Ovo nam je pismo proslijedio svećenik, a njemu ga je poslala jedna župljanka:

Dragi oče,

pišem Vam anonimno jer, ako Vam se predstavim, sramit ću se doći na ispovijed, na misu, na mjesto na kojem se zahvalno hranim. Hvala Vam što ste divan svećenik i za pastoralnu brigu koju svima nama pružate.

U vašim klupama sjede anonimne žene, koje drže svoje obitelji na okupu, naspram razarajućih sila pornografije koje djeluju na naše muževe i sinove. Povrijeđene smo i posramljene, podnoseći – ne uživajući – svoje brakove, i boreći se s našom nedoraslošću i depresijom. Osobno, osjećam da su 15 godina moga braka prije mog otkrića bile jedna velika laž; da me “nasamario” muž, inače vjeran, aktivan u crkvi, član zajednice Kolumbovih vitezova. U tri godine od porasta moje svijesti o ovome, povjerovala sam da bi ljubavnu aferu bilo lakše podnijeti; jer možda bih se tada mogla natjecati s “krvi i mesom”, no s ovim ne mogu. Da užitak i zadovoljstvo moj muž može dobiti od nečega tako dvodimenzionalnog potreslo me je do srži; osjećaj tko sam i koliko sam vrijedna je potpuno uništen. Moj se svijet okrenuo naglavačke i znam: da nema naše djece, napustila bih brak. Iako je to neumjesno, sanjam o danu kada bih to ipak mogla učiniti.

Sigurna sam da o tome slušate od muževa u ispovjedaonici; moj vlastiti muž sada napreduje u svojim izazovima s pornografijom i u svojem čestom ispovijedanju. Na početku je osjećao veliko olakšanje jer sam saznala i nekako je mislio da će mu moje znanje pružiti veći otpor protiv napasti. Nažalost, mislim da se zbog toga samo više zavarava i “skriva”. Ako ovo ne uništi naš brak, bojim se da će ga uništiti moj “odgovor”.

Druga strana priče je ženina strana: naš je grijeh duboka ljutnja i nemogućnost oprosta jer to ne prestaje; kako povjerovati da će ikada prestati? Neki muževi žale jer se ne uspijevaju oduprijeti ovoj napasti; mnogi niti ne misle da postoji problem, no on ih zarobljava. Čula sam jednu ženu kako govori da bi radije imala muža ovisnika o drogi; za oslobađanje od takvog demona barem postoje programi odvikavanja. Sigurna sam da ovo utječe na radnu sposobnost moga muža, i mislim da ugrožava sigurnost njegova zaposlenja. Moje, sada grešne, misli i podilaženje ljutnji; moja energija utrošena da sačuvam naš dom slobodnim od napasti koje dolaze sa svakom najnovijom tehnologijom; moje “osvetničko trošenje” – nije me na to Bog pozvao. Stalno ponavljam Isusove riječi na križu: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine”, no sebi odgovaram sa: “ali, nitko Isusu nije rekao da će ga ljubiti i poštovati u sve dane života svoga”.

Imam sinove koji su ministranti, i bojim se za njih i njihovu budućnost; za njihove buduće supruge. Pokušavam svoje sinove tinejdžere poučiti čistoći, vrijednosti njihove spolnosti, i teologiji tijela, ali oni znaju za časopise i web-stranice svoga oca, koji je “dobar čovjek” i “prima sakramente” – pa sam ja samo “staromodna” majka čistunka. Stalno se osjećam napadnuto, i ne čini se da će doći kraj mojem ranjavanju.

Kada bi barem postojala grupa podrške ženama koje na ovaj način pate, no sve smo tako posramljene jer ne možemo dovoljno udovoljiti svojim muževima, strah nas je to obznaniti te uništiti njihov ugled, stoga nijedna od nas ne bi došla. Jednostavno patimo i same umiremo iznutra. Ne nudim nikakav savjet niti Vas išta tražim. Možda se samo s vremena na vrijeme možete pomoliti za žene u svojoj župi, koje se trude održati obitelj zajedno. Hvala što ste trpjeli moje brbljanje.

Hvala.

Aggie Catholics

Prijevod: Ivana Bosnić | Bitno.net