Dragi Marko, pišem ti ovo kao bratu radostan zbog tvoga držanja od trenutka kada si pobijedio na Dori pa sve do javnih nastupa koje ovih dana odrađuješ. Prvi put kad si me natjerao da zastanem nad tvojim imenom nije bilo zbog pobjede na Dori, niti kada si malo prije toga objavio “Rim Tim Tagi Dim”, nego kada si odgovarao na jednu ishitrenu optužbu da promičeš “sotonizam”. Bio si pobjednik i mogao si “zakucati” i ismijati onoga tko ti se tako obratio, ali umjesto da to učiniš i pobereš jeftine bodove u našim mainstream medijima, nisi rekao ništa loše o optužitelju, nego si se učinio ranjivim za moguće napade iz drugog smjera kazavši da ti je vjera važna u životu.

Znam da mnogi ljudi koji su “privatno” vjernici ne žele javno govoriti o ovoj temi jer smatraju da bi im to moglo donijeti neugodnosti. Ti koji si se išao natjecati na Eurosongu, gdje se svake godine nastoji “pomaknuti granice” onoga što se smatra normalnim i prihvatljivim, imao si dobar razlog da šutiš o svojoj vjeri. Zato mi je bilo izuzetno drago što nisi šutio, iako si i sam bio svjestan da je svjedočenje možebitno “teško pucanje u nogu”. Gledajući na glasove žirija, ne možemo ne pomisliti da se možda nisi i propucao. Ipak, kako si i sam kazao: “To je moje uvjerenje za koje ja mislim da je istinito i ne bih mogao spavati da ga skrivam, da lažem, da se izvlačim.”

Naravno da si time stvorio euforiju kod nas vjernika, posebno kada se pred sam Eurosong saznalo da si autor prekrasne duhovne pjesme “Ne daj mi, Oče”. Iz prve ruke mogu potvrditi da se o njoj govorilo i na nedjeljnim propovijedima. Donedavno si tražio svoju vjeru, danas si postao inspiracija za njezin navještaj.

Ne znam kako ti gledaš na takav razvoj stvari, nadam se i vjerujem s razumijevanjem. Koliko god se mi kao vjernici trudili naglasiti da nam nije bitno kako okolina reagira na nas, nemoguće je ne osjetiti pritisak, pa kada vidimo da se netko “naš” pojavi ne samo na domaćoj, nego na svjetskoj pozornici, ne možemo izdržati da se ne poistovjetimo. U tom si smislu za mnoge od nas bio puno više od nacionalnog predstavnika.

Jedan od najljepših dijelova katoličkog nauka za mene je onaj o općinstvu svetih, koji govori da smo svi međusobno povezani, pa kad jedan čini dobro, to se u duhovnom svijetu pozitivno odražava i na sve druge makar mi nikada i ne znali za ta dobra djela. Mi uvijek nosimo ili obaramo jedan drugoga. Kolikogod da je to vrijedilo za tebe dosad, odsad će vrijediti u još većoj mjeri jer će se tvoji potezi pomno pratiti. Ljudi su toliko željni istinskih svjedoka da jedan dobar svjedok može imati nesaglediv pozitivan utjecaj koji nerijetko može biti nesvjestan, ali on će uvijek biti tu. Taj utjecaj će postojati ne samo vezano za ono što se događa pred kamerama, nego čak i za ono što nitko osim tebe neće vidjeti, jer sva se dobra i loša djela na koncu odraze na čovjekovu licu, a ljudi će iščitavati tvoje lice tražeći odgovor na pitanje “Je li se promijenio?” i “Je li moguće ostati vjernikom i kada pred čovjekom stoji cijeli svijet mogućnosti?”. Neće se oni to pitati jer će ti htjeti suditi, nego jer će u srcu ispitivati može li kršćanstvo i danas ponuditi dovoljno čvrst oslonac pred ponudom suvremenog svijeta. Molim te zato zbog svih nas da čvrsto stojiš.

Ako se pak nekada dogodi da se posklizneš, bojim se da će u tom trenutku biti i onih koji će reći da su znali da nećeš uspjeti držati ideal vjere. Vjerujem da mnogi među njima u tuđim pogreškama traže opravdanje za vlastite, a siguran sam da neće razumjeti ni iskušenja koja će biti pred tobom. Od srca bih volio da te takvi ne poljuljaju, jer sam uvjeren da će na svakog takvog biti puno više onih koji će ostati tvoji duhovni “navijači”, samo možda neće biti tako glasni kao ovi prvi.

Stvar na koju bih ti htio svratiti pozornost jest i to da te istinski vjernici nikada neće htjeti prisvojiti za sebe, instrumentalizirati za vlastite planove i projekte, pa makar oni bili načelno plemeniti. Ako osjetiš pokušaj instrumentalizacije, znaj da on ne dolazi od onih kojima je evanđelje na prvom mjestu, nego neki oblik osobnog interesa. Vidio sam da si neki dan rekao da ti je teško ljudima reći “ne”, molit ću se da u ovakvim situacijama to imadneš mudrosti i snage učiniti. Pravi vjernici će uvijek htjeti da ono što je dobro zasja pred što više ljudi, da se svi u njega osjećaju uključeni i da smo svima braća i sestre, pa i onima koji ne gledaju uvijek blagonaklono na vjeru.

Na kraju, ono što ti najviše želim je da se ispuni tvoja želja da postaneš “poput svetaca koji su željeli umrijeti za svog Gospodina” jer ne postoji ništa radikalnije od toga niti išta što naše živote može više ispuniti. Uvjeren sam da si na dobrome putu jer si već u kratkom vremenu od obraćenja spoznao da Bog nije “poput menadžera” koji će riješiti sve naše probleme. To je spoznaja do koje neki ne dođu ni nakon dugogodišnjeg vjerničkog iskustva, a neki koji do nje dođu razočaraju se u Boga koji ne nudi brza i jednostavna rješenja. Što god da bilo dalje, dragi Marko, ne zaboravi da će odsad uvijek biti tebi neznanih ljudi koji će te se sjetiti u molitvama. Sjeti se i ti nas, da sve što se događalo zadnjih dana ne bude samo jedan glazbeni uspjeh, nego prilika da se trajno podupiremo, jačamo i budemo na izgradnju jedni drugima.