Biskup Mate Uzinić: Sutrašnji će svećenik biti, ili ga inače uopće neće biti

Foto: dubrovacka-biskupija.hr

Dan posta i molitve za posvećenje svećenika, redovnika i redovnica, svih vjernika biskupije i za nova duhovna zvanja održan je u četvrtak 14. lipnja u Dubrovačkoj biskupiji. Svećenici, redovnici i redovnice okupili su se u crkvi Sv. Ignacija na duhovnoj obnovi koju je predvodio dubrovački biskup Mate Uzinić, a koja se sastojala od pokorničkog bogoslužja, euharistijskog slavlja i klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Uz četrdesetak svećenika i redovnika te pedesetak redovnica na duhovnoj obnovi sudjelovali su generalni vikar Dubrovačke biskupije dr. don Petar Palić i predstojnik Vijeća za posvećeni život fra Stanko Dodig.

U propovijedi je biskup Uzinić govorio o pravednosti svećenika koja ne može biti poput pravednosti pismoznanaca i farizeja, kako je u evanđelju istaknuo Isus, odnosno o tome kakav treba biti današnji svećenik prema razmatranju katoličkog teologa Karla Rahnera. Opisujući svećenika ovoga vremena, Rahner ističe kako će on biti manje funkcionar jedne religiozne institucije koji se probija svojom društvenim utjecajem, a više čovjek Božji. “Za njega neće toliko svjedočiti Crkva, nego će on svjedočiti za Crkvu. Njegova služba neće biti društveno utjecajna, nego će imati onoliko vrijednost koliko on tom službom bude svjedočio duh i snagu izvornog, životnog iskustva Boga. On ne može biti službenik koji će svoje svećeništvo izvršavati kao građansko zvanje s ograničenim obvezama, nakon kojih ima svoj privatni život koji se nikoga ne tiče. On mora biti onaj koji vjeruje, koji se nada, koji ljubi u najizvrsnijem iskustvu. Njegovo zvanje ne može biti naučeno niti mu se može predati kroz ‘opus operatum’ rukopolaganja: ono je karizma više nego je to karizma dar jednog mudraca i pjesnika, ono je karizma koja se ekleziološki-društveno, pa čak i profano-društveno treba zastupati i živjeti. Njegov život treba biti investiran u njegovo zvanje; njegovo zvanje isto tako mora ostati njegov život, čak i onda kad se njegovo zvanje više ne bude moglo vršiti kao zvanje u građanskom smislu riječi jer svećenik je poput glazbenika u pravom smislu riječi koji se razlikuju od drugih glazbenika koji su to samo zbog kruha po tome što ostaju glazbenici i onda kad zbog toga skapavaju”, rekao je dubrovački biskup, predočavajući dubrovačkim svećenicima Rahnerovu viziju.

“Sutrašnji će svećenik biti, ili ga inače uopće neće biti, čovjek koji može slušati, kojemu je svaki pojedinac važan iako možda društveno-politički ništa ne znači, bit će onaj kojemu se može povjeriti, netko tko živi svetu ludost, koji pokušava nositi ne samo svoj teret nego i teret drugih. Bit će netko tko, premda bi za to imao sredstava i nije nespretnjaković, ne podliježe očajničkom, neurotskom lovu na novac, uživanje i analgetike protiv neugodnih životnih razočarenja, nego dokazuje svojim životom da je moguće oslobođenje, da oslobađa slobodno odricanje u ljubavi Raspetog. Sutrašnji svećenik neće biti onaj koji participira na društvenoj moći Crkve, nego onaj koji ima hrabrost biti bespomoćan; koji vjeruje da život dolazi iz smrti i da ljubav, nesebičnost, riječ o križu, Božja milost, imaju dovoljno snage da učine ono za čim on na posljetku i teži, a to je da se čovjek slobodno, dragovoljno i usprkos nedokučivosti svoga života preda Bogu u vjeri i nadi u njegov spas i opraštajuću ljubav.”
Njegov poziv neće se moći “profano opravdati jer se njegov pravi uspjeh neprestano gubi u Božjoj tajni i jer on nije psihoterapeut u staromodnoj odjeći čarobnjaka”, istaknuo je biskup Uzinić. Takav svećenik neće snagu milosti proračunavati statističkim brojkama, nego će smatrati da je uzet u Božju službu i poslanje “i onda kad je uvjeren da Božje milosrđe i bez njega može vršiti svoje djelo”.
Opisujući Rahnerovu sliku novog svećenika s probodenim srcem, koji će ljude voditi k središtu njihova života, dubrovački biskup istaknuo je: “Sutrašnji će svećenik biti čovjek s probodenim srcem iz kojeg jedino izvire njegova snaga. S probodenim srcem: probodenim bezbožnošću života, probodenim ludošću ljubavi, probodenim neuspjehom, probodenim iskustvom vlastite bijede i duboke dvojbenosti, vjerujući da se samo takvim srcem može posredovati snaga poslanja, sav autoritet službe, sva objektivna valjanost riječi, sav učinak opus operatum sakramenata koji se po Božjoj milosti pretače u spasenjski događaj. Kažem: On je čovjek s probodenim srcem, jer on treba voditi ljude k najdubljem središtu njihova života, dakle na dno srca. On to može samo ako je našao vlastito srce, jer ovo središte života, dakle srce, mogu naći on i drugi ako se prihvati njegova probodenost nedokučivošću ljubavi kojoj se svidjelo da jedino po smrti pobjedi.”
S obzirom da će svećeništvo sve manje biti po sebi razumljiva društvena veličina, ono će se sve više morati vršiti u dijaspori nevjere, društvenoj beznačajnosti Crkve i Božje neshvatljivosti u svijetu. Kako je Rahner istaknuo, konstantinsko razdoblje ne ide svom kraju samo za Crkvu općenito, nego i za svakog pojedinačnog svećenika. “On ne upravlja svojim poslanjem iz jedne male crkvene države, on nije više papa u selu, on se više neosporno ne ubraja u staleške osobe, nema više društvenog prestiža i povlastica. On postupno postaje ono što i treba biti: Čovjek Božji, homo religiosus, onaj koji vjeruje, koji se nada i ljubi. Njegove okolnosti ga pitaju je li on stvarno ono što bi trebao biti, čovjek s probodenim srcem, istinski Božji hram iz kojeg izvire duh i prava snaga njegovog poslanja i vjerodostojnosti.”

Sutrašnji će se svećenik, prema Rahneru, moći obratiti samo svome Gospodinu kojemu služi, “gledati onoga koga su proboli i štovati probodeno Isusovo Srce”, te naći “svoju bit promatrajući Gospodinovo srce”. “Gledajući na ono što se s nama i oko nas događa, prebrojavajući koliko nas ima, koliko nam je godina, ništa nećemo promijeniti”, zaključio je dubrovački biskup te ohrabrio okupljene svećenike, redovnike i redovnice: “Naše je činiti ono što možemo služeći, a zatim i prigibajući se prema zemlji i skrivajući lice među koljenima u molitvi. Samo tako možemo i mi, s dosta strpljenja i ponekog razočarenja, od Gospodina isprositi onaj malen oblak koji će prije ili kasnije postati plodonosna kiša za nas i sve kojima smo poslani i do kojih nam je stalo.” Na kraju mise biskup Uzinić je izmolio molitvu posvete Bezgrešnom Srcu Marijinu pape Benedikta XVI.

U sklopu duhovne obnove biskup Uzinić je dubrovačkom kleru i Bogu posvećenim osobama pročitao i dijelove pisma svećenicima kardinala Maura Piacenza, prefekta Kongregacije za kler uz Svjetski dan molitve za posvećenje svećenika. Dan posta i nemrsa za Dubrovačku biskupiju uoči svetkovine Presvetog Srca Isusova uz koju se, po želji blaženog pape Ivana Pavla II. od 1995. godine obilježava i Svjetski dan molitve za posvećenje svećenika, biskup Uzinić proglasio je i u ozračju tragičnog događaja koji je nedavno zatekao dubrovačku Crkvu. (ika/bitno.net)