ČEMU ZABRANA PREDBRAČNIH SPOLNIH ODNOSA?

Osoba koju je Krist preobrazio, nauk Crkve ne doživljava kao nametanje, nego kao istinu koja oslobađa

Osoba koja ne odluči voljeti zauvijek otkrit će da je teško doista voljeti i samo jedan dan. (papa Ivan Pavao II.)

shutterstock

Foto: Shutterstock.com

Govoriti o svemu onomu što se “smije” i “ne smije” nezaobilazno je u svakoj raspravi o moralu. Ali važno je da se takva rasprava ne shvati tek kao minimalistički pristup nasljedovanju Krista. Ne bismo trebali tražiti s koliko se toga možemo izvući a da ne budemo odgovorni za pogrješan postupak. Ako je to naše stajalište, ne ćemo moći vidjeti nauk Crkve kao radosnu vijest kakva on uistinu jest. Umjesto toga, promatrat ćemo ga sumnjičavo. Promatrat ćemo ga kao neki proizvoljan moralni zakonik koji zabranjuje stvari koje uistinu želimo činiti. Promatrat ćemo nauk Crkve kao teret koji nam je nametnut izvana i po kojemu je teško, ako ne i nemoguće živjeti. Taj je osjećaj doslovce neizbježan sve dok ne susretnemo Krista na način koji će nam preobraziti život.

Osoba kojoj je Krist preobrazio srce ne pokušava “umaknuti” ni od čega. Umjesto toga, takva osoba uvijek nastoji shvatiti što znači slijediti Krista kao uzor ljubavi i sebedarja. Ona ne doživljava nauk Crkve kao nametanje, nego ga prepoznaje onakvim kakav jest – kao istinu o ljubavi koju je Bog upisao u samo naše biće.

Kada se Krista želi poradi onoga što on jest, njegova se crkvena učenja ne motre sa sumnjičavošću niti ih se gleda kao nešto što bi se trebalo dosegnuti. Prije bi se moglo reći da su ona čovjeku pouzdani standard ispod kojega nikada ne će pasti traži li istinsku ljubav, istinsku radost, istinsko ispunjenje. U tomu svjetlu, trebali bismo pristupiti ovim važnim temama s molitvom:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gospodine Isuse, pomozi mi da nauk tvoje Crkve ne doživljavam kao neosobne i nametnute standarde proizvoljnoga moralnoga zakonika, nego kao tvoj vlastiti istinski nacrt upisan u moje muško (žensko) srce putem kojega ću otkriti značenje života i ljubavi. Omekšaj moje srce da primim i živim istinu koja me oslobađa. Amen.

Što znači čistoća?

Treba priznati da sama riječ “čistoća” često ima negativne konotacije i potrebna joj je rehabilitacija. Za mnoge je ona sinonim onoga represivnoga pristupa seksualnosti: “Samo to nemoj raditi.” No čistoća je zapravo pozitivna krjepost, jer usmjerava naše spolne želje, misli i ponašanja prema istini autentične ljubavi.

Čistoća nije prvenstveno ne nezakonitomu spolnomu odnosu. Čistoća je prije svega veliko da istinskomu značenju spolnosti, dobroti po kojoj smo stvoreni kao muško i žensko na sliku Božju. Čistoća nije represivna. Ona je posve oslobađajuća. Ona nas oslobađa od sklonosti prema korištenju drugih za sebično zadovoljenje i omogućuje nam da ljubimo druge kao što je Krist ljubio nas. Čistoća je stoga bitna ako ćemo otkriti i ispuniti sam smisao našega bića i postojanja.

Zašto dvije punoljetne osobe, koje se međusobno vole, ne bi mogle imati spolne odnose? Kakvu pak razliku stvarno čini potvrda o braku?

Dvije punoljetne nevjenčane osobe sposobne su imati spolne odnose. Pitanje je ovo: Je li za njih dobro da ih imaju? Što nevjenčani ljudi govore jedni drugima time što imaju spolne odnose? Podržavaju li na taj način istinski smisao spolnosti? Je li to ljubav?

Ljubav nije proizvoljna. Ljubav nije ono što meni padne na pamet da jest. Ljubav nisu tek sentimentalni osjećaji za drugu osobu. Ljubav se jednostavno ne može izjednačiti sa spolnom privlačnošću, niti spolnom željom prema drugoj osobi. Ljubav nije nešto što “se dogodi” ljudima. Ljubav je odluka.

Ovo ne govorim kako bih umanjio ulogu emocija i privlačnosti. Kao što Ivan Pavao II. kaže, to je “materija” ljubavi. No bila bi pogrješka smatrati materiju “završenim oblikom”.1 Osoba mora dopustiti milosti da oblikuje i pretvori građu u slobodan izbor za dobro ljubljene osobe. Naravno, taj je koncept stran našoj popularnoj kulturi. Scena iz filma Roberta Redforda Šaptač konjima najbolje ilustrira na što mislim.

Kad uspješna, nesretno udata žena iz velegrada shvati da se “zaljubila” u ležernoga rastavljenoga kauboja, izjavljuje: “Nisam željela da se to dogodi.” Sasvim je sigurno, kakve god osjećaje gajila prema dotičnomu kauboju, to nisu bili osjećaji ljubavi.

Po definiciji, ljubav uvijek slobodno izabire žrtvovati se za dobro voljene osobe. Spolna ljubav slobodno izabire da se potpuno, vjerno i plodno daruje voljenoj osobi. Spolni čin govori tim jezikom – jezikom Božje ljubavi. To je jezik ženidbenoga vezivanja, jezik bračne privole. Sve manje od toga jest jeftina krivotvorina onoga što naša srca uistinu žele.

Jezik je predodređen za prenošenje istine. Prenositi laži je zloporaba jezika i to se nikada ne čini s ljubavlju. “Jezik tijela” je također predodređen za prenošenje istine. Ivan Pavao II. zapravo govori o “proroštvu tijela”. Tijelo je “prorok” jer govori Božjim jezikom, koji je ljubav.

Ali moramo pažljivo razlikovati istinite proroke od lažnih.2 Dvije punoljetne osobe koje održavaju spolne odnose, a nisu izmijenile ženidbenu privolu, “lažni su proroci”. One svojim tijelima nešto govore: “Ja sam tvoj/a slobodno, potpuno, vjerno, plodno, zauvijek.” Ali, zapravo ono što govore nije istinito. One jedno drugomu lažu.

Dvije punoljetne osobe koje uistinu vole jedna drugu i žele izraziti tu ljubav preko spolnoga čina, osobe su koje žele reći da su spremne pristati na brak. Iz njihove ljubavi jedne prema drugoj, iz njihove želje da nikada ne govore neiskreno jedna drugoj, one ne će govoriti “jezikom” svojih tijela kroz spolni čin sve dok taj jezik ne bude izraz privole koju su već dali u svojim bračnim obećanjima.

Dakle, kakvu razliku čini potvrda o sklapanju braka? Sama po sebi, ne mnogo. Radi se samo o listu papira. Ali takav list papira pokazuje da je Bog ustanovio ženidbenu vezu između supružnika. A ta veza čini itekakvu razliku u svijetu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada zaručnica i zaručnik stoje kod oltara i izgovaraju svoju pristanak pred Crkvom, ne radi se tek o formalnomu priznanju nečega što već postoji između njih. U trenutku izgovaranja svoje privole, zaručnica i zaručnik iz temelja se mijenjaju. Oni postaju upravo tada i ondje (i tek tada i ondje) muž i žena. Ono što nije postojalo prije pet minuta, postoji sada – bračna veza zapečaćena Duhom Svetim tako da je, kad se jednom izvrši (konzumira), ne može razriješiti ništa osim smrti.

Spolni je čin izraz ove veze. To je vidljivi znak nevidljive stvarnosti. Ukoliko ta veza između muškarca i žene ne postoji, njihov spolni čin nema nikakav krajnji razlog svojega postojanja.

Neovisno o tomu koliko je puno strasti, osjećaja i nježnosti uključeno u takve spolne odnose, oni nikada ne mogu biti odnosi iskrene ljubavi. Ukoliko par shvaća što spolnost i brak znače, a žive ne poštujući to značenje, onda je misao o stupanju u spolne odnose prije negoli Bog utvrdi ženidbenu vezu između njih (putem njihove privole) nezamisliva.3

Par koji se redovito upušta u spolne odnose prije nego što se vjenča i u tomu ne vidi ništa pogrješno, pokazuje da ne razumije značenje spolnosti i braka. Takav par najvjerojatnije ne će uopće shvatiti značenje bračne veze. Oni će biti skloni promjenu svojega odnosa svesti na komad papira – “potvrdu o vjenčanju” – i nastaviti sa spolnim odnosima kao i do tada.

Činjenica da se taj par sada vjenčao, automatski ne čini njihovo spolno sjedinjenje onakvim kakvo bi ono trebalo biti. Spolni je odnos ono što treba biti samo ako izražava pristanak na slobodno, potpuno i plodno sebedarje. Ima puno vjenčanih parova koji imaju česte spolne odnose kojima zapravo krše vlastitu ženidbenu privolu. Oni ne postaju u redu samim time što se događaju poslije vjenčanja.

Umjesto postavljanja smjernica za raspravu o predbračnomu spolnomu odnosu nasuprot spolnomu odnosu nakon sklapanja braka, puno je točnije govoriti o nebračnomu spolnomu nasuprot bračnomu spolnomu odnosu. Za neoženjene ljude nemoguće je ostvariti bračni spolni odnos. Oni nemaju bračnu vezu koju bi izrazili niti bračnu privolu koju bi obnavljali. S druge strane, dok postojanje bračne veze nije osiguranje da će spolni odnis uvijek biti bračni, ona je apsolutni preduvjet za takvu mogućnost.

Dvanaest sam godina išao u katoličke škole i nikada nisam za ovo čuo. Zašto?

Ovo je tipična reakcija na predavanja koja držim diljem države. Odgovor je složen, ali po pojednostavljenoj su verziji mnogi katolički odgajatelji i sami bili donekle prevareni prevladavajućim mentalitetom. Prilično je uobičajeno da učitelji koji se u svojim motrištima otvoreno razilaze s crkvenim učenjem zauzimaju istaknute položaje u katoličkim sjemeništima, fakultetima i sveučilištima. Isti problem postoji u mnogim katoličkim srednjim školama, višim školama i župama koje provode vjerske obrazovne programe. Ovo nije tvrdnja nekoga paničara koji kaže da postoji kriza katoličkoga odgoja i obrazovanja. Kao reakciju na tu krizu, Bog je Crkvu blagoslovio Papom koji je učinio više da podrži i objasni učenje Crkve o spolnosti no ijedan drugi papa u povijesti. Ivan Pavao II. dao je Crkvi viziju o dostojanstvu i značenju ljudskoga tijela i spolnoga sjedinjenja koja nikada prije nije bila artikulirana. Premda se čini kako ima malo onih koji je slijede, vjerujem da smo na granici nove seksualne revolucije i da je samo pitanje vremena kada će njegovi revolucionarni uvidi postati sastavni dio strukture katoličke zajednice kao i društva u cjelini.

George Weigel potvrđuje ovo gledište u biografiji Ivana Pavla II. On opisuje Papinu Teologiju tijela kao “teološku tempiranu bombu postavljenu da eksplodira, uz dramatične posljedice, u nekomu trenutku trećega tisućljeća Crkve. Kada se to uistinu dogodi,” nastavlja, “možda u 21. stoljeću, o teologiji će se tijela zasigurno razmišljati kao o kritičnomu trenutku ne samo za katoličku teologiju, nego za povijest suvremene misli.”4

I sâm sam frustriran činjenicom što nisam saznao o bogatstvu i razboritosti učenja Crkve dok sam odrastao, unatoč dvanaestogodišnjemu katoličkomu obrazovanju. U većini slučajeva, poruka je bila: “Ne radi to.” I što sam onda radio? Naravno, sve suprotno.

Da sam bio poučen kako je uistinu prekrasno i lijepo katoličko viđenje spolnosti i braka, možda bih pomislio kako bi bilo vrijedno toga se i pridržavati. Možda bih bio pošteđen boli koju sam prouzročio sebi i drugima. Ali kada govorim o milosrdnomu Bogu koji oprašta, ozdravlja nas i obnavlja, nije riječ o pukoj teoriji. Živim to viđenje i Božjom milošću ustrajavam, približavajući se iz dana u dan sve bliže svjetlu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.


1   Ljubav i odgovornost, Karol Wojtyła, Verbum, Split, 2009., 150
2   Usp. Teologija tijela, Pauline Books, 2006., 106,4
3    Zvuči ozbiljno. I jest. Čini se da jako malo ljudi razumije ovo. U pravu ste. Naša nas kultura stalno bombardira različitim porukama o spolnosti. Ni katolici, a niti drugi kršćani nisu imuni na te poruke. Istraživanje provedeno u Denverskoj nadbiskupiji ukazuje da je 91 % parova uključenih u zaručničku pripravu za sklapanje katoličkoga braka spolno aktivno prije braka. Ali isto istraživanje također upućuje da to više proizlazi iz neznanja crkvenoga motrišta spolnosti negoli iz čvrstoga opiranja tomu. Kada se motrište Crkve prezentira i objasni, većina ljudi na njega pozitivno reagira. To nije poruka osude. Riječ je o pozivu na novi život u Kristu. To je primamljivo. To je privlačno. To je ono što svako ljudsko srce želi, jer je riječ o istini za kojom svako ljudsko srce čezne.
4    George Weigel, Witness to Hope (New York: HarperCollins, 1999), 343.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 5. veljače 2015.

Možda vam se svidi