Moj budući zaručnik i ja oboje imamo razvedene roditelje, pa smo odlučili živjeti zajedno i vidjeti odgovaramo li jedno drugomu prije negoli poduzmemo bilo kakav ozbiljan korak. U našoj situaciji, to nam se čini odličnim potezom. Zašto Crkva naučava kako “živimo u grijehu”?

Na prvi se pogled čini da ima neke logike u ideji “isprobavanja” prije donošenja ozbiljne, konačne bračne odluke. Pa ipak, obimna su društvena istraživanja pouzdano utvrdila da je “zajednički život” češće priprava za rastavu nego priprava za brak. Istraživanja pokazuju da je rizik od rastave u 50 % slučajeva veći kod onih koji su zajedno živjeli prije braka u usporedbi s onima koji nisu.6

Ta se pojava jedino može u potpunosti razumjeti u širemu kontekstu napuštanja katoličkoga učenja o značenju spolnosti. Par koji zajedno živi u priležništvu “živi je grijeh,” ne toliko zato što žive pod istim krovom, nego zato što to najčešće znači da su javno obznanili upuštanje u spolne odnose izvan braka. Dok zajednički život u istomu stambenomu prostoru otvara i neka dodatna pitanja, središnji je problem nerazumijevanje i zloporaba spolnosti. Oni koji su spolno aktivni prije braka, a ne žive zajedno, isto su tako izloženi većemu riziku od rastave. Jedno istraživanje, na primjer, zaključuje kako je triput vjerojatnije da će brakovi kojima su prethodili predbračni spolni odnosi završiti rastavom u usporedbi s onima gdje se na spolne odnose čekalo do sklapanja braka.7

Većini je nas društvo oduzelo sredstva za razumijevanje i prihvaćanje pravoga značenja spolnosti. Odrastamo u svijetu koji je gotovo u potpunosti raskinuo urođenu vezu između spolnoga sjedinjenja i braka. Ideja da bi se par trebao vjenčati u djevičanstvu mnogima se čini zastarjelom. Zapravo, nije neuobičajeno da su i muž i žena već imali više spolnih partnera prije negoli su se sreli.

Ništa od ovoga nije izvan dosega Kristove otkupiteljske, iscjeljujuće ljubavi. Ipak, ako se to pitanje ostavi neriješeno, par koji ulazi u brak i koji se već uzajamno upustio u spolne odnose ili ih održavao s drugim osobama, neizbježno će se suočiti s poteškoćama, možda posve nesvjesni da bol kroz koju prolaze proistječe iz rana nezakonitih spolnih odnosa. Nije slučajnost što se dramatičan porast stope razvoda braka poklapa s dramatičnim porastom izvanbračne spolne aktivnosti. Iznijet ću neke od vjerojatnih razloga te povezanosti:

Upuštanje u spolnu vezu koja je razrješiva, kojom se ne opredjeljuje na doživotnu vjernost i koja ne završava smrću jednoga od supružnika,8 ne može pripremiti par za prihvaćanje spolnoga odnosa (braka) koji zahtijeva nerazrješivost, doživotnu vjernost i otvorenost prema životu. Dosljednim odabirom takvoga ponašanja, takav par zapravo pokazuje da su oni zapravo loše pripremljeni za bračno predanje jer su psihološki “uvježbani” za suprotno djelovanje.

Autentična je ljubav spremna žrtvovati sve za dobro voljene osobe. Iznad svega, ona nikada ne navodi drugoga na zlo. Upuštanjem u neuredne oblike ponašanja i poticanjem svojega voljenoga da učini isto, očituje se stav koji je potpuno oprječan autentičnoj ljubavi. U najmanju se ruku time iskazuje očito nepoznavanje značenja i zahtjeva te ljubavi koji mora biti temelj sakramenta ženidbe.

Sklonost prema upuštanju u predbračne spolne odnose pokazuje prešutno prihvaćanje spolnosti izvan granica braka. Tako ne bi trebalo predstavljati nikakvo iznenađenje što studije pokazuju mnogo veće stope preljuba među parovima koji su se upuštali u predbračne spolne odnose nego među onima koji nisu.9 Preljub je, naravno, jedan od glavnih uzroka rastave braka.

Predbračna spolna aktivnost učvršćuje obrazac prepuštanja vlastitomu užitku što potiče same poroke (požudu, oholost, sebičnost, nepoštenje, nepovjerenje, lijenost itd.) i služi potkopavanju te – ako se s njima ne uhvati u koštac – uništenju zdravoga odnosa između muža i žene.

Ljubav potrebna za sakrament braka zahtijeva duboku čistoću, poniznost, nesebičnost, poštenje, povjerenje i spremnost na žrtvovanje, što se jedino može izgraditi prihvaćanjem krjeposti čistoće – što znači, poštivanjem istine i značenja spolnosti izvan braka i u braku.

Spolna intimnost zamagljuje prosudbu para o njihovu odnosu sprječavajući ih u dosezanju objektivne procjene bitne za raspoznavanje autentičnoga poziva na brak.

Po svojemu izboru, par koji živi u priležništvu i oni koji su na drugi način spolno aktivni, lišavaju se punine Božje milosti u vlastitim životima. Bez te milosti nemoguće je da muškarac i žena ljube jedno drugo onako kako su pozvani – nasljedujući Krista.

Svi ti čimbenici doprinose razgradnji muškaraca i žena kao pojedinaca i svih odnosa koje dijele. Ako se oni zapostave, pokušaj zasnivanja braka na takvim obrascima uspostavljanja odnosa nalikuje gradnji kuće na pijesku (usp. Mt 7,26). No, to ne bi trebao biti uzrok za očajavanje.

Nije važno koliko je dugačka lista grijeha koje smo počinili u svojemu životu. Krist nije došao osuditi nas, nego spasiti nas. Krist nam može oprostiti. Krist nas može obnoviti. Krist može iscijeliti naše rane. Krist nas može poučiti kako trebamo ljubiti. Ali jedino ako mu mi to dopustimo.

Dakle, ako ste uistinu ozbiljni u namjeri da se držite podalje od sudnica za rastavu braka, okrenite se Kristu i tražite milost koju će vam on rado podariti kako biste sada mogli živjeti u skladu s istinom o spolnosti i braku. Ne postoji bolje jamstvo za uspješan brak nego se unaprijed uvježbati u vrlinama koje su nužne za uspješan brak. Nikada nije kasno započeti. Krenite!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa  “Otvoreno o seksualnosti i braku”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku!


6    Larry Bumpass i James Sweet, Cohabitation, Marriage, and Union Stability: Preliminary Findings (Madison, Wis.: Center for Demography and Ecology, University of Winsconsin, 1995) ,Working Paper #65; Alfred DeMaris i Vaninadha Rao), “Premarital Cohabitation and Subsequent Marital Stability in the United States: A Reassessement”, Journal of Marriage & the Family 54 (1992), 179–190.

7    J. D. Teachman, J. Thomas i K. Paasch, “Legal Status and the Stability of Coresidential Unions”, Demography (November 1991), 571–583.

8    Predbračni spolni odnos gotovo uvijek uključuje dosljednu uporabu kontracepcije. Pa čak i ako par u predbračnim odnosima želi začeti dijete, ne smatra se da je on “otvoren prema životu” u punomu smislu toga izraza. Ispravna je otvorenost životu isključivo bračna – to jest, prepoznaje pravo djeteta da bude začeto od roditelja koji su se ženidbom već predali podizanju djeteta u stabilnoj sredini punoj ljubavi.

9    Usp. “Sexual Exclusivity Among Dating, Cohabiting, and Married Women”, Journal of Marriage & the Family 58 (1966), 33–47.