Vrijeme je da revidiramo neka osnovna načela po pitanju moralnosti kontracepcije.

Značenje kontracepcije: stvar i čin

Prvo, primijetimo da se riječ “kontracepcija” koristi i za stvar i za čin. Samo je čin podložan moralnoj analizi. Postoji puno “stvari” koje nazivamo kontracepcijom, poput mnogih vrsta pilule, kondoma, uvojnice i flastera. Kontracepcija kao čin koji je podložan moralnoj analizi znači učiniti nešto prije, tijekom ili nakon čina bračnoga odnosa kako bi se spriječilo da on ostvari svrhu prokreacije.

Crkva naučava da su čini kontracepcije uvijek protivni Božjem naumu za ljudsku spolnost, budući da je Bog naumio da svaki čin bračnoga sjedinjenja izražava i nakanu da se od sebe učini cjelovit, sjedinjujući dar za svojega supružnika, kao i voljnost da se sa supružnikom postane roditelj. Ta značenja bračnoga čina su, kao što kaže Humanae Vitae, neodvojiva.

Osim toga, mnogi oblici kontracepcije ne rade tako da spriječe ovulaciju ili začeće, nego ili uništavaju embrijsko ljudsko biće ili od maternice za njega čine negostoljubivo mjesto. Ta “kontracepcijska sredstva” nisu zapravo kontraceptivi. Ona uzrokuju smrt novoga ljudskog bića te ih se ispravno naziva abortifikantima. I kontracepcija i pobačaj su apsolutna zla, dok je pobačaj puno ozbiljnije zlo.

Terapeutsko korištenje hormona

Često uzrokuje zbunjenost činjenica da Crkva dopušta korištenje hormona koji se nalaze u kontracepcijskoj tableti kako bi se liječili određeni fizički problemi. Primjerice, moguće je da ženi koja ima ciste na jajnicima ili koja pati od endometrioze korištenje hormona koji su prisutni u kontracepcijskoj tableti olakšava bol koju ti problemi uzrokuju. Žene koje koriste te hormone s nakanom umanjivanja boli, a ne s nakanom da učine svoje spolne čine neplodnim ne čine kontracepciju. Rječnikom načela dvostrukoga učinka, one koriste hormone želeći njihov dobar učinak umanjivanja boli, a kao drugotni učinak, toleriraju neplodnost koju hormoni uzrokuju dok ih koriste.

Redovnice u Kongu

Također mnoge zbunjuje da su službenici Crkve prije mnogo desetljeća dopustili redovnicama u Kongu, koje su se nalazile u opasnosti od silovanja, da koriste hormone koji sprječavaju ovulaciju (to je ono što “pilula” čini). U tom slučaju, hormoni bi se uzeli s nakanom izbjegavanja trudnoće, ali ne trudnoće koja bi bila rezultat bračnog čina spolnoga odnosa. Umjesto toga, one bi se branile od mogućih posljedica čina silovanja. Imajte na umu da je opravdano za ženu da nanese teške fizičke ozlijede, čak i smrt, čovjeku koji je želi silovati. Njezin čin ubijanja silovatelja nije opravdan kao “manje zlo”, zato što ubijanje nije manje zlo podnošenja silovanja. Umjesto toga, njezino djelo je čin pravedne i moralne samoobrane.

Stoga, dio je opravdane samoobrane ako žena učini nešto kako bi spriječila da se silovateljeva sperma sjedini s njezinim jajašcem. Njezin čin nema ništa s kršenjem Božjega nauma za spolnost. Ona ne izabire koristiti kontracepciju kako bi spriječila da bračni čin spolnoga odnosa ostvari svoju naravnu svrhu. Ona ne odbija učiniti od sebe potpuni dar svojem supružniku. Ona odbija silovatelja i svu njegovu tjelesnost. Očito, njezino korištenje hormona koji sprječavaju ovulaciju nije čin kontracepcije. (Dobar izvor informacija o povijesti i razmišljanju o redovnicama u Kongu je djelo o. Edwarda Bayera Silovanje unutar braka (1985), str. 82-3.)[1]

Načelo izabiranja manjega zla

Načelo izabiranja manjega zla (NIMZ) često se krivo shvaća. Ono se ne tiče činjenja manjeg moralnog zla kako bi se izbjeglo veće moralno zlo. To znači, primjerice, da se ne može izravno ubiti nevinu osobu kako bi se spasili životi više drugih nevinih ljudi. Ne može se varati mušteriju i onda taj novac dati siromašnima.

Valja se prisjetiti da se riječ “zlo” ne odnosi samo na moralno zlo. Riječ “zlo” odnosi se na bilo kakvu nesavršenost bilo koje vrste – primjerice, na bilo koju fizičku nesavršenost. Sljepoća ili hromost su, na primjer, fizička “zla”.

NIMZ se primjenjuje na zdravorazumske izbore da učinimo ili se podvrgnemo nekom ne-moralnom zlu poradi nekog većeg dobra. Može se uništiti vlasništvo kako bi se spasio život, poput rušenja vrata da bi se spasilo dijete koje je zarobljeno i u opasnosti. Nije moralno zlo uništiti vlasništvo. Istina, “zlo” je počinjeno – vrata su srušena i ne može ih se koristiti – ali je zlo u pitanju fizičko zlo, a ne moralno. Naprotiv, moralno je dobro srušiti vrata.

NIMZ ne opravdava ženino korištenje kontracepcije kako bi spriječila trudnoću, zato što se boji da bi dijete moglo doživjeti neku teškoću tijekom trudnoće. U tom slučaju, žena odabire nešto što je nemoralno kako bi spriječila teškoću. Taj izbor krši temeljno načelo da nikada ne možemo činiti moralno zlo kako bismo postigli dobro. Ona bi u tom slučaju imala nakanu da onemogući svrhu ili značenje spolnoga čina kako bi zaštitila dijete koje bi začela od teškoće, ali bi ona sama činila zlo – bračnom činu i svojem bračnom odnosu – koristeći kontracepciju kako bi spriječila trudnoću.

Postoje svakovrsne “teškoće” koje bi supružnici mogli poželjeti izbjeći koristeći kontracepciju. Čini se da uvijek postoji neka teškoća koju supružnici nastoje izbjeći koristeći kontracepciju – teškoće poput financijskoga stresa, neprilika, prijetnji majčinome zdravlju, spolne frustriranosti itd. Crkva nikada nije naučavala da ako su teškoće dovoljno ozbiljne, onda je dopustivo koristiti kontracepciju, jer bi bilo odabiranje moralnoga zla kako bi se izbjegla teškoća.

Prijedlog da bi neki “hitan slučaj” ili “posebna situacija” omogućila osobi u savjesti da koristi kontracepciju nije u skladu s katoličkom moralnom teologijom. Za supružnike je korištenje kontracepcije uvijek pogrešno. Kako bi bilo koji hitni slučaj ili posebna situacija mogla opravdati ono što je uvijek pogrešno? Zlouporaba je koristiti savjest da se razvidi kako je moralno opravdano u posebnim situacijama učiniti nešto što je po sebi zlo. U hitnim slučajevima ili posebnim situacijama nije nam dopušteno, na primjer, izravno ubiti nevino ljudsko biće čak i ako bi veliko dobro proizašlo iz te smrti. Mučeništvo je upravo rezultat odbijanja da se učini nešto što je moralno krivo u “hitnom slučaju” ili “posebnoj situaciji”.

Prirodno planiranje obitelji

Parovi u teškim situacijama, međutim, imaju opcije na raspolaganju. Mogu koristiti jedan od mnogih vrlo učinkovitih oblika prirodnog planiranja obitelji (NFP – prema eng. Natural family planning – nap. prev.) Te su metode u skladu s Božjim naumom za spolnost; one omogućuju supružnicima da se upuste u spolne čine u kojima je sjedinjujuće i prokreativno značenje neoštećeno; supružnici nisu učinili ništa prije, tijekom ili nakon spolnog čina kako bi ga učinili neplodnim. Oni postupaju  svjesni da okolnosti njihova čina – okolnosti koji nisu rezultat njihova djelovanja – čine začeće novoga djeteta gotovo nemogućim. Bog dopušta supružnicima da imaju spolne odnose i kad je žena plodna i kad je neplodna, tako da nema ništa pogrešno u njihovom spolnom odnosu kad je neplodan. Bog dopušta supružnicima da se uzdržavaju od spolnih odnosa kad je plodan. Stoga, kad se par uzdržava zato što ne bi bilo prikladno začeti dijete, čine nešto dobro, a ne nešto pogrešno.

Ne samo da je prirodno planiranje obitelji moralno nego i ostvaruje mnoga druga dobra, osim moralne dimenzije. Primjerice, gotovo ništa ne košta te je u potpunosti lišeno loših fizičkih posljedica. Javno zdravstvo moglo bi uštedjeti ogromne količine novca kad bi poučilo metode prirodnog planiranja obitelj, a ne kupovalo i distribuiralo kontracepciju. Također se ne bi morali baviti lošim zdravstvenim posljedicama kontracepcije i njezinim štetnim učincima za okoliš. Metode prirodnog planiranja obitelji su spektakularno “zelene” i za ženino tijelo i za okoliš. Novac ušteđen korištenjem prirodnog planiranja obitelji mogao bi se razumno iskoristiti za ubijanje insekata koji su nosioci strašnih virusa ili za otkrivanje cjepiva koja bi štitila od užasnih bolesti.

Sukob između pete i šeste zapovijedi

Razmotrimo također tvrdnju da bi mogao postojati sukob između pete (“ne ubij”) i šeste (“ne sagriješi bludno”) zapovijedi, koja bi mogla opravdati korištenje kontracepcije. Koji je rizik kršenja jedne zapovijedi da bi se ispoštovala druga? Misli li se da su oni koji začnu, primjerice, dijete s mikrocefalijom odgovorni za svojevrsno “ubijanje djeteta”? To jest, da ih njihovo uzdržavanje bračne vjernosti time što imaju spolne odnose otvorene životu stavlja u položaj da ugrožavaju život začetoga djeteta (što je kršenje pete zapovijedi?). Ili, ako se uzdržavaju od spolnih odnosa kako bi izbjegli ugrožavanje života djeteta, predlaže li se da je uzdržavanje nekakvo kršenje šeste zapovijedi?

Taj “sukob”, čini se, implicira da je korištenje kontracepcije (koja krši šestu zapovijed) manje zlo od kršenja pete zapovijedi i da se supružnicima treba omogućiti korištenje kontracepcije kako ne bi začeli dijete s mikrocefalijom – što se smatra nekom vrstom ubojstva. Ali ovo razmišljanje nije ispravno iz više razloga. Prvo, začeti dijete s mikrocefalijom nije vrsta ubojstva; život je uvijek dar, a čak je i život kao osoba koja ima mikrocefaliju dar. Nesumnjivo, postoje ozbiljni izazovi i poteškoće u življenju s mikrocefalijom i u skrbi za nekoga tko ima mikrocefaliju, ali nije se naškodilo osobi time što joj se darovao život.

Osim toga, supružnici nemaju obvezu upuštati se u spolne odnose. Ako vjeruju da bi njihov odnos mogao uzrokovati problematičnu situaciju za koju nisu spremni, onda su slobodni u potpunosti ili periodično se uzdržavati od spolnih odnosa. Supružnici se uzdržavaju zbog svakovrsnih razloga – zbog fizičke odvojenosti, bolesti, pa čak i tako trivijalnih razloga kao što je želja gledati sport na TV-u ili oprati rublje. Uzdržavanje kako bi se izbjeglo izlaganje djeteta opasnosti mikrocefalije čini se respektabilnim razlogom za uzdržavanje.

Ovo su neka osnovna načela koja valja imati na umu kad se razmatraju prijedlozi pomoći ženama koje žive u područjima gdje bi začeta djeca mogla dobiti smrtonosne ili deformirajuće bolesti. Kontracepcija nije moralno rješenje. Korištenje metode prirodnog planiranja obitelji jest.

Janet E. Smith |Catholic World Report

Prijevod: Hrvoje Juko SJ | Bitno.net

[1] Priča koja se ponavlja, ali bez primarnog izvora, jest da je papa Pavao VI. odobrio takvu odluku. Međutim, čini se da je ta priča neistinita i da, stoga, ne postoji takav papinski presedan. Više o tome vidite na blogu popularnog Fr. Z-a ili što kaže poznati vatikanist John Allen. Također se isplati pročitati komentar eminentnog kanonskog pravnika Edwarda Petersa.