TEOLOGIJA TIJELA

‘Čak i psiholozi tvrde da je nezdravo ne masturbirati! Zašto se Crkva ne slaže s time?’

Što više dozivamo Krista u naše strasti i želje i dopuštamo mu da ih očisti, to ćemo više otkrivati kako smo sposobni provesti ispravan nadzor nad njima.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock

Većina psihologa govori o masturbaciji kao normalnoj, zdravoj stvari. Oni čak upozoravaju kako je nezdravo ne masturbirati. Zašto se Crkva ne slaže s time?

Moramo shvatiti da bez sagledavanja Božjega plana na početku i bez razumijevanja da je Krist došao na svijet obnoviti taj plan, neizbježno ćemo promatrati naše iskustvo spolne želje kroz naočale paloga čovještva. Iz te se perspektive masturbacija doima kao “normalna”, pa čak i “zdrava” stvar.

“Normalno” je biti spolno uzbuđen, zar ne? “Normalno” je poželjeti “olakšati” svoju napetost, zar ne? Ako te nešto svrbi, ne dopuštaš da te to naprosto izluđuje – počešeš se, zar ne? Zapravo, samo bi čudak odabrao podnošenje svrbež a da se ne počeše, zar ne? Stoga bi uistinu bilo “nezdravo” pustiti da spolna napetost raste, a da si ne “daš oduška”, zar ne?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovdje ima stanovite logike. Zapravo, doslovce je nemoguće shvatiti zašto je masturbacija grješna u okviru ove paradigme. Ono što je potrebno – ne samo da bi se shvatilo pitanje masturbacije, nego da bi se shvatile istina o spolnosti, a potom i istinska svrha života i ljubavi – jest potpuna promjena paradigme.

Naslijedili smo svjetovno stajalište (suvremeni racionalizam) koje je zatvoreno unutar sebe. Svi smo mi gomila omfaloskeptika (maštovita riječ za one koji “zure u pupak”). Ne možemo vidjeti onkraj fizičkoga i vidljivoga ono što je duhovno i nevidljivo. Ne možemo vidjeti onkraj prolaznoga i imanentnoga ono što je vječno i transcendentno.

Promatramo zvijezde, i umjesto da razmišljamo o neizmjernoj veličajnosti Božjoj, svodimo svemir na matematičke jednadžbe. Susrećemo drugo tijelo, i umjesto da u njemu promatramo otkrivenje osobe stvorene na sliku i priliku Božju, vidimo stvar za uporabu i potrošnju radi vlastitoga zadovoljenja. Ulazimo u duboke vode spolne želje, i umjesto da uočimo da smo pozvani sudjelovati u božanskomu otajstvu plivajući u čistim vodama životvorne ljubavi s “drugom” osobom, mi uranjamo naglavce u našu vlastitu plitku, ustajalu baruštinu i zaglibljujemo u blatu samougađajuće osamljenosti.

Kao što smo već primijetili, spolnost je simbol. Stvorena je kao Božji znak slobodne, potpune, vjerne, plodne ljubavi. Stvorena je kako bi bila ljudsko dioništvo u božanskomu Zajedništvu Osoba. Da, spolnost je stvorena kako bi nas usmjerila onkraj zvijezda do Krajnje Stvarnosti – Boga.

Međutim, kako god bilo lako upasti u naviku masturbiranja, ono nam se uvijek “obija o glavu”. Služi kao primjer svjetovnoga stajališta lišenoga transcendentne drugosti Boga. Simbolizira samosažaljenje, strah od prepuštanja drugomu i krajnju neplodnost osamljenosti.

To je proturječan izražaj našemu pozivu da nasljedujemo Boga u životvornomu zajedništvu osoba. Masturbacija savršeno oprimjeruje iskrivljavanje spolne želje uzrokovano istočnim grijehom. Što je to ako ne sebično prepuštanje spolnomu zadovoljstvu?

Takvo ponašanje vrlo naglašeno govori o tomu kako neka osoba shvaća vlastitu spolnost, a zatim i cijelu svoju osobu. Ono govori o tjeskobi prema sebi i drugima, nutarnjoj frustraciji istinom o svojemu vlastitomu biću, te nesklonosti ili nesposobnosti za iskreno darivanje sebe drugomu. Život maštarija, koji često prati masturbiranje, govori o nezadovoljstvu stvarnošću i povlačenju od nje.

Ako osoba koja se bori s masturbacijom bude ikada s ljubavlju i plodno ulazila u brak, krajnje je bitno da on ili ona prevlada tu naviku uzdržavanjem, molitvom, sakramentima, Božjom milošću, a možda i vodstvom mudroga duhovnika. Zašto? Ako je nečiji spolni nagon uvjetovan samozadovoljenjem umjesto sebedarjem, i ako se u umu te osobe užitak vrhunca odvaja od rizika ljubavi prema “drugoj osobi” i odgovornosti prema potomstvu, onda će odlazak do oltara i izgovaranje ženidbene privole učiniti malo ili ništa za uklanjanje takvoga stanja.

Muškarac, koji je poprimio naviku masturbiranja, jednostavno će prenijeti taj nagon za samozadovoljavanjem na svoju suprugu. On će radije imati spolne odnose s kakvom maštarijom negoli sa stvarnom ženom koju je oženio. Je li to ljubav? Može li to ikada biti izričaj bračne veze i obnova bračnih obećanja?

Psiholozi koji promiču masturbaciju i oni koji prihvaćaju njihov savjet, nasamareni su. Zazovimo glasno Gospodina da milost njegova prodre kroz naše strahove, naše tjeskobe, naše nutarnje frustracije. Izdržimo bol dopuštajući Gospodinu da obrati naše izopačenosti.

Samo ćemo tako upoznati istinsku radost i zadovoljstvo za kojima težimo. To nije samozadovoljstvo. To je zadovoljstvo žrtvovanja svega u riziku ljubavi. To je zadovoljstvo pridržavanja za pravu stvar – susret s onim “drugim”/onom “drugom” koji/koja nas treba pripraviti za konačni susret s onim Konačnim Drugim – Bogom.

Što bih trebao učiniti sa svim svojim spolnim osjećajima i željama ako ne mogu imati spolni odnos i ako ne bih trebao masturbirati? Ponekad se osjećam kao da ću eksplodirati!

Ovo je pravo mjesto za govor o razlici između zatomljivanja spolne želje i njezina otkupljenja. Većina onih koji nastoje živjeti krjeposnim životom čini pogrješku pokušavajući potisnuti svoje spolne osjećaje ili ih zanemariti gurajući ih pod tepih. Problem je u tomu da se oni stalno vraćaju, obično s većom žestinom nego u početku.

Spolni osjećaji i želje krajnje su snažni. Potiskivati ih nije pravi odgovor. Kako bismo upoznali istinsku slobodu i stavili svoju spolnost u službu autentične ljubavi, moramo iskusiti otkupljenje naše spolnosti. Naše spolne želje trebaju biti preobražene u Kristu kako bismo ih mogli iskusiti onako kako to je Bog u početku naumio.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zbog razdora između tijela i duše uzrokovana istočnim grijehom, svi smo naslijedili poremećene spolne želje.1 Teško je, a povremeno se čini i nemoguće njima upravljati. Stoga se trebamo zapitati: upravljam li ja svojim spolnim željama ili one upravljaju mnome? Ako one nama upravljaju, tada nismo slobodni.

Isto se tako trebamo upitati: kakav je osjećaj ili priroda tih želja? Jesu li one u službi autentične ljubavi ili jednostavno izražavaju želju za sebičnim zadovoljenjem?

Kada se spolni osjećaji, želje i napasti pojave, a sigurno hoće, umjesto da ih nastojimo zanemariti ili potisnuti, trebamo ih izvući gore i van. Ne gore i van u smislu da im ugađamo, nego gore i van u ruke Krista našega otkupitelja. Možete jednostavno izmoliti molitvu poput ove:

Gospodine Isuse, predajem ti svoje spolne želje. Molim te ukloni ono što je grijeh u meni učinio, kako bih na tomu području mogao upoznati slobodu i doživjeti spolnu želju onako kako si ti naumio. Amen.

Što više dozivamo Krista u naše strasti i želje i dopuštamo mu da ih očisti, to ćemo više otkrivati kako smo sposobni provesti ispravan nadzor nad njima. I počet ćemo sve više doživljavati našu spolnost, ne kao želju za sebičnim zadovoljenjem, nego kao želju da se predamo nasljedovanju Krista. I to je bit otkupljenja.

Ali to nije lako. Sasvim sigurno, to može biti intenzivna duhovna borba (usp. Ef 6,12). Dopuštenje Kristu da nas očisti uključuje stvarnu smrt naših strasti. To uključuje razapinjanje s Kristom kako bismo s njime mogli uskrsnuti u novi život (usp. Rim 6) – novi život u kojemu sve više otkrivamo kako smo sposobni ljubiti kao što on ljubi, a upravo u tomu i jest bit spolnosti.

Zapravo, koliko god nas snažno pali spolni nagon vodio prema sebičnomu zadovoljenju na račun drugih, Bog nas još snažnije želi otkupljenim spolnim nagonom odvesti u slobodu da ljubimo druge kao što je Krist ljubio nas. Spolna nas želja treba voditi prema ispunjenju evanđelja. Upravo zato papa Ivan Pavao II. opisuje spolni nagon kao “smjer težnje u skladu s kojim se cijelo [naše] biće iznutra razvija i usavršava.”2

Istinska su ljubav i istinska sloboda moguće. Ali do njih ne dolazimo preko noći. To može biti dugačak i težak put.

Međutim, parafrazirajući Ivana Pavla II., Krist nas poziva da s ustrajnošću i postojanošću učimo što je istinsko značenje spolnosti. Poziva nas da shvatimo nutarnje kretnje naših srdaca kako bismo mogli razlikovati što, s jedne strane, čini spolnu privlačnost onakvom kakvom ju je Bog zamislio, a što, s druge strane, nosi tek obilježje požude.

I premda se te različite kretnje srca mogu u nekoj mjeri pobrkati jedna s drugom, Krist nas poziva da raspoznamo razliku. Ponovno, to je teško, ali kao što Ivan Pavao II. dodaje: “Taj se zadatak može provesti i uistinu je vrijedan Čovjeka.”3

Što vam je, dakle, činiti sa svim svojim spolnim željama i osjećajima? Predajte ih Kristu i dopustite mu da u vama izvede čudo otkupljenja. Jedino što će u vama eksplodirati bit će vaše poimanje spolnosti. U Božjemu je planu ona čudesnija od onoga što mi, kao pala ljudska bića, uopće možemo i zamisliti.

Još nešto važno treba zapamtiti: to otkupljenje nije samo za one koji nemaju “zakoniti odušak” za svoje spolne želje. I oni moraju doživjeti otkupljenje svoje spolnosti kako bi njihovo vođenje ljubavi bilo upravo to – pružanje ljubavi, a ne provođenje požude.

Evo nekoliko dodatnih molitava koje vam mogu biti korisne dok iz dana u dan nastojite rasti u istinskoj slobodi otkupljenja svoje spolnosti.

Molitva za čistoću srca

Gospodine, stvorio si me na svoju sliku i priliku kao muškarca [ženu]. Pomozi mi da prihvatim i primim svoju spolnost kao tvoj dar. U srž mojega bića upisao si moju spolnost, poziv na ljubav kakvom ti ljubiš u iskrenomu sebedarju. Ti si bračno sjedinjenje muškarca i žene u “jedno tijelo” učinio znakom tvojega vlastitoga života i ljubavi na svijetu. Podaj mi milost da se zauvijek oduprem mnogim lažima koje stalno navaljuju na istinu i značenje ovoga velikoga dara spolnosti. Podaj mi čistoću srca kako bih mogao gledati sliku tvoje slave u ljepoti drugih, a jednoga dana i tebe, licem u lice. Amen.

Molitva u trenutku napasti požude

Ovo je žena [muškarac] stvoren[a] na sliku i priliku Božju, koju [kojega] nikada ne smijem promatrati kao objekt svojega zadovoljenja. Gospodine Isuse, udijeli mi milost kako bih vidio sliku tvoje slave u ljepoti ove žene [muškarca] i usmjeri moje spolne želje prema istini ljubavi. Odričem se svih svojih nagnuća prema korištenju drugih za vlastiti užitak i sjedinjujem svoje patnje s tvojima na križu. Amen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.


1  Poremećaj strasti uzrokovan istočnim grijehom naziva se požuda. Požuda u širem smislu obuhvaća puno više od poremećaja spolnoga nagona. Požuda nas navodi na grijeh, ali sama po sebi nije grijeh, jer nije slobodno izabrana. Jednostavno je “datost” pale ljudske naravi.
2 Ljubav i odgovornost, filozofsko djelo Karola Wojtyłe (Ivana Pavla II.) o ljudskoj ljubavi i spolnosti, Verbum, Split, 2009., 40
3 Teologija tijela – Man and Woman He Created Them: A Theology of the Body, nagovori Ivana Pavla II. na općim audijencijama na temu ljudske ljubavi u božanskome planu, Pauline Books, 2006., 48,4


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. svibnja 2015.

Možda vam se svidi