Na službenoj Facebook stranici Reda propovjednika, objavljena je zanimljiva vijest o dvojici hodočasnika iz njihovih redova koji su se odlučili krenuti na 18 dana dugo hodočašće od Zagreba do Kotora.

Njihovu objavu prenosimo u cijelosti:

“U nedjelju, 3. svibnja, dvojica hrvatskih dominikanaca krenula su na hodočašće pješice iz zagrebačkog samostana bl. Ozane Kotorske na Krugama prema Kotoru, gradu u kojem počiva neraspadnuto tijelo prve hrvatske blaženice.

Na ovaj nesvakidašnji pothvat, dug oko 630 kilometara, odlučili su se fr. Anto Gavranović i fr. Zvonko Džankić, želeći na poseban način započeti obilježavanje stote obljetnice beatifikacije Ozane Kotorske, koja će se proslaviti 2027. godine.

Svoje su hodočašće započelisu  svetom misom u samostanu sestara dominikanki koji nosi blaženičino ime.

Put prema Kotoru vodi ih preko Slunja, Udbine, Knina, Vrlike, Sinja, Ljubuškog i Dubrovnika, a dolazak na cilj očekuju za osamnaest dana.”

U nedjelju, 3. svibnja, dvojica hrvatskih dominikanaca krenula su na hodočašće pješice iz zagrebačkog samostana bl….

Objavljuje DominikanciHR – Croatian Dominicans u Nedjelja, 3. svibnja 2026.

Tko je bl. Ozana Kotorska?

Ozana Kotorska rođena je 25. studenoga 1493.g., u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krštenju je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić.

Jedan životopisac – dominikanac o. Serafin Razzi – piše ovako: “Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stavovima ne slažu s Rimskom Crkvom.” Bili su čestiti seljaci, a njen prvi posao bio je pastirski. Čuvajući stado ovaca doživjela je, pišu izvori, viđenje Isusa kao Dijete, a onda kao Patnika na Križu.

Srce je vuče u Kotor gdje odlazi nakon smrti oca u 14. godini. Ondje je primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buca. Njegova dobra i pobožna žena bila je Katarini kao druga majka. Poučila ju je o katoličkoj vjeri i privela sakramentima.

Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu, te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih “zazidanih djevica”, kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metara visokim, 3 metara širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buca, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”.

U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Ozana.

Ozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Ozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547., da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda.

U svome dragovoljnom zatvoru Ozana je provela preko 50 godina: moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali.

Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. g., u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama, te položeno u crkvu sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po: Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci.

Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi sv. Marije u Kotoru. Papa Pio XI., potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. g.