Zašto tako teško prihvaćamo da naša djeca odrastaju?

Istinski ljubiti dijete ili adolescenta znači dopustiti mu da svakim danom sve više postaje “ono što jest”. Taj njegov duboki osobni identitet − identitet koji Bog ljubi i želi od vječnosti − različit je od identiteta njegovih roditelja.

No nije nam uvijek lako prihvatiti da nam djeca rastu. Odakle taj otpor?

Nejasna želja da budu naše vlasništvo: to su “naša” djeca koju imamo namjeru voditi u skladu sa svojim planovima i ambicijama. A prava je istina da nam djeca ne pripadaju, čak ni kad su sasvim malena.

Strah od budućnosti: dok su mali, možemo se ponašati poput kvočke na jajima i maksimalno ih štititi, ali što više rastu, to su više suočeni s opasnostima pred kojima mi ostajemo nemoćni.

Naša želja da što je dulje moguće ostanemo prisni s djecom: što dijete više raste, to više štiti svoju privatnost. To posebno vrijedi u vjerskom odgoju: ako su roditelji bili privilegirani svjedoci duhovnog rasta malenoga djeteta, od adolescencije nadalje to više nije tako.

Zato što je to lakše: pomagati djetetu da raste između ostalog znači i dopustiti mu da postane neovisno. To činimo kad djetetu pomažemo da nešto uradi samo i kad mu povjeravamo odgovornosti po njegovoj mjeri. Svatko od nas zna da je puno lakše uraditi sam nego pustiti malenomu da nešto učini.

Svi ti strahovi i posesivnost u ljubavi ne mogu nestati preko noći, posebno zato što ih nismo baš uvijek ni svjesni. Dakle?

• Mi ne znamo ljubiti, ali Bog zna. Što više dajemo prostora Bogu u svojem životu, to ćemo više moći ljubiti poput njega.
• Bog puno bolje od nas poznaje proturječja u nama, naše slabosti i naše strahove, pa ipak je izabrao nas − a ne nekog drugog − za roditelje naše djece. Bog u nas ima povjerenja i očekuje samo jedno: da i mi njemu ukažemo svoje povjerenje.
• Čak i onda kad nam se čini da nismo dorasli, da smo preopterećeni i nesposobni suočiti se sa svojim odgojiteljskim poslanjem, možemo biti sigurni da je svaki najmanji napor, svaki najnespretniji pokušaj ljubavi dragocjen u Božjim očima.

Nemojmo se dakle bojati, ni samih sebe ni drugih: pomažimo svojoj djeci da rastu i tako, iz dana u dan, postaju ono što jesu u svojoj dubini. Radujmo se što ih život vuče prema naprijed jer ih to zapravo zove Bog.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.