravoslavca koji se želi pokatoličiti) prije nego stranka donese potvrdu upravnih vlasti, da je prijavila prijelaz (na kotaru)“. S obzirom na pravoslavne i njihovo krštenje i sv. krizmu, Stepinac jasno kaže pod točkom 10b: „Glede sv. potvrde imadu se naročito upozoriti (svećenici, koji sudjeluju u prijelazu) da su prigodom krštenja primili sv. potvrdu, pa je prema tome (pravoslavci) ne smiju drugi put primiti u Katoličkoj Crkvi“.

„Svaki pravoslavac koji je kršten u Pravoslavnoj Crkvi, on je istovremeno i krizman. Katolici to priznaju stoljećima. Stepinac vrlo jasno i razgovjetno kaže: ‘Nema ponovnog krštenja, nema krizme’. I sad 2014. g. kažu: ‘Stepinac je prekrštavao!?’. Nadbiskup Stepinac nedvosmisleno priznaje valjanim, ne samo krštenje u Pravoslavnoj Crkvi, nego i sv. krizmu koja se dijeli zajedno s krštenjem, pa i maloj djeci. To je srpanj 1941. g.! A pojedini uglednici SPC-a ni danas, 2017., 2018. g., ne prestaju trubiti urbi et orbi da je Stepinac ‘prekrštavao’ valjano krštene pravoslavce. Nisam čuo da je ‘prekrizmavao’“ rekao je mons. Perić.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH 14. srpnja 1941. g. upućuje katoličkim biskupskim ordinarijatima Pismo kojim mole da se pravoslavni ne primaju u grkokatoličku Crkvu (nego samo rimokatoličku) i da se pravoslavne svećenike, intelektualce, trgovce, uopće ne prima u Katoličku Crkvu. „Za dva dana, dakle, čim je Nadbiskup to dobio, Stepinac je 16. srpnja 1941. g. odgovorio Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja. Odbija obje navedene točke, tj. on načelno dopušta prijelaz pravoslavnih i u grkokatoličku Crkvu i dopušta da pravoslavni intelektualci mogu stupiti u Katoličku Crkvu pod propisanim uvjetima. ‘Takva državna zabrana ide protiv katoličkog nauka i morala’. To je nadbiskup Stepinac odgovorio, a da nije ni pitao Svetu Stolicu, samo je poslao obavijest. Sveta Stolica, odnosno Kongregacija za istočne Crkve, 17. srpnja 1941. g. odgovara: ‘Sasvim u redu. Tako se radi’. Kongregacija šalje dopis Stepincu, učeći da otpadnici od Katoličke Crkve u slučaju povratka mogu biti pripušteni i grkokatolicima bizantskog obreda. To je Stepinac već pisao Ministarstvu“ rekao je biskup Perić.

Dana 18. srpnja 1941. g. u NDH dokinut je naziv srpskopravoslavna vjera, a uveden pojam grkoistočna vjera, kako je bilo prije 1918. g.

Državna tijela koja su imala zakonodavnu moć govoriti o prijelazima, četiri ustanove: Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, unutarnjih poslova, Glavni ustaški stan i Državno ravnateljstvo za gospodarsku ponovu, 30. srpnja 1941. g. izdaju Okružnicu, nove upute u vezi s prijelazima u devet točaka. Tu državnu interdikasterijalnu okružnicu, nadbiskup Stepinac 5. kolovoza 1941. g. priopćuje kleru dopisom, pozivajući se na pravila poučavanja prijelaznika kako je izloženo u Stepinčevoj okružnici od 11. srpnja 1941. g.

„Nadbiskup ne popušta pred miješanjem države u isključivo religiozne poslove. Kaže neka se dušobrižnici drže crkvenih uputa, kako je došlo s Duhovnog stola i kako su biskupi rekli, pogotovo s obzirom na poučavanje“ istaknuo je biskup Perić.

Dana 10. listopada 1941. g. Ministarstvo unutarnjih poslova izdaje odluku o osnivanju Vjerskog odsjeka pri Državnom ravnateljstvu za ponovu, koji bi se bavio samo prijelazima iz vjere u vjeru.

Stepinac 19. listopada 1941. g. izdaje Okružnicu svećenstvu s uputama glede primanja inovjeraca u Katoličku Crkvu, osobito s obzirom na mješovite ženidbe.

Od 17. do 19. studenog 1941. g. u Zagrebu je održano zasjedanje Biskupske konferencije. S te konferencije Stepinac prenosi deset izglasanih rezolucija koje su razaslane svim rimokatoličkim i grkokatoličkim župnim uredima s obzirom na prijelaze.

S te biskupske konferencije, 20. studenog 1941. g. izlazi Biskupski memorandum Paveliću. Biskupi su tada za Pavelića sastavili poseban Memorandum koji se sastojao od tri točke. U jednoj od tih točaka bile su rezolucije, uvelike slične rezolucijama koje su upućene župnim uredima. Biskup Perić je istaknuo: „To je najodlučniji dokument Hrvatskog episkopata u vezi s prijelazima. Poslan je i Svetoj Stolici kao obavijest. Došla je i poruka Svete Stolice: ‘Samo tako’“.

Rezolucije glase: 1. Prijelazi su dogmatsko pitanje pod isključivom vlašću katoličke hijerarhije. („To nije posao države. To je Stepinac rekao još u svibnju 1941. g. Sada su svi biskupi ‘skočili’“ rekao je mons. Perić). 2. ‘Misionare’ (one koje država šalje i svećenike) za prijelaze dekretiraju isključivo njihovi mjesni ordinariji. (‘Biskupi, a ne Pavelić’, rekao je mons. Perić). 3. Svaki takav ‘misionar’ bit će povezan s mjesnim župnikom. (Župniku se treba prijaviti takva osoba). 4. Crkva priznaje samo one prijelaze koji su obavljeni po tim kriterijima. (To što država radi u slučaju prijelaza, to Crkva ne priznaje). 5. Svjetovna vlast ne može ‘poništavati’ prijelaze koji su propisno obavljeni. 6. Hrvatski episkopat formira odbor trojice: Stepinca, Burića i Šimraka. 7. U radni izvršni odbor imenuju se petorica profesora: Franjo Herman, Augustin Juretić, Janko Kalaj, Nikola Borić i Krunoslav Draganović. 8. U Crkvu se primaju ne prisiljeni, nego uvjereni i opslužitelji propisa. 9. Što se tiče obreda, Episkopat usvaja odredbe Kongregacije za istočne Crkve, od 17. srpnja 1941. g. 10. Odbor organizira tečajeve za svećenike koji se bave prijelazima. (‘Najprije ćemo poučiti katoličke svećenike što trebaju činiti, pa da onda mogu uopće pristupiti tim prijelazima’ pojasnio je mons. Perić). 11. Treba priznati grkoistočnjacima sva građanska prava i slobode, pravo vlasništva. Neka se zabrani rušenje pravoslavnih crkava i kapelica.

„Teološka načela i konkretne upute koje su izdali i kojih su se pridržavali hrvatski biskupi i hrvatski episkopat u cjelini u svojim okružnicama i memorandumima, nisu rekli jedanput, nego su ih ponovili devet puta 1941. g.: 15. svibnja, 11. lipnja, 16. lipnja, 11. srpnja, 16. srpnja, 5. kolovoza, 19. listopada, 20. studenoga svim svećenicima, 20. studenoga Memorandum Paveliću“ istaknuo je biskup Perić.

Dr. Perić je govorio i o pismu koje je 18. svibnja 1943. g. pripisano nadbiskupu Stepincu, navodno je poslano papi Piju XII., gdje stoji da je do tada u NDH na katolicizam prešlo oko 240 000 pripadnika srpskog pravoslavlja. „To je karikatura nad karikaturama. Devet puta su gore navedene točke jasno iznesene. Devet puta intervencije hrvatskih biskupa. I da se sada kaže, Katolička Crkva u Hrvatskoj, osobito Stepinac, nije ništa poduzeo, sve je poduzeo da dođe do prekrštavanja. Pa kako, ako dokumenti govore suprotno? Dokumenti ‘pjevaju’ – i od Svete Stolice i od Duhovnog stola! Pa ne možeš tako optuživati!“ poručio je biskup Perić.

„Budući da je bilo rečeno da je 200 000 ljudi prešlo s katolicizma na pravoslavlje, netko je napisao pismo na šesnaest stranica, kao da ga je Stepinac poslao Papi. U tom pismu na kraju 16. stranice kaže: ‘Sveti Oče. Treba spašavati hrvatsku državu. Ne samo zbog onih tri, četiri milijuna Hrvata katolika, nego osobito zbog ovih 240 000 Srba pravoslavaca koji su prešli k nama’. To netko piše kao da je Stepinac, a Stepinac nema veze s time! U knjizi ‘Nada koja ne postiđuje (str. 241-345), na 105 stranica obrađuje se to pismo. Tu se dokazuje u riječi i slici da je to pismo Stepinac na suđenju odlučno zanijekao kao svoje. Kad mu je Blažević pokazao to pismo, Stepinac je rekao: ‘Ovo nije moje!’. Politeo je rekao, ‘Ja vjerujem Stepincu’. Odvjetnik Politeo je višestruko dokazao, donio je 14 dokaza da to nije Stepinčevo pismo; da iz geneze pisma rezultira da je pismo lažno servirano Stepincu i da zvučna fraza od 240 000 prijelaznika nije ništa drugo nego zvučan falsifikat onima kojima je uvjerljivija fantazija od realnosti i milija difamacija od dokumentiranosti. Hajdemo na dokumente i potpise!“ potaknuo je dr. Perić, upozorivši: „Tu nema Stepinčevog potpisa. Nema ničega Stepinčevoga: potpisa, pristanka, pečata, impresuma, parafa, nema njegovog stila. Tko sudi na bazi nepotpisane kopije?“.

Na komunističkom procesu u Zagrebu 1946. g. Stepinac je imao pet optužaba. Druga je bila ‘prekrštavanje’ Srba. „Komunisti koji ne vjeruju, koji su htjeli uništiti vjeru, tada brane pravoslavlje protiv Stepinca, jer da je on prekrštavao s pravoslavlja na katolicizam. To je kontradikcija u sebi“ istaknuo je biskup Perić.

Stepinac se dva puta osvrnuo na tu optužbu, prije osude. Prvi put 3. listopada 1946. g., kada je Nadbiskup na sudu u svom glasovitom govoru, odgovorio na tu optužbu: „Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv. Jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati. (‘To Stepinac govori komunistima, da im rastumači’). Nego se radi o vjerskim prijelazima. Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tome svoj sud“. Pa rekla je povijest. Mi to govorimo sedamdeset godina“ rekao je biskup Perić, istaknuvši da su kršćani i danas najviše progonjeni. „Kršćani su progonjeni zato što je Isus živ. To je sve progon Isusa, koji je uskrsnuo, koji je živ. Isus je uskrsnuo! On živi, on s nama hoda. Mi o njemu propovijedamo. Svake nedjelje je njegova svetkovina. Mi vidimo Isusa Krista koji je uskrsnuo. On drži Crkvu! Papa je namjesnik Isusa Krista. Nije nasljednik. Papa je namjesto Isusa, da govori, jer je Isus našim očima nevidljiv, ali on je tu, prisutan, živ. A papa je nasljednik Svetog Petra“ istaknuo je mons. Perić.

Drugi Stepinčev odgovor na optužbu o prekrštavanju bio je 8. listopada 1946. g., kad je Nadbiskup o tim prijelazima izjavio: „To uopće nisu bili prijelazi, nego komedija s kojom crkvene vlasti nemaju posla i za koje ja ne mogu odgovarati. Zato kakva god osuda pala, naš je obraz čist i neka zna cijeli kulturni svijet i da odbacujem klevete da je jedno jedino lice (osoba) prisiljeno od nas da prijeđe u Katoličku Crkvu. Ako ja zaista budem osuđen, pred Bogom kažem da sam nevin osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu“.

„To je strašno svjedočanstvo! Veličanstveno! Stepinac će za tri dana biti osuđen na 16 godina što je prekrštavao“ istaknuo je mons. Perić. Nije bilo onoga tko je mogao prstom uprijeti da su Stepinac ili Katolička Crkva ikoga prisilili na prekrštavanje, pa ni po tzv. zapovjednoj odgovornosti.

„To je najodlučnije stajalište s obzirom na crkveno odbijanje prozelitizma (da vrbuješ, potplaćuješ, podmićuješ nekoga), s prizivom na savjest, na Boga i na budućnost u kojoj je nadbiskup Stepinac, 38 godina nakon smrti, 1998. g. proglašen blaženikom i mučenikom. Ta je budućnost o kojoj je Stepinac govorio već pokazala da je bio u pravu! A to što klevete sežu do naših dana, nije krivnja Blaženika, nego klevetnika“ poručio je dr. Perić.

„U Vatikanu čeka čudo prve klase! Devet liječnika propustilo, 9/9. Devet teologa propustilo, 9/9. Ovo čeka. Ovo je Božji glas! Ovo je Božji izraz! Stepinac treba biti proglašen svecem. Samo čekamo trenutak. To će Papa odlučiti. Ne boj se!“ ohrabrio je biskup Perić, istaknuvši da su i dokumenti o kojima je govorio pokazatelj najdublje vjere kardinala Stepinca.

Zaključno je biskup Perić komentirao i pismo patrijarha Irineja papi Franji. „Dana 30. travnja 2014. g. patrijarh Irinej Gavrilović papi Franji: Stepinac je pravoslavlje proglasio za „najveće prokletstvo Evrope“ i upravo je „te reči zabeležio u svom dnevniku odmah posle kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog raspada i do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. Jedino takvim njegovim odnosom prema Pravoslavnoj Crkvi moguće je objasniti i njegov odnos prema prisilnom prevođenju Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u rimokatoličku veru i Crkvu (pokatoličeno je oko 240-250 hiljada ljudi), a pritom je ta prisilna prozelitistička akcija sprovođena najčešće i kroz ponovno krštavanje“.

U osvrtu na te navode, mons. dr. Perić je rekao: „Prvo, Stepinac nije proglasio pravoslavlje ‘najvećim prokletstvom Evrope’ nego šizmu, raskol. Šizma je doista prokletstvo i vjere, i Crkve i Europe. Povijest je dokazala da nije uvijek samo jedna strana kriva u takvim raskolima. Svatko mora uzeti vlastitu odgovornost na sebe. Drugo, bjelodano je dokazano da Stepinac nije imao udjela u „prisilnu prevođenju Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u rimokatoličku vjeru“. Nažalost, nemamo jačeg dokaza od očevida. Ali, nekima ni očigled nije nikakav pravorijek. Treće, znamenka od 240-250 tisuća prijelaznika ničim nije ni dokazana ni potvrđena, nego se prvi put našla u pismu pripisanu Stepincu 1943., a nema veze s Nadbiskupom, što je i on sam odlučno zanijekao na montiranom komunističkom procesu: „Ovo nije moje!“. Ali, kako ćeš ti gluhima pojačavati glas, ako oni uopće ne prihvaćaju dokaz? Četvrto, povijesna je istina da se ta ‘prisilna prozelitistička akcija’ nije provodila ‘najčešće i kroz ponovno krštavanje’, kako tvrdi Patrijarh. Mi nemamo, nažalost, jačega dokaza od bjelodane istine, ali istine napisane i izrečene u istini, s pomoću istine, u svrhu istine. Možeš dijalogizirati s ljubiteljima istine, ali kako ćeš razgovarati s poricateljima i s mrziteljima te iste očevidne istine! To je problem.

Naša je Božanska Istina uskrsnula: ona je velika i ona pobjeđuje! Naša je Božanska Nada uskrsnula: ona je velika i ne postiđuje! Suvremeni dokaz? Blaženi mučenik Alojzije Stepinac!“ poručio je mostarsko-duvanjski biskup, dr. Ratko Perić.

IKA | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 4. svibnja 2019.

Možda vam se svidi