Naša kolumnistica Nikolina Nakić oprostila se u ovom dirljivom tekstu s paterom Zvjezdanom koji je ostavio velike tragove u životu nje i njezine obitelji, baš kao i u životima tolikih drugih

Foto: Robert Anic/PIXSELL

Ima jedna priča koju moj tata često priča. S njom ću početi ovaj tekst.

Bilo je to 1997. godine. Proživljavali smo jako teške obiteljske trenutke. Mama se borila za život u sterilnim jedinicama jedne zagrebačke bolnice, hrvajući se sve neuspješnije s Non Hodgkin limfomom.Imala je samo dvije godine više nego ja danas, i gubila je bitku sa zloćudnom bolesti. Transplantacija koštane srži nije najbolje prošla. Krvna zrnca nisu se pojavljivala, a ona su značila život. Bez njih nije bilo nade.

Dok je čekao termin za posjetu, tata je šetao centrom grada. Šetnja ga je odvela do katedrale. Ovoga puta nije ušao u nju, nego je skrenuo lijevo.

Franjevačka crkva na Kaptolu bila je prazna i tiha. Tati je bilo teško, preteško. Tuga i neizvjesnost su ga tištale, a sram i nevoljkost, kao i činjenica da od vjenčanja nije ušao u ispovjedaonicu i nije znao pošteno ni kajanje izmoliti, priječile su ga da se odluči odmah na ispovijed.

Ipak, ušao je u ispovjedaonicu. Tamo ga je čekao fra Zvjezdan.

Ne znam točno što mu je rekao taj blagi divni svećenik, jer to spada u ispovjednu tajnu, no znam da su tog dana očeve rane bile povijene najboljim melemom. Okrijepio ga je, podignuo, dao mu nadu. I, znate što? Čudo se dogodilo. Križ je bio zagrljen, a mama je preživjela.

Sjetila sam se te priče jučer, kad me rastužila vijest o smrti dobrog fratra. Sigurna sam da su se mnogi jučer sjetili nekih svojih priča, s ljubavlju, zahvalnošću, i zašto ne reći, tugom. Tolike je dodirnuo, tolike utješio, tolike obratio. Ne možeš, jednostavno, na tako živo svjedočenje ljubavi živoga Boga, ostati gluh i slijep i ne reagirati svojom ljudskom esencijom – ljubavlju. Mislim da se u toj jednostavnoj istini krila tajna mnogih ulovljenih duša u mrežu ljubavi. Ljubav reagira na ljubav, a istina na istinu.

U adventu smo. Ima li ljepših, ima li prikladnijih riječi koje bi dotakle ljudska srca izgubljena u žrvnju svakodnevice i problemima koji nas tište, koji nam ne daju misliti i koji nam ne daju živjeti, od onih fra Zvjezdanovih:

“Ne boj se Božjeg pohoda. Ne boj se Božića, malenog i jednostavnog djeteta u kojem te sam Bog pohađa. Ne plaši se za svoj život i svoju slobodu. Daruj u toj slobodi ljubavi čitavo svoje biće Božjim planovima. Prepoznaj svoje biće i tajnu svoga života kao Božji dar. Ne boj se sadašnjih kriza i poteškoća.

Ne boj se za sutra i za budućnost. Ne boj se prijetnji siromaštva i oskudice. Ne boj se. Isus te je pretekao u malenosti i siromaštvu da ovu zemlju obogati sobom, svojim bićem. Ne boj se!”

I kako da se onda bojimo?

Imam još jednu priču čiji je kraj ispričan baš ovih dana.

Jedna draga osoba iz moje obitelji razboljela se baš kad i fra Zvjezdan. I baš poput patera, na mozgu mu je naraslo nešto što nije smjelo. Bili su soba do sobe. Nimalo neobična situacija, dan poput tisuća drugih u Vinogradskoj.

A ipak ništa nije bilo obično. Bolničku tišinu prekidala je neprestana pjesma i molitva. Ljudi su ležali u svojim krevetima, svak sa svojom mukom i jadom, i slušali nebrojene iskaze ljubavi, brige i poštovanja, usmjerene na jednu osobu tamo, no divnim otajstvom kanalizirane u rijeku milosti što je preplavila odjel.

Baš poput patera, i taj je čovjek pušten kući s prognozama koje to ustvari i nisu.

Baš poput patera, podnio je patnju i križ kojeg su obojica ljubili.

Umrli su istog dana.

Netko mi je rekao na što je odmah pomislio na ovu “slučajnost”. Na onu Kristovu – Još danas bit ćeš sa mnom u Raju.

Da, zašto ne? Toliki su primili tolike milosti preko fra Zvjezdana. Zašto bi i njegov kraj bio iznimka?

I zato, dragi naš pater, oprosti nam što plačemo. Znamo sve. Smrt nije kraj. Završio si posao. Dobar si boj bio. Paralela s Kristom – tolike je spasio – a sebe nije – nameće se sama od sebe.

Plačemo jer su suze tako ljudske, a mi smo samo ljudi. Oplakujemo iz poštovanja, zahvalnosti i ljubavi, baš kako smo oplakivali i neprežaljenog Ivana Pavla.

Do novih zgoda, novih povijenih rana, novih melema i uslišanih molitvi. Do novih Božića. Dragi naš.

Nikolina Nakić