U utorak 22. siječnja navršilo se točno 40 godina od ozakonjivanja abortusa u Sjedinjenim Američkim Državama, i zemlja se još uvijek bori s ponorom koji se otvorio tog 22. siječnja 1973. i potom zahvatio čitav svijet. Tog je dana Federalni Vrhovni sud u Washingtonu zaključio poznati slučaj “Roe v. Wade” iznenada uvevši u pravni poredak slobodu uništiti ljudski život u majčinoj utrobi. Bilanca je zastrašujuća. Danas u SAD-u nedostaje oko 56 milijuna ljudskih života. Ženama je od tada nametnuta podčinjenost što predstavlja strašan put novog ropstva.

Žene se učinilo nesposobnima gledati na trudnoću kao na dar, nadu, radost; usađena im je perverzna ideja da se obitelj i posao međusobno isključuju; učinilo ih se slabijima pred grabežljivošću mnogih muškaraca; zatrovalo se njihovo srce insinuiranjem da smrt predstavlja rješenje problema, dvojbi, poteškoća.

Danas, s odmakom od četiri desetljeća od te zloglasne odluke, to otvoreno govore mnogi, a ponekad i neočekivano; na primjer Alveda C. King, aktivistica za građanska prava, nećakinja Martina Luthera Kinga, bivša demokratska zastupnica u Domu države Georgia, s dva abortusa iza sebe (prije nego je radikalno promijenila pogled) i s trećim koji nije uspio. 56 milijuna američkih abortusa izračunati su na temelju službenih podataka dobivenih od američkog instituta Guttmacher, neprofitne organizacije sa sjedištem u Washingtonu i New Yorku (i koja često radi u uskoj povezanosti sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom), koja je prvak u cijelom svijetu kad je riječ o “reproduktivnom i seksualnom zdravlju”, a to znači abortus, kontracepcija, sterilizacija.

Unatoč tome, čini se da kultura abortusa značajno gubi tlo. Kaže to ni manje ni više nego tjednik Time, čak i na koricama. Činjenica je, kaže Time, da su, unatoč svemu, razne klinike za abortuse morale zatvoriti vrata zbog ovog ili onog razloga; da su neki zakonski amandmani znatno umanjili težinu presude “Roe v. Wade” (na primjer, godišnji amandman predložen 1976. od strane zastupnika katoličkog republikanca Henryja J. Hydea [1924.-2007.], koji zabranjuje korištenje javnog američkog novca za abortuse, osim u slučaju incesta i silovanja); i da akcija uz pomoć savjetnika i pro-life aktivista, što u Sjedinjenim Državama predstavlja pravi križarski rat, postiže vrlo velike rezultate.

Ključna točka je, međutim, ta da cijeli slučaj o legalizaciji američkog abortusa predstavlja jednu nakupinu laži. Prva laž se odnosi na broj ilegalnih abortusa izvršenih u SAD-u u apsurdnim i strašnim uvjetima prije 1973., što filoabortisti odavno lukavo koriste na sav glas tražeći legalizaciju namjernog prekida trudnoće. To je laž, jer su brojke umjetnički napuhane.Glavni odgovorni za ovu laž je bio Bernard Nathanson (1926.-2011.), poznati liječnik iz New Yorka, koji se hvalio odgovornošću za 75.000 abortusa, počevši s onim koji je nametnuo i izvršio jednoj djevojci koja je s njim zatrudnjela. «Pravi broj se kretao oko 100.000, ali mi smo neprestano ponavljali u medijima da se radilo o broju od jedan milijun. […] Žena koje su umirale svake godine od ilegalnih pobačaja bilo je oko 200-250. Broj koji smo neprestano davali medijima bio je oko 10.000.» Nathanson je to ispovjedio nakon što se obratio, postao katolik i pretvorio se u pro-life heroja.

Druga laž je laž djevojke, skrivenog identiteta pod imenom “Jane Srna”, koja je, trudna zbog silovanja, bila uzročno-posljedična veza presude iz 1973. To je laž jer je silovanje bilo samo izmišljotina djevojke uništene mladosti, lezbijke, koja je na treću neželjenu trudnoću izmislila da je bila silovana.
Uz potporu odvjetnica karijeristica uz korištenje političkih veza, “Jane” je saslušana na Okružnom sudu u Teksasu, a tri godine kasnije dolazi do Vrhovnog suda. U međuvremenu, to njezino treće dijete biva rođeno, poput ostalih dano u posvojenje, a “Jane” mijenja činjeničnu verziju pozivajući se na potrebu abortusa zbog siromaštva i depresije koju je proživljavala. Priznala je to sama, otkrivši da se zove Norma Leah Nelson McCorvey, nakon što se obratila najprije na protestantizam, zatim na katoličanstvo, i postavši pro-life heroinom.

Treća laž je prakticirana od Saveznog vrhovnog suda u Washingtonu. To je laž, jer tom najvišem sudu u zemlji, pripada isključiva zadaća bdjeti nad ustavnošću rada zakonodavca, nikada osobno donositi zakone. Umjesto toga, on je učinio upravo to, pogrešno i otkrivajući u rupama Saveznog Ustava nepostojeće “pravo na abortus”, koje je primijenio u slučaju Roe v. Wade i nepostojeće “pravo na privatnost” koje je primijenio u pratećem slučaju Srna v. Bolton. Tako su nasilno ukinuti zakoni koji potpuno štite nerođeni ljudski život koji su sve do tada postojali u pravnim porecima 30 od 50 sjevernoameričkih saveznih država, dok je u preostalih 20 abortus dopušten samo u slučajevima incesta ili silovanja.

Četvrta laž je laž koja „prodaje“ abortus pod individualne slobode i pravo na “reproduktivno zdravlje”. To je laž, jer drugu ranu povezanu sa samom težinom uništavanja ljudskog života u majčinoj utrobi danas predstavlja postabortivni sindrom koji pogađa majke, ali i očeve abortirane djece, a koja je praćena trećom ranom, tj. bolestima vezanima uz abortus koje pogađaju majke koje su abortirale.

Kampanje senzibilizacije poput “Operation Outcry” i “Silent No More” ili misije ponovnog zadobivanja duhovnog zdravlja poput Rachel’s Vineyard, koja djeluje i u Italiji kao Lavigna di Rachele, samo su dva od brojnih svijetlih primjera ljubavi i apostolata koji teže cjelovitom oporavku onih koji su abortirali. Majki i, naglasimo još jednom, i očeva.

[facebook]Ako biraš život:[/facebook]

Peta laž je feministički mit. Laž je jer “borba za oslobađanje žena” nema nikakve veze s abortusom. Naprotiv, ako išta drugo, ima itekakve veze sa suprotnim rezultatom, globalnom obranom nerođenog ljudskog života.

Utemeljiteljice američkog feminističkog pokreta, Susan B. Anthony (1820.-1906.) i Elizabeth C. Stanton (1815.-1902.), bile su toliko ljute koliko i protivnice abortusa. Danas na to dobro podsjeća organizacija Feminists for Life koju vodi Serrin M. Foster; podsjeća na to Susan B. Anthony List, jedan lobij koji provodi detaljan screening svake žene koja se u SAD-u bavi politikom; podsjećala je na to velika akademičarka Elizabeth Fox-Genovese (1941.-2007.), nekad marksistička kuma pokreta koja se zatim obratila na katoličanstvo uz poklik (tako je naslovljena njezina biografija) “feminizam nije povijest mog života”. A danas to napokon kaže tjednik Time.

Svake godine, od 1974., na obljetnicu te sramotne presude-laži, na inicijativu i na primjer nezaboravne Nellie J. Gray (1924.-2012.), katolkinje, američki pro-liferi, uz sudjelovanje velikog broja predstavnika iz raznih drugih zemalja, susreću se u srcu Washingtona da bi svjedočili “da životu” uzduž Constitution Avenue pa sve do Vrhovnog suda. Ima ih na tisuće tisuća, i svaki put se broj povećava. Ove godine 39. američki Marš za život, majka svih drugih marševa, održat će se u petak 25. siječnja. Uistinu, ova Zemlja nije više u stanju izdržati 40 godina zakonski odobrenog abortusa i milijune i milijune nevino ubijenih.

Marco Respinti

Izvor: www.lanuovabq.it

Prijevod: V.K. /Bitno.net