Don Ivan Terze o propovijedi koja je uzdrmala Split: Morao sam reagirati, zlo nas je uhvatilo u svoj krug

– Što vas je potaknulo na tu propovijed u kojoj ste progovorili o jednom tragičnom, aktualnom događaju?

Nakon nasilja situacija u gradu nije išla na dobro. Ljudi su se svrstavali na stranu zla. Zaboravljali su kako unatoč svim poteškoćama u kojima živimo – nitko nema pravo oduzeti život drugome čovjeku. Posebno me je zabrinulo kako su u tom svrstavanju na pogrešnoj strani bili i ljudi koji odgajaju našu djecu u školama. Znam da su u zbornici jedne od splitskih škola komentirali: Neka ih je ubio!
To je bila prva reakcija ljudi na ulicama. „Dobro je učinija!“, „Što ga nisu pustili još pola sata“ i slično…
Bilo je teško to promatrati. Osjećao sam kako nas je zlo uhvatilo u svoj krug. I morao sam održati propovijed u kojoj ću ponoviti staru istinu: Iz zla se ne može izaći novim zlom.

– Ljude je propovijed jako dotaknula?

Mislim da su prepoznali u glavnoj poruci propovijedi, a to je da svatko od nas, čineći malo nasilje, doprinosi stvaranju velikog nasilja.
Malo nasilje jest kada je bacim smeće ispred kuće, ovdje u Splitu gdje je smeće veliki problem. Ono se događa kada dopustim da se otvori kockarnica 200 metara od škole. Događa se kada čovjek doživi srčani udar na plaži i potom tamo leži dok se svi kupaju oko njega, čekajući da dođu po njega. Nedavno sam od jedne medicinske sestre čuo strašnu priču. Dnevno u splitskoj bolnici otpuste oko 250 ljudi dnevno. Od njih 250 po 30 njih nitko ne dolazi. Tih 30 ljudi su nečije mame, tate, koje po koje obitelj ne dolazi. U bolnici su odlučili da obitelj obavijeste 3 puta i potom ih više ne obavještavaju. Malo nasilje događa se svaki put kada pristanemo sudjelovati u korupciji, u izbjegavanju zakona.
Zbog svega toga smo došli u situaciju u kojoj sada jesmo. I zato nam se događaju ovakve stvari. Vjerujem da su sec ljudi prepoznali u tim malim nasiljima koje sam nabrojao u propovijedi. Pa ja se prvi prepoznajem u tome, u toj suodgovornosti.

– Dakle, ljudi su prepoznali nakanu?

Nakana propovijedi bila je probuditi sve nas zajedno. Mi kao narod imamo tu sklonost da neprestano očekujemo od drugih da rješavaju probleme za nas. I u ovoj situaciji koja se dogodila to se vidjelo. Okrivljavali smo sustav, okrivljavali smo državu. A mi smo taj sustav i mi smo ta država. Neće nitko očistiti moje dvorište, ako to ja ne učinim.
Reakcije ljudi u gradu nakon pucnjave bile su zastrašujuće. Trebalo je tjedan dana da se jave ljudi koji će upozoriti da to ludilo koje je zavladalo nije dobro. Imali smo ljude koji su i pogođeni tom tragedijom i gledali su to ludilo oko sebe.
A reakcije su bile pozitivne, javilo mi se dosta ljudi koji su mi rekli da im je to značilo.
Negdje otprilike u vrijeme moje propovijedi javilo se i nekoliko udruga koje su u zajedničkom priopćenju također osudile to nasilje. Imam dojam da smo tim istupima preusmjerili mnijenje. Nekako mi se čini da je propovijed te tonove učinila umjerenijima.

– Dobro, što nam ove reakcije ljudi na nasilje govore o Splitu?

Split je poseban grad. Poseban na pozitivan način. Mali mediteranski grad koji je dao toliko toga ne samo hrvatskoj, nego i svjetskoj kulturi. Sv. Franjo Ksaverski je odlazeći u Indiju u misije imao dvije knjige sa sobom: Sveto pismo i knjigu Marka Marulića. Splitski umjetnici, splitski sportaši, inteligencija ovoga grada poznata je po cijelome svijetu.
Imam dojam da se u zadnje vrijeme pokušava Split učiniti sporednim, zanemarenim. Ne tvrdim da je to svjesna politička odluka, ali to se događa.
U desetak i nešto godina ostali smo bez nekoliko ljudi koji su davali ritam ovome gradu..Ljudi poput Olivera Dragojevića, Borisa Dvornika, Josipa Gende…S druge strane, mogućnost putovanja i migracija neumitno osiromašuje ovaj grad. Da, Split ima i dalje svoj specifični temperament, dišpet, ali imam osjećaj da je sva ta snaga donedavno bila usmjeravana na pozitivno, a sada smo ušli u situaciju, pa i u duhovnu, iz koje je teško izaći.
Sociolozi bi vjerojatno imali puno više reći o tome od mene. Ali, meni se kao Splićaninu čini kako je u nekoliko desetljeća naš grad prošao kroz velike promjene, pri čemu su mnoge od njih bile loše. I ne samo da se Splićani osjećaju zanemareni, potisnuti, nego kao i da znaju da nemaju više ponuditi onoliko koliko su nudili nekada. Svjesni su kako ne mogu više dohvatiti tu razinu. Možda je upravo ta svijest da se više ne možemo nositi sa stvarnošću kao nekada, upravo ono najbolnije.

– Salezijanac ste i znate kakva je situacija među mladima…

Mladi žive u tome svijetu, ne mogu mu izmaknuti, kao što ne mogu izmaknuti tom zloduhu apatije koje vlada oko njih. S druge strane, kada dođete na oratorij ovdje vidite kako nema kreativnije i sposobnije djece od splitske. Svi u našoj provinciji znaju kako su splitski animatori bili posebni, imali nešto što drugi nisu imali. I tu se javlja jedna snaga koja može biti sposobna okrenuti sve na dobro.

– Kako to učiniti?

Moramo se vratiti temeljnim vrijednostima. Moramo živjeti te vrijednosti, svi zajedno i kao Splićani, i kao Dalmatinci i kao Hrvati. Te vrijednosti još uvijek postoje, još uvijek imaju snagu formirati i moramo ih prenijeti mladima. Ako je potrebno, krenimo ponovno od nule. Krenimo sada sijati kako bi vidjeli plodove za deset, dvadeset godina. Sv. Ivan Pavao II. je u Solinu rekao hrvatskoj mladeži: Ne vjerujte onima koji tvrde da je bez odricanja i obećanja moguće postići velike stvari. Svijet u kojem živimo nameće nam mentalitet „odmah i sada“. I čini da zaboravljamo da bez odricanja nema postignuća. Sve što je Split bio i jeste stvoreno je žrtvom i odricanjem i dugotrajnim radom. Kao i naša domovina. Nema drugog puta.