Don Ivan Terze: Svijet u kojem živimo sami smo izgradili. Istina, bolna istina, govori da smo mi koji ovdje sjedimo, manje ili više doveli do ovoga što se dogodilo. Koliko god se zgražali, mene sada osuđivali ili bježali od toga, to je istina. I ne trebaju nas iznenaditi ovakvi događaji jer je mojim doprinosom izgrađen sustav protiv kojeg se sada grčevito borim. Mogu biti još izravniji, veliko nasilje se rodilo iz svakodnevnog malog nasilja koje činimo.

ivan terze

Don Ivan Terze: Kajine, gdje ti je brat tvoj?/Foto: Milan Šabić/PIXSELL

Prošle subote Split je potreslo trostruko ubojstvo koje je u središtu grada počinio 25-godišnji Filip Zavadlav. Sukobu je kumovala zamršena priča o drogi, dugovima i osveti, a cijeli slučaj uznemirio je i podijelio Splićane. Dok se jedni zgražaju nad zločinima počinjenima usred bijela dana u centru grada, drugi pružaju podršku ubojici upirući prstom u “nakaradni sustav” zbog kojeg je, tvrde, razumljiv potez Filipa koji je odlučio uzeti stvar u svoje ruke i zaštititi brata kojem su navodno prijetili dileri. Don Ivan Terze, mladi salezijanski svećenik i župnik Marije Pomoćnice u splitskoj četvrti Kman, predvodio je ovih dana sprovod za jednog od ubijenih. Tim povodom odlučio je nedjeljnu propovijed posvetiti temi koja je uznemirila Split i zbog koje se mnogi građani osjećaju nesigurno. U telefonskom razgovoru don Ivan Terze poručio nam je kako se može osjetiti da se u gradu sprema “veliko zlo” za koje je, smatra, odgovoran svatko od nas. Propovijed je održana na misi u 12 sati u crkvi na Kmanu, a Bitno.net je prenosi u cijelosti.

Ne stišavaju se rafalni zvuci okrutnog oružja u našem gradu. Kao da još uvijek odjekuju oduzimajući živote i to, malo po malo, živote svakoga od nas. A kada jednom prestanu, našim ulicama odzvanjat će sablasna jeka svetopisamskog citata koje će nas razdirati, proganjati i još dugo vremena pratiti: „Kajine, gdje ti je brat tvoj?“ Splićanine, stanovniče ovoga grada, gdje su ti braća tvoja?

Sve poznajemo i često smo eksperti u svemu te lako i jednostavno dijagnosticiramo tuđe bolesti, mane i slabosti – sve osim svoje. Nismo sposobni u ludilu koje nas je zahvatilo jasno vidjeti kako živimo? Kuda idemo? Gdje smo to došli? Bolje rečeno gdje smo završili?

U moru šarolikih, nekad i sablasnih, jezivih komentara, etiketa, pridjeva i opisa, zvuci rafala zovu i prizivaju u dušu i srce potrebu za tišinom, mukom i osobnim promišljanjem. Umjesto parade zla koja je vladala društvenim medijima gdje smo bez imalo srama slali i dijelili videa i slike stradalih, zaboravljajući kako smo i mi sinovi i kćeri naših majki i očeva, ne razmišljajući da je možda nečija majka dobila sliku, komentar ili video tragedije. Iznad svega bilo je i još uvijek je potrebno na tri dana proglasiti žalost u gradu, zaustaviti predstave, zatvoriti kafiće, okupiti đake u školama i na fakultetima te se jasno i glasno upitati: „Kajine, gdje ti je brat tvoj?“

Kako bi odgovorili na ovo pitanje najprije skinimo masku i okrenimo se jedni prema drugima. Pogledajmo se i zaželimo istinu. U džungli natpisa, raznih labirinata i prolaza teško je ostati normalan, tj. ostati pošten građanin i dobar vjernik kako nam to don Bosco sugerira. Pitam se svakog jutra jesam li normalan zbog svega što čujem oko sebe? Pogled na Sveto pismo me provocira zašto i kako još uvijek šutim. I onda sjednem i opet se izgubim u novinskim člancima, pojašnjenjima i medijskim izvješćima, riječima…

Svijet u kojem živimo sami smo izgradili. Istina, bolna istina, govori da smo mi koji ovdje sjedimo, manje ili više doveli do ovoga što se dogodilo. Koliko god se zgražali, mene sada osuđivali ili bježali od toga, to je istina. I ne trebaju nas iznenaditi ovakvi događaji jer je mojim doprinosom izgrađen sustav protiv kojeg se sada grčevito borim. Mogu biti još izravniji, veliko nasilje se rodilo iz svakodnevnog malog nasilja koje činimo.

Svaki put kada smo izbacivali dugogodišnje podstanare ili studente iz stanova ili garsonijera na ulicu zbog brze i lake sezonske zarade, gradili smo stanje u kojem živimo.

Svaki put kad sam „rođaka“ ili „prijatelja“ zvao da mi preko svoga prijatelja ili „rođe“ posuši kaznu zbog brze vožnje ili prolaska kroz crveno ili parkirao na mjesto za invalide, gradio sam sustav u kojem živimo.

Svaki put kad sam radnika prevario, nisam mu dao plaću dostojnu čovjeka ili sam svog poslodavca, grad ili Domovinu potkradao svojim neradom, ne zalaganjem i neznanjem, gradio sam sustav u kojem živimo.

Svaki put kada lažem i opravdavam djecu napadajući učitelje i profesore u školi, potičući na nepravdu – jer takvi su svi – gradim sustav koji donosi ovakve plodove.

Svaki put kada bi odnio smeće na Mosor ili Kozjak te šutu bacio pod neko stablo koje nitko ne vidi ili neće, naći gradio sam sustav u kojem živimo.

“Čega se pametan stidi, time se budala ponosi.” Što nam se dogodilo? Zašto smo postali vukovi? Zar je istina da je čovjek čovjeku uistinu vuk?

Svaki dan u splitskoj bolnici otpusno pismo dobije oko dvjesto pedeset ljudi, prosječno po trideset ljudi nitko ne dođe, a to su naši očevi i majke, djedovi i bake na koje smo zaboravili.

“Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba.”

Draga braćo i sestre, prošlu subotu smo u svakom smislu svi izgubili, izgubili smo se svakim gubitkom. Zlo nas je zahvatilo, duboko ušlo u pore naših života. Zlo pokušavamo iskorijeniti grijehom, vatrom jezika. A to se očituje u riječima; „neka su ih, dobro je učinio“, ili pokušavajući opravdati ono što je oduvijek u čovjeku nazivano zlim. Na ovaj način izražavajući svoju nemoć, strah i bijes pred sistemom koji smo sami izgradili, proizvodimo još veće zlo. Sotona, otac laži, tužitelj braće naše, raduje se praveći od Splita grad slučaj, nesiguran grad i smije nam se u našim lutanjima zamagljenog pogleda. Koliko mu u tome pomažemo? Snagu očitujemo preko jezika, preko napisane riječi, komentara ili zbijajući šale koje ovaj put u našim rukama opet siju smrt našim gradom ne držeći do ničijeg dostojanstva.

“Zar sam ja čuvar brata svoga?”

Puštajući starije i napuštene da umiru u samoći napuštenosti, nastavljajući se kupati na plaži dok iznenada preminuli leži do nas, temeljno pitanje koje si moramo postaviti je jesmo li čuvari braće svoje. I ako jesmo, kakvi smo čuvari? Našoj djeci što ostavljamo?

Na kraju vas molim da mi oprostite što ne znam uvijek biti kršćanin, što ne znam uvijek ljubiti, što zaboravljam da smo svi sinovi i kćeri istoga Oca. Oprostite mi što ne znam podignuti glas kada treba i za što treba. Nakon ove subote jednostavno trebam reći: „Oprostite mi.“ I dok vas molim oprost vjerujući da je pravda samo Njegova, želim vam posvjedočiti:

nasilje je zlo,

nasilje nije prihvatljiv način rješavanja problema,

nasilje nije dostojno čovjeka,

nasilje je laž jer ide protiv prave istine o čovječnosti,

nasilje razara sve ono za što se navodno bori: čast, život i slobodu ljudi,

nasilje je zločin protiv čovječnosti jer razara tkivo čovječanstva.

Molimo Gospodina Isusa, Jaganjca Božjeg, da vjera u pošten i ispravan život kao i kršćansko uvjerenje u dobro u ovom zahtjevnom vremenu ne potamne ili pokleknu pred laži i nasiljem, kako nikada ne bi ubojstvo kakvo god ono bilo, trenutno ili dugotrajno, nazivali drugim imenom, kako spiralu nasilja i smrti ne bi nikakvom logikom opravdavali ili veličali.

don Ivan Terze | Bitno.net