SEKSUALNOST U BOŽJEM PLANU

Zašto seksualnost pokazuje da smo stvoreni na sliku Božju i zašto ne može postojati bez ljubavi

Muškarčeva i ženina međusobna privlačnost pomaže im da izađu iz osamljenosti.

Kada je Bog odlučio stvoriti ženu, učinio je da je Adam pao u duboki san. Adam se mora odreći samoga sebe i na neki način umrijeti da bi ponovno pronašao samoga sebe u ženi. I kada je Bog doveo ženu pred njega, pucao je od radosti i povikao: „Ta je napokon kost od mojih kostiju i meso od mojega mesa” (Post 2,23). On u njoj prepoznaje samoga sebe. On se ogleda u njoj i na taj način gleda svoje tijelo novim očima.

Muškarčeva i ženina međusobna privlačnost pomaže im da izađu iz osamljenosti. „Dođi!” mami žena i „Dođi!” odgovara muškarac. (Pj 7,11; 2,10). Čovjek koji je izgubio raj i postao prezauzet samime sobom ipak nije potpuno prepušten samome sebi. Postoji urođena snaga u njemu koja ga gotovo tjera van. Grijeh nije potpuno uništio Božju sliku u njemu. Unatoč svoj usmjerenosti na samoga sebe, muškarac ne može a da ne ljubi ženu. A i žena muškarca.

Seksualnost, jasnije nego bilo što drugo, pokazuje da je čovjek stvoren na sliku Božju. Htjeti ljubiti i sjediniti se s drugom osobom, upisano je u čovjekovu prirodu i odražava Božju narav, narav onoga koji živi u neizrecivome zajedništvu ljubavi. Zato je seksualnost nešto veliko. U Crkvi se posvećuje sakramentom braka. Papa Ivan Pavao II. naziva seksualnost liturgijom tijela.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Crkvi se zamjera, djelomično s razlogom, da je baš na području seksualnosti previše gorljivo moralizirala. Poglavlja o braku i čistoći bila su u starim teološkim priručnicima neizmjerno duga. Ali bilo bi nepravedno samo tako sva nategnuta nadmudrivanja moralnih teologa staviti na račun Crkve.

Crkva se o tome području posebno brinula, pokušala je pokazati pravac i iskolčiti putove samo zato što je visoko cijenila ljubav. Ljubav je zakon u svojoj punini (Rim 13,10). Sav kršćanski život temelji se na ljubavi. Seksualnost je jedan aspekt ljubavi i ljubavi može dati nevjerojatnu snagu i plodnost, ali je može i degradirati i pretvoriti u njezinu suprotnost. Crkva koja je dobila zadatak da upravlja svojim blagom, što ljubav jest – Božja i čovjekova – osjeća svoju odgovornost. „Ono što se naziva kršćanskim seksualnim strahom moglo bi se nazvati kršćansko poštivanje tijela”, piše Anders Piltz. 1

Ljubav je znatno širi pojam od seksualnosti. Ljubavi nije potrebna seksualnost, što mogu potvrditi svi koji žive u sretnome celibatu radi Kraljevstva Božjega. Ali seksualnosti je potrebna ljubav. Seksualnost odvojena od ljubavi pruža trenutačno zadovoljstvo, ali ostavlja osjećaj praznine. U dubini duše čeznemo da budemo prihvaćeni i potvrđeni kao osobe. A to se događa preko ljubavi. Seksualni kontakt bez ljubavi može pružiti erotično uživanje, ali ne ispunjava naše emotivne potrebe.

Seksualnost koja nam je dana kako bi nas približila jedne drugima lako nas može udaljiti jedne od drugih. Što je najbolje, može postati najgore. Umjesto da nas daje jedne drugima, možemo iskorištavati jedne druge. Ako živimo samo za eros, a ne marimo za agape, sam eros postaje osakaćen i izopačen. Što je bilo važan sastojak ljubavi, može postati egocentričan zahtjev. Što je bilo određeno da potvrđuje, može također i upropastiti. Sadizam je krajnje zastrašujući primjer.

Seksualnost u Božjem planu uvijek ima u vidu odnose. Ako seksualnost nije most do drugoga čovjeka, gubi svoj cilj i doživljava se kao razočaranje. Zadovoljstvo je proslava tijela kada dvije osobe susretnu jedna drugu u dubini. Ako se taj susret ne dogodi, ako se zadovoljstvo traži zbog samoga zadovoljstva, u osami tada zadovoljstvo postaje laž i čovjek postaje još zatvoreniji u samoga sebe. Plod toga je praznina.

Jaka seksualna snaga može biti nadomjestak za duboku čežnju za Bogom. 2 Kršćanska tradicija često je promatrala Mariju Magdalenu kao osobu koja je upravo zahvaljujući svojoj grešnoj prošlosti dosegnula neslućene visine. Velika je radost na njezinu svetkovinu pjevati u jutarnjoj: „Kad je Isus ustao od mrtvih, ukazao se Mariji Magdaleni iz koje je istjerao sedam nečistih duhova” (usp. Iv 8, 2). Bez svojih nečistih duhova nikada ne bi tako duboko iskusila Isusovo bezgranično milosrđe. Njezin život je veličanstvena objava Božjega opraštanja koje stvara novoga čovjeka i neslućene mogućnosti koja uvijek postoji, također i u naizgled izgubljenome čovjeku.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Ali najveća među njima je ljubav” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.

  1. Pilgrim – Hodočasnik II, I, 2004., str. 10 (Anders Piltz je dominikanac i profesor na sveučilištu u Lundu.)
  2. Gerald May, Will and Spirit. A contemplative psychology, Harper San Francisco, 1982., str. 151
Objavljeno: 24. svibnja 2018.

Možda vam se svidi