Prošli sam tjedan imao to zadovoljstvo provesti par dana u Splitu. Zbog, kako se to kaže, „poslovnih razloga“.

Došavši u Split i susrevši se s mojim prijateljima Splićanima, nakon razgovora s njima shvatio sam kako im dušama još uvijek odjekuju oni pucnjevi koji su usmrtili tri čovjeka na njihovim ulicama. Trostruko ubojstvo koje je počinio Filip Zavadlav protreslo je srca Splićana svojom brutalnošću, ali i nekim dvojbama koje je izazvalo.

Dio ljudi, naime, a o tome su mi moji prijatelji pričali sa zgražanjem, vidjeli su u tome ubojstvu u kojem su usmrćeni, navodno, dileri drogom koji su prijetili Filipovu bratu ovisniku – pravednički pohod. Frustrirani neučinkovitošću sustava koji je nemoćan stati na kraj trgovini narkoticima (koja je, kažu mi, ponovno ojačala u Splitu), ljudi su u nesretnom ubojici vidjeli neku vrstu osvetnika koji je naplatio svoje, pa i njihove dugove.

Ovo teško ozračje koje je kombiniralo tragičnost i opravdavanje nasilja dominiralo je Splitom nekoliko dana i zabrinjavalo sve one dobronamjerne.

I onda je, usred toga ozračja i izdižući se iznad njega, došlo nešto što je mnogim zbunjenim i uznemirenim unijelo svjetlo u tu mučnu situaciju. Bila je to propovijed izrečena za ambonom jedne splitske crkve.

Salezijanac don Ivan Terze u toj je propovijedi reagirao na ozračje zla koje je željelo zavladati gradom i njegovim stanovnicima. Pozvavši svakog od njih na preispitivanje vlastite savjesti za ono što živimo, salezijanac je tako u svijesti i srcima probudio poniznost i odgovornost, neke od najvećih neprijatelja zla i Zloga.

Ovaj je portal prenio tu propovijed, napravio razgovor sa salezijancem koji ju je tako dodatno pojasnio i nema potrebe da ovaj tekst išta dalje objašnjava po tome pitanju. On ima nakanu istaknuti nešto drugo.

Dok slušam, a ponekad i sudjelujem, u svim tim našim beskrajnim raspravama o ulozi i mjestu Katoličke Crkve u hrvatskom društvu danas, često mi se zna pričiniti kako smo postavili prevelike standarde za naš kler i laike.

Opravdavajući sve nas zajedno za društvenu inertnost i indiferentnost u koju je Crkva u Hrvata – nemojmo se zavaravati – upala, znao sam sebi i drugima nabrajati sve moguće izgovore: kompleksnost društvene situacije, oporavak od desetljeća funkcioniranja u komunističkoj represiji, nesnalaženje episkopata čiji su članovi najvećim dijelom formirani u tim drugačijim vremenima, snaga postkomunističkog establišmenta koji nas želi izgurati iz javnog prostora… itd. Svi ti razlozi znali su mi iskrsnuti u misli kao neka vrsta opravdavanja onoga ljudskog, slabog u nama i prihvaćanje situacije takvom kakva jest.

A onda se dogodila ova propovijed don Ivana i ja sam, ponovno, shvatio kako svi mi zajedno kao vjernici i građani imamo pravo i obvezu tražiti više od sebe.

Svi s kojima sam razgovarao o toj propovijedi rekli su mi kako je doista „prodrmala“ Split, i to puno jače od onih pucnjeva koji su ga uznemirili. Neki od mojih sugovornika čak su mi rekli kako su osjetili da je homilija preusmjerila emocije Splićana, ili barem dobar dio njih, od lošega i tjeskobnog prema dobrome i optimističnom.

Ništa me od toga nije iznenadilo. Riječ Božja izgovorena u pravome trenutku i na pravi način ima snagu koje prečesto uopće nismo ni svjesni. Kada se ta snaga Duha pak očituje, kao što se očitovala u propovijedi salezijanca, onda bivamo, iz nekog razloga, iznenađeni gledajući ono što ispovijedamo cijelo vrijeme.

I gledajući tu snagu trebamo iznova osvijestiti da ono čime raspolažemo kao Crkva ne može biti ograničeno nikakvim ljudskim, sociološkim ili psihološkim zadatostima. Prečesto, dakle, koristimo te zadatosti kako bismo opravdali svoju inertnost. A sve što zapravo trebamo učiniti jest prepoznati snagu Duha u znakovima vremena i dopustiti da On djeluje preko nas.

Kao što je to učinio don Ivan u svojoj propovijedi. Propovijedi koja je „protresla“ jer se obratila svakome od nas, takvima kakvi sada jesmo, u trenutku koji upravo živimo, ali usmjeravajući pogled prema onome većem od nas, prema važnijem od naših sebičnih lutanja. I upravo to prizivanje nadnaravnog u našu stvarnost, to spasonosno transcendiranje naših problema koji tako bivaju nadvladani, nikako ignorirani, čini da nas Riječ Božja osvježava poput umivanja na planinskom potoku.

Nakon što čovjek osjeti to osvježenje shvati da možemo drugačije i bolje. Shvati da nema dobrog opravdanja za samozadovoljno prebivanje klera u udaljenosti od problema stvarnog života koji žive laici. Da homilije mogu i moraju biti usmjerene prema tom stvarnom životu, donoseći svjetlo Božje u njega.

Nema opravdanja ni za inertnost nas laika. Za naše utapanje u ozračje moralne apatije i inercije koje nam neki u društvu koje živimo neprestano nameću, poput teškoga kamena koji žele da nosimo, a nikome zapravo nije jasno zašto bismo to trebali.

Mi, Crkva, imamo u rukama snagu Duha Svetoga. Sve što trebamo jest da joj ne smetamo u njezinu djelovanju.

I zato, daj nam, Bože, još takvih propovijedi kakva je bila ova don Ivana Terze o mučnome događaju koji je uznemirio dušu Splita i cijele Hrvatske.

Goran Andrijanić | Bitno.net