Slijedi tekst zajedničke katoličko-pravoslavne izjave, koju su odobrili papa Pavao VI. i ekumenski patrijarh Atenagora I. Carigradski, a koja je 7. prosinca istodobno pročitana na javnom zasjedanju ekumenskoga koncila u Rimu i na posebnoj svečanosti u Istanbulu. Izjava se odnosi na uzajamnu katoličko-pravoslavnu ekskomunikaciju iz 1054. godine. Uzroke te posljedica raskola koji je time uslijedio detaljno je u podcastu ‘Povijesna četvrt’ objasnio naš suradnik prof. Trpimir Vedriš. Epizode na tu temu možete pogledati OVDJE i OVDJE.

1. Prožeti zahvalnošću prema Bogu za milost koju im je, u svome milosrđu, učinio da se bratski susretnu u svetim mjestima, gdje je, smrću i uskrsnućem Gospodina Isusa, dovršena tajna našega spasenja i, izljevom Duha Svetoga, rođena Crkva, papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora I. nisu izgubili iz vida nakanu, koju su već tada stvarali, svaki sa svoje strane, da ubuduće ne propuste nikakav čin što ga nadahnjuje ljubav i koji može olakšati razvoj bratskih odnosa tako započetih između Crkve Katoličke Rimske i Crkve Pravoslavne Carigradske. Oni su uvjereni da tako odgovaraju na poziv božanske milosti koja danas potiče Crkvu Katoličku Rimsku i Crkvu Pravoslavnu, kao što i sve kršćane neka nadiđu svoje razmirice da bi ponovno bili “jedno” kako je Gospodin Isus molio za njih od svog Oca.

2. Među zaprekama koje se nalaze na putu razvoja ovih bratskih odnosa povjerenja i poštovanja ističe se sjećanje na odluke, djela i nemile incidente koji su doveli, u 1054., do presude ekskomunikacije donesene protiv patrijarha Mihajla Cerularija i dvojice drugih osoba od legata Rimske Stolice, vođenih od kardinala Humberta, koji legati su i sami nakon toga bili predmetom analogne sentencije sa strane patrijarha i carigradskog sinoda.

3. Ne može se učiniti da ti događaji nisu bili ono što su bili u onom posebno nemirnom razdoblju povijesti. Ali danas, kada je o njima donesen ozbiljniji i pravičniji sud, važno je upoznati pretjeranosti kojima su oni bili okaljani, i koje su konačno dovele do posljedica koje nadilaze, u koliko mi možemo prosuditi, nakane i predviđanja njihovih autora, čije su se cenzure odnosile na udarene osobe, a ne na Crkve i nisu namjeravale raskinuti crkveno zajedništvo između stolica Rima i Carigrada.

4. Zato papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora I., u svome sinodu, uvjereni da izražavaju opću želju pravednosti i jednodušni osjećaj ljubavi svojih vjernika, i sjećajući se zapovijedi Gospodina: “Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.” (Mt 5, 23—24) izjavljuju sporazumno:

A) da žale uvredljive riječi, neosnovana predbacivanja i djela vrijedna osude što su na obje strane obilježili ili pratili žalosne događaje te epohe

B) da jednako žale i uklanjaju iz sjećanja i iz krila Crkve proglase ekskomunikacije koji su ih slijedili, i čiji spomen djeluje sve do naših dana kao zapreka zbližavanju u ljubavi, i da ih predaju zaboravu

C) da oplakuju, na koncu, nemile prethodne slučajeve i kasnije događaje, koji su, pod utjecajem raznih čimbenika, među kojima obostrano nerazumijevanje i nepovjerenje, doveli konačno do stvarnog raskida crkvene zajednice.

5. Papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora I., sa svojim sinodom, svjesni su da ovaj čin pravednosti i uzajamnog praštanja ne može biti dovoljan da dovrši sporove stare ili novije, koji postoje između Crkve Katoličke Rimske i Pravoslavne i koji će, djelovanjem Duha Svetoga, biti nadvladani radi očišćenja srdaca, radi okajanja povijesnih krivica kao i radi učinkovite volje da se dođe do jedinstvenog shvaćanja i izražavanja apostolske vjere i njezinih zahtjeva.

Izvršujući ovaj čin, svejedno, oni se nadaju da će on biti ugodan Bogu, spremnom da nam oprosti kada mi praštamo jedni drugima, i cijenjen od čitava kršćanskog svijeta, a nadasve od cjelokupne Crkve Katoličke Rimske i Crkve Pravoslavne kao izraz obostrane iskrene volje za izmirenjem i kao poziv da se nastavi, u duhu povjerenja, uzajamnog poštovanja i međusobne ljubavi, dijalog koji će ih dovesti, pomoću Božjom, da ponovno žive, za najveće dobro duša i dolazak kraljevstva Božjega, u potpunoj zajednici vjere, bratske sloge i sakramentalnog života koja je postojala među njima tijekom prvog tisućljeća života Crkve.

7. prosinca 1965.

Izvor: Crkva u svijetu, Vol. 4 No. 1, 1969.