Nije li Crkva svojedobno naučavala kako je olakšanje spolne napetosti jedan od specifičnih ciljeva ženidbe?

Tradicionalne su crkvene formulacije naučavale kako postoje tri cilja ženidbe: prvi je cilj rađanje, drugi je cilj uzajamno pomaganje supružnika, a treći je cilj lijek za požudu.1 Latinski izraz remedium concupiscentiae neki prevode kao “olakšanje požude”. Odatle su neki zaključili kako brak na neki način osigurava zakonito olakšanje spolne napetosti u smislu ugađanja požudnoj želji.

Međutim, požuda se odnosi na poremećene spolne želje. Sama po sebi, požuda jedino vodi prema iskorištavanju drugih zbog sebičnoga udovoljavanja.2 Brak ni na koji način to ne opravdava.

Posve suprotno. Milost sakramenta ženidbe, ako smo prema njoj otvoreni, osigurava lijek za požudu. To znači da nam ona daje snagu kako bismo doživjeli preobrazbu u samoj naravi naših spolnih nagona, kako bi ti nagoni postali želja za ljubavlju, a ne samo za “olakšanjem” poput češanja nakon što nas negdje zasvrbi. Samo je ovakvo shvaćanje trećega cilja braka pravedno prema dostojanstvu osobe.

Mi znamo da nismo stvoreni da budemo iskorištavani, naročito ne od onih koji tvrde da nas najviše vole. Previše brakova počiva na ruševinama zbog općega nepovjerenja, sumnjičavosti i sukoba između supružnika koji proizlaze iz upotrebe spolnosti tek kao mogućnosti za “olakšanje požude”.

Ne opravdava li sveti Pavao rasterećenje spolne napetosti kada kaže da je bolje ženiti se negoli izgarati od želje?

Odlomak na koji upućujete zapravo je usmjeren neoženjenim ljudima kojima sv. Pavao savjetuje da odaberu poziv na život u celibatu. On kaže: “Ako li se ne mogu suzdržavati, neka se žene i udaju; jer bolje je ženiti se negoli izgarati” (1 Kor 7,9).

Ne upuštajući se u temeljito tumačenje riječi sv. Pavla, moramo shvatiti da nijedan redak iz Pisma ne stoji sam za sebe. Svi redci i ulomci Pisma moraju se tumačiti u svjetlu čitave Biblije. Kada sv. Pavao govori o ženidbi, on govori o moralnomu poretku. On govori o muževima koji ljube svoje žene “kao što je Krist ljubio Crkvu”, kako to izlaže u Poslanici Efežanima (5,25). Onoliko koliko je ljubav bolja od požude, toliko je bolje biti u braku nego “izgarati od požude”.3

Dopustite mi da pojasnim još jednu stvar. “Olakšanje” spolne napetosti samo po sebi nije pogrješno ili loše. Bog je spolno sjedinjenje stvorio da bude iskustvo pojačane napetosti i olakšanja u vrhuncu. Sudjelovati u toj radosti kao muž i žena jest sastavni dio sakramentalnoga simbola bračne ljubavi. “Kriza u ljubavi” jedino se javlja kada jedan od supružnika teži olakšanju kao cilju po sebi samome i tretira svojega supružnika tek kao sredstvo za postizanje toga cilja.

Nije li granica između ljubavi i sebičnosti tanka? Nije uvijek lako prepoznati svoje motive.

Iako povremeno moramo priznati kako nam je poprilično jasno jesmo li motivirani iskrenom ljubavlju ili sebičnošću, svi mi imamo pomiješane motive. No njihovo nas raspoznavanje ne bi trebalo obeshrabriti. Ono je zapravo prvi korak prema zrelijemu prosuđivanju nutarnjih kretnjâ naših srdaca.

U tomu se smislu ne smatram osobom koja savršeno ljubi svoju ženu. Iz svojega vlastitoga iskustva jedino mogu reći da što više izlažem svoje srce svjetlu Kristovu, postajem sposobniji za raspoznavanje čistoće, ili pomanjkanja čistoće, ili svojih motiva. Ljudsko je srce bojno polje između ljubavi i požude. Iako stišavajući tu borbu sve više sazrijevamo u istini Gospodinova plana za našu spolnost, ona u ovomu životu nikada potpuno ne prestaje.

Cilj je jednostavno dopustiti da snaga ljubavi nadvlada sile požude. Da, ponekad se ovo dvoje može pobrkati. No, s Kristovom pomoći možemo zadobiti potrebnu hrabrost da u iskrenosti prema sebi znamo dobro razlučiti jedno od drugoga.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.


1  U definiranju ciljeva braka jezik se Crkve promijenio od Drugoga vatikanskoga sabora. Katekizam sada govori o “dvostrukomu cilju” ženidbe kao “dobru samih supružnika i prenošenju života” (KKC 2363). Ta promjena u jeziku djelomično proistječe iz razvoja shvaćanja uloge bračne ljubavi u odnosu supružnika. Oni koji su također nastojali naći mjesto bračne ljubavi unutar tradicionalne hijerarhije ciljeva, prečesto su je izjednačavali s uzajamnim pomaganjem supružnika. Taj se drugotni cilj braka zapravo odnosi na pomoć i podršku kakvu dijeljenje zajedničkoga života kao muža i žene može omogućiti na vrlo praktičnoj razini. Izjednačavanje uzajamnoga pomaganja s “uzajamnom ljubavlju” dovelo je do pogrješnoga mišljena da je Crkva naučavala kako prokreacija ima prednost nad ljubavlju. Drugi je vatikanski sabor prekrasno pojasnio to pitanje pokazujući da bračna ljubav uopće nije cilj braka. Ona je sama bit bračnoga odnosa, odakle proistječu ciljevi bračne ljubavi.

Kao što je Drugi vatikanski sabor izrazio: “Po svojem naravnom značaju sáma ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su prema rađanju i odgajanju potomstva” (GS 48, naglašavanje nadodano). “U toj se obnovljenoj formulaciji,” govori Ivan Pavao II., “tradicionalno učenje o svrhama braka (i njihovu poretku) iznova potvrđuje i istodobno produbljuje sa stajališta nutarnjega života supružnika…” (TT 127,3).

2  Usp. TT 32

3  Usp. TT 84 i 101