Misa je slavljena ispred dubrovačke katedrale u koncelebraciji s još devet (nad)biskupa i sedamdesetak svećenika, brojnih redovnica i redovnica, hodočasnika iz drugih župa kao i iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja, brojnih vjernika štovatelja sv. Vlaha.

“Dubrovnik je sv. Vlaha izabrao kao svoga zaštitnika još prije 11 stoljeća. Tijekom tog dugog vremena grad je imao podosta svojih stradanja, ali je i danas ovdje zajedno sa svojim zaštitnikom”, kazao je u uvodu propovijedi biskup Križić te dodao: „Svetac je ovaj grad štitio bolje od njegovih prekrasnih zidina i utvrda. Sveti je Vlaho za Dubrovnik i više od zaštitnika: on je na neki način identitet ovoga grada. Njegov lik, kao lik nekog svemoćnog stražara, bdije nad ulaznim vratima grada i jamči sigurnost njegovim sadašnjim i budućim naraštajima. On je simbol postojanja i slobode, ali i jamac neuništivosti ovoga grada.“

“Sv. Vlaho, biskup i mučenik, svojim je životom, i napose svojim mučeništvom zbog Isusa, ostavio snažan dojam na kršćane svoga vremena, te se njegovo štovanje brzo širilo po cijeloj Crkvi. Mučenici su bili velika snaga Crkve u njezinim počecima kada je proživljavala najteže kušnje i stradanja, i kada je mogla preživjeti samo snagom mučeništva”, nastavio je biskup ustvrdivši da dok “Crkva bude imala mučenika vrata je paklena neće nadvladati”.

Govoreći o mučeništvu koje je bilo cijena rasta Crkve u prošlosti, ali također u sadašnjosti i u budućnosti, biskup je naveo poznatu Tertulijanovu tvrdnju da je krv mučenika sjeme novih kršćana te skrenuo pozornost kako progonstvo kršćana nije nastalo zato što su kršćani dizali ustanke protiv vlasti ili zbog nekog njihova kriminalnog djelovanja, nego isključivo zbog vjere u Isusa. Kršćanski pisac Tertulijan krajem drugog stoljeća se obraća rimskoj vlasti s pitanjem: “Zašto progone i ubijaju kršćane iako im ne mogu dokazati nikakvu krivnju?” A potom dodaje: „Svakim danom sudite tolike zatvorenike i toliko ih je osuđeno na smrt zbog ubojstava ili kriminala. Recite mi, kada ste to osudili nekog kršćanina kao ubojicu ili kao džeparoša ili kao razbojnika ili kao kradljivca u toplicama. Nitko od takvih nije bio kršćanin. A ako je slučajno netko i bio takav, mi ga stoga ne priznajemo kršćaninom.“

Primijetivši kako je kršćanski moral bio iznimno strog, gospićko-senjski biskup je dodao: „Kamo sreće da i danas možemo ustvrditi nešto takvoga, tj. da među kradljivcima, razbojnicima i korumpiranima nema kršćana.“

Naglasivši sintagmu da kršćanima ne ostaje drugo nego „krenuti stopama mučenika“, biskup Križić je dodao kako nema pravog kršćanstva bez mučeništva i objasnio da se „ne misli samo na mučeništvo krvlju, nego na mučeništvo ljubavlju i služenjem“.

Povezujući te misli s pročitanim evanđeoskim ulomkom u kojem Isus kaže da ako tko hoće ići za njih neka se odreče samoga sebe, uzme svoj križ i ide za njim, propovjednik je potaknuo okupljene vjernike na promišljanje o tome je li Isus prezahtjevan kada traži žrtvovanje života, odnosno je li to ostvarivo svima ili samo nekim izvanrednim osobama. Ustvrdio je, s obzirom na to da se Isus obraća svima, da je to moguće svakome tko želi biti autentičan i tko je spreman platiti određenu cijenu tog postignuća.

U nastavku propovijedi biskup Križić je podrobnije objasnio značenja Isusovih zahtjeva: odreći se samih sebe; uzimati danomice svoj križ; ići za Isusom, slijediti ga.

Tumačeći prvi Isusov zahtjev ‘odreći se samih sebe’, kazao je da to ne znači zanemariti i zapustiti sebe, ne voditi brigu o sebi ili, ne daj, Bože, mrziti samog sebe. „Odreći se sebe znači odreći se egoizma, odreći se želje biti ‘centar svijeta’. Ili u pozitivnom smislu to znači: biti velikodušan, biti čovjek za druge s iskrenom željom da i drugi pored tebe budu sretni. Jednom riječju to znači: živjeti ljubav,“ pojasnio je biskup te dodao da je taj Isusov zahtjev nešto posve normalno „jer se bez toga ne može ostvariti ni jedna osoba, ni jedna obitelj, ni jedno društvo. Čovjek ne može doživjeti istinsko ispunjenje i sreću ako se ne zna darivati, ako se ne zna poklanjati drugima“.

Potkrijepio je to mislima psihoanalitičara Ericha Fromma koji je kazao da je glavni izvor nervoze i nezadovoljstva kod čovjeka u pomanjkanju ljubavi prema drugima. „Za mnoge koji završe u depresiji nije rješenje samo ih smjestiti u bolnicu, nego treba osobi pomoći da se otvori ljubavi i darivanju. Čovjek kada se daje, on se ispunja.“

Dodao je tomu i misli ruskog pisca Dostojevskog, koji u djelu „Braća Karamazovi“ predstavlja jednu ženu koja se tuži starom monahu Zosimu da ju neprestano progoni opsesija smrti. „Starac joj kratko odgovara: ‘Ljubi i tvoje će opsesije nestati’. To znači: ‘Čini nešto dobroga za druge i u tebi će rasti život, a ne opsesija smrti.’“

Nadalje je biskup Križić kazao kako se lako u Bibliji može uočiti kako i Bog, kada želi nekome nešto veliko dati, uvijek prije toga od njega nešto zatraži. Pa makar čašu vode kao od Samarijanke.

„Nije to stoga što je naš Bog egoist, nego zato što osoba može primiti samo ako se otvori. Stisnuta ruka, ali i stisnuto srce, ne može ništa primiti. Čovjek se otvara kada se daje, kada se poklanja. Tada je sposoban i primiti. Vidimo kako je ovaj Isusov zahtjev čovječan. Istina, ovo nije lako postignuće, zahtijeva žrtve, ali daje čovjeku neizmjerno više“, protumačio je biskup Isusov prvi zahtjev.

Govoreći o drugom Isusovu zahtjevu ‘uzimati danomice svoj križ’, biskup je kazao kako su u ljudskom životu poteškoće i patnje neizbježne, ali ih se ne smije gledati samo kao ljudske nesreće. „Puno puta nam patnje mogu postati objave, otkrića, važne poruke s obzirom na život koji treba u nečemu mijenjati. Tako su nam patnje često poziv da postanemo više ljudi, da postanemo bolji, plemenitiji“, objasnio je te dodao: „Bog se često služi baš patnjom da nas pouči, korigira, jer smo u patnji najosjetljiviji i najpozorniji. Koliko god može zvučati čudno, istina je da se najviše obraćenja ljudi događalo u patnji; najjače susrete s Bogom i otkriće Boga ljudi su doživljavali baš u patnjama.“

Kazao je također kako mnoge osobe koje su u patnji samo kukaju, dio ih nažalost i psuje, proklinje i bijesni, no patnja s tim ne postaje ništa lakša nego teža. „Tako nošena patnja neće nikoga oplemeniti, i neće dati mogućnost da se u njoj otkriju mnoge važne životne poruke“, poručio je.

Isus ne govori da treba tražiti životne križeve ili patnje, nego da ljudi nose ono što im život donese, „svoj križ“. Svatko u svom životu i svom radu ima svoje patnje, kazao je biskup te ustvrdio: „Ono što izgrađuje jest: znati nositi svoje križeve i ne dopustiti da nas oni izopače, deformiraju, ispune mržnjom i bijesom. Osoba tada postane teška za sve, posebno za one s kojima živi.“

„Patnja uvijek nudi dvije mogućnosti: mogućnost da osobu oplemeni, da joj srce učini nježnijim i osjećajnijim, ali jednako tako patnja može osobu duhovno deformirati, isprazniti i osiromašiti. Znati nositi svoje životne kušnje, a ne izgubiti finoću i vedrinu: to je ono što oplemenjuje i posvećuje. To spada u mučeništvo ljubavi. Svi znamo kako su fine one osobe koje su puno propatile, ali nisu izgubile strpljivost ni dobrotu srca. Sigurno je jedno: čovjek koji izgubi sposobnost da trpi, izgubio je sposobnost da se promijeni, izgubio je mogućnost da postane bolji“, kazao je biskup te poručio: „Stoga uzeti svoj križ ne znači drugo nego živjeti ljubav, dobrotu, služenje. To je bio i križ Isusova života. Nije ga nosio s mržnjom i proklinjanjem, nego s ljubavlju prikazivao Bogu za ljude. Ljubav je sposobna svaki križ pretvoriti u blagoslov.“

Treći Isusov zahtjev ‘ići za njim, slijediti ga’ je poziv svakom učeniku da ima uvijek Isusa i njegov primjer pred očima. Isus svoga učenika poziva da ljubi druge, ne više da ljubi druge kao samoga sebe – jer i sebe čovjek može ljubiti pogrešno – nego da ljubi kao što je Isus ljubio. Kriterij naše ljubavi, našeg služenja i naše zauzetosti za druge jest Isus. Ako to nije on, onda to neće biti pravi put, objasnio je gospićko-senjski biskup te ustvrdio: „Isus nam jamči da samo takav život nosi u sebi radost i mir, da samo takav život ima jamstvo vječnosti. Tko na ovaj način gubi svoj život, on će ga imati, jer život se ovako ne gubi. Blažen život koji se istrošio u služenju drugima! Gubi život onaj koji ga želi sačuvati, u smislu, da misli samo na sebe i svoje interese. Gubi život onaj koji izbjegava sve što je naporno i zahtjevno, koji izbjegava svaku žrtvu i svako odricanje za druge ili za opće dobro.“

Na kraju je biskup Križić rekao kako je život dubrovačkog zaštitnika sv. Vlaha postao sjeme dobra za cijelu Crkvu.

„On je dao svoj život u Maloj Aziji, a sjeme te svetosti je niklo i već stoljećima nosi plodove u ovom prekrasnom gradu. To sjeme je dar vjere koju je ovaj grad živio od svog nastanka do danas. Ostaje uvijek pitanje: što će biti sutra? To je pitanje postavio i Isus na dramatičan način: ‘Sin Čovječji kada dođe, hoće li naći vjere na zemlji?’ Odgovor mora dati svatko od nas u svome srcu. Zato molimo svetog Vlaha da svojim moćnim zagovorom štiti puk ovog grada od svakoga zla, da u narodu čuva dar vjere, vjere koja je ovome gradu bila svjetiljka kroz stoljeća, da se ta svjetiljka nikada ne ugasi“, poručio je biskup Križić.

Dubrovačka biskupija | Bitno.net

Foto: Šime Zupčić