Na prvi pogled ima se dojam da je strpljivost vrlina koja je važnija za roditelje negoli za djecu. Možemo se sjetiti mnogih situacija u kojima su nas djeca dovodila do toga da izgubimo strpljenje. No bilo bi pogrješno izjednačavati strpljivost sa situacijom u kojoj roditelji tek podnose ponašanje svoje djece; strpljivost, poput svake vrline, ima dva oprečna poroka: jedan je nestrpljivost, a drugi je neosjetljivost ili tvrdoća srca.

Da, mi roditelji moramo razvijati vrlinu strpljivosti, ali i naša djeca moraju učiti biti strpljiva, zbog niza razloga. Ako neka osoba ne uviđa granice svojih sadašnjih sposobnosti, postoji opasnost da će htjeti ići predaleko i previše brzo. Odrasla osoba, ako je dovoljno razborita, može procijeniti situaciju i smisliti kako će postići ono na što cilja. Ali djeca, zbog svoje dobi i intelektualne razvijenosti, možda ne će biti tako razborita, stoga postoji opasnost da će postavljati ciljeve, ali da nikada ne će imati strpljivosti za njihovo ostvarivanje, na primjer, desetogodišnje dijete koje odluči štedjeti džeparac tako da može kupiti bicikl kada bude imalo petnaest godina.

Strpljivost implicira da je vrijedno truda čekati i da je moguće čekati. Ona također podrazumijeva znati se na miran način nositi s poteškoćama koje se stalno javljaju.

Sveti Toma kaže da je strpljivost vrlina pomoću koje se sadašnja zla (uglavnom ona koja nam nanose drugi) podnose na takav način da iz njih ne proizlazi nikakva nadnaravna žalost.1

Mnogim je roditeljima najviši stupanj strpljivosti kojemu teže onaj na kojemu se djeca mire s onime što se događa bez jadanja ili nestrpljivosti. Oni, dakako, moraju obuzdavati želju da postižu neposredne rezultate, ne smiju silom tjerati djecu da se ponašaju i razvijaju po prethodno koncipiranim idejama o tome kako se dobro dijete treba ponašati. Ali ako budemo svjesni da se ne radi toliko o postizanju onoga što mi želimo, koliko o korištenju raspoloživih sredstava kako bismo omogućili djeci da čine ono što Bog želi, lakše ćemo moći biti strpljivi, prihvaćajući neugodnosti ne na rezigniran način, nego mirno i spokojno. Ovaj stav podrazumijeva svladavanje one potištenosti ili tmurna raspoloženja koje, čini se, uvijek prati rezignaciju.2 U onoj mjeri u kojoj shvaćamo vrijednost poteškoća i razočaranja koja nam naša djeca stvaraju možemo biti doista sretni kada te poteškoće i razočaranja prihvaćamo – do te mjere da će se bol i zadovoljstvo poklapati. “Dostigla sam stupanj u kojemu više ne mogu patiti jer sva patnja meni je slatka” (sv. Mala Terezija iz Lisieuxa).

Toliko o strpljivu stavu roditelja prema djeci. Trebaju li djeca u svakodnevnome životu primjećivati koliko su njihovi roditelji strpljivi s njima? Da, ukoliko strpljivost podrazumijeva prihvaćanje i razumijevanje. Djeca moraju vidjeti da su njihovi roditelji spremni saslušati ih i da se brinu za njih. Ona moraju znati da roditelji žele da budu sretna. Ovo prihvaćanje pretpostavlja da roditelji ne izazivaju kod djece pomisao da su nepoželjno opterećenje, već da su istinski i bitan cilj njihove ljubavi. Jednako tako ne smijemo se ograničiti na to; moramo učiti djecu da imaju isti takav stav prema nama, svojim roditeljima, prema ostalim članovima obitelji i prema prijateljima.

Roditelji trebaju postupati sa svakim svojim djetetom različito: uz manje ili više ljubavi, uz manje ili više vremena posvećena samo njemu, uz više ili manje zahtjeva koji se stavljaju pred njega itd. Ali svakomu je djetetu potrebna jednaka količina razumijevanja. Vrlina razboritosti je ta koja nas “motivira da razumijemo druge jer mi smo uvjereni da duše, poput vina, s vremenom postaju bolje”.3

Prikladno ozračje za razvijanje ove vrline kod djece uglavnom je ono u kojemu su okružena toplinom i sigurnošću. Ako su roditelji prilično hiroviti u zahtjevima koje postavljaju djeci, ako reagiraju emotivno i nepredvidljivo na ono što njihova djeca čine, ako od buhe rade slona, tada će se djeca osjećati nesigurnima. Unutarnji je mir, koji je toliko potreban malenoj djeci, rezultat pokazivanja razumijevanja i ljubavi njihovih roditelja te zahtjeva koje im roditelji postavljaju. Baš svaki kontakt koji roditelji ostvaruju sa svojom djecom govori djeci jesu li odbačena ili prihvaćena kao osobe. Svima je nama od bitne važnosti biti prihvaćen od ljudi koje volimo. To je jedini način na koji maleno dijete može naučiti da je dobro prihvaćati neugodnosti i poteškoće jer su mu njegovi roditelji rekli da je dobro tako postupati.

S tim u vezi mogli bismo reći da postoje dvije vrste djece: ona koja reagiraju na poteškoće snažno i koja ne će tolerirati nikakvo čekanje te ona koja su po karakteru ležernija. Prva se ljute na braću i sestre i ne mogu se obuzdavati; ona ne će podnijeti posjet zubaru bez vike i “histerična” ponašanja; ona mijenjaju aktivnosti ne završavajući započeto zato što to iziskuje vrijeme i kontinuiran trud; to su djeca koja ne će čekati do kraja tjedna da dobiju novac, djeca koja uvijek upadaju u riječ i miješaju se u pogrješnu trenutku.

Da biste odgojili dijete s pozitivnim karakteristikama, morate mu postavljati zahtjeve na pouzdan, miran način, nastojeći ne rješavati probleme posebnim nagradama i kaznama te pokazujući koliko vam je drago što se potrudilo svladati se. Također morate razmisliti što je tomu djetetu osobito važno jer ono obično ne će koristiti iste norme kao njegovi roditelji kako bi došlo do odgovora. Na primjer, šestogodišnjaku je vrlo važno reći roditeljima da ima problem; i njemu bi moglo biti teško shvatiti zašto mora čekati dok roditelji ne završe razgovor koji trenutno vode. U tome slučaju svakako je najbolje dopustiti mu da govori, shvaćajući važnost koju to ima za njega. Ali to isto ne bi vrijedilo za desetogodišnjaka: on bi već morao razumjeti takve situacije pa stoga i pričekati.

Također je dobro učiti djecu da bol i neugodnost nisu nešto što treba izbjegavati po svaku cijenu. Ne radi se o tome da ih treba štititi od patnje, već da se bude pokraj njih kako bi im se pomoglo uvidjeti da su sposobna nositi se s poteškoćama samo ukoliko se potrude.

Najbolje vrijeme za stavljanje naglaska na vrlinu strpljivosti jest od desete godine nadalje. Prije toga valja stvarati pravo ozračje, temeljeno na osjećaju sigurnosti koje se javlja onda kada djeca postanu svjesna da su zahtjevi koji im se postavljaju razumni i dobronamjerni.

Kada djeca dostignu ovu dob, pružamo im kriterije koje će koristiti, a možemo im iznositi i razloge. Posebice je važno održavati pravo ozračje poradi nutarnjega mira o kojemu smo govorili, ali djeca sada mogu bolje razumjeti zašto moraju ulagati onu vrstu truda koju smo im predlagali ili tražili od njih. Moraju naučiti spremno prihvaćati poteškoće i neugodnosti i optimistično se nadati da će postići ono što vole.

Koje im vrste aktivnosti mogu pomoći kako bi bila strpljiva? Neke od tih aktivnosti nametnut će se, na neki način, same od sebe i bit će ih teže prihvatiti: dugotrajna bolest, gubitak nečega dragocjenog, stalne podrugljive primjedbe njihovih kolega, prepoznavanje vlastitih mana i nedostataka ili ulaganje osobita truda u učenje, a onda padanje na ispitu. Ono što morate činiti jest popravljati takve situacije (kada privrženost i dobri razlozi koje roditelji pružaju pomažu djetetu prevladati potištenost ili nestrpljivost) ugodnim aktivnostima za koje je također potrebna strpljivost.

Na primjer, pecanje ili stjecanje neke sposobnosti pomoću strpljivosti: sviranje na gitari ili drugomu instrumentu, učenje stranoga jezika, učenje tipkanja itd. Ostale bi aktivnosti mogle biti sakupljanje nečega, aeromodelarstvo, ostvarivanje nekoga plana poradi vlastitoga usavršavanja koji je izradilo samo dijete. Ali vrsta strpljivosti koja nas najviše zanima jest ona koja je povezana sa služenjem drugim ljudima.

  1. Trudim se svladavati svoje trenutačne brige te mirno sačekati bolja vremena. (Život stavlja pred nas beskrajan niz kušnja i nevolja. Na primjer, dijete kojemu je potrebno sto godina da bi položilo ispit, drugo čija je spavaća soba stalno neuredna, treće koje kao da uopće ne mari za druge. Ali mi odgojitelji moramo naučiti čekati da dijete položi ispit, vrijeme kada će konačno biti uredno ili kada će prestati biti sebično.)
  2.  Znam kako se pomiriti s posljedicama odluke koju sam donio poradi djetetovih najboljih interesa i kako prihvatiti te posljedice. (Nije lako suočiti se s mrgodnim licem ili neprijateljskim ponašanjem mlade osobe zbog toga što smo joj odbili nešto što je željela. A odbili smo zato što smo smatrali da može doći do ozbiljne fizičke ili moralne opasnosti.)
  3. Činim sve što mogu kako ne bih bio ravnodušan ili pasivan prema negativnim stvarima u životu. (Ljudi katkada brkaju ravnodušnost sa strpljivošću. Ravnodušna osoba ne reagira. Ona ne zna što je dobro, a što loše ili nije zainteresirana učiniti bilo što u vezi s time.)
  4. Pravim razliku između onoga što doista vrijedi čekati i onoga oko čega nije opravdano truditi se. (Strpljivost ima svoje granice kao i sve druge vrline. Ne smijemo zaboraviti da se vrline pozivaju na zlatnu sredinu. U nekim je situacijama najbolje pokušati promijeniti okolnosti ili izbjegavati situaciju, a ne čekati da se stvari promijene.)
  5. Pravim razliku između onoga što mogu opravdano čekati i onoga na što ne bi bilo opravdano čekati. (Život nije vježba za razvijanje strpljivosti. Strpljivost nije naivnost niti je tvrdoglavost u odnosu na fiktivne situacije.)
  6. Obično se mirno suočavam sa stvarima, izbjegavajući da budem previše aktivan, kako bih razabrao što je važno, a što nije. (Ako je netko stalno u pokretu, ne može biti strpljiv. Takva osoba želi vidjeti rezultate odmah sutra, a ako to nije moguće, onda ih želi prekosutra.)
  7. Shvaćam da ću morati trpjeti ako želim čekati da se dogode i dobre stvari te ako se želim nositi s poteškoćama koje se javljaju pri prihvaćanju manjega zla kako bih izbjegao veće. Ovakvo trpljenje prihvaćam mirno. (Trpljenje je dio života. Radi se o potrebi da se nauči trpjeti uz osmijeh na licu, shvaćajući da se čekanje isplati, ili da se isplati pomiriti s manjim zlom kako bi se izbjeglo veće.)
  8. Znam da su pretjerana aktivnost ili pretjerana buka dva načina koja se često koriste kako bi se izbjeglo čekati ili nositi se s nečim. (Strpljivost zahtijeva jasne vrijednosti ili ciljeve u životu. Ako ih nemamo, zašto bismo čekali? Međutim, čovjek često nailazi na ljude koji izbjegavaju napor čekanja tako što povećavaju aktivnost ili što stvaraju buku.)
  9. Činim sve što mogu kako bih bolje razumio druge. A to činim kako bih im mogao pomagati na najbolji način. (Obično imamo poteškoća u situacijama u kojima moramo biti strpljivi s ljudima koji nas uznemiruju ili s djecom u nekomu trenutku njihova razvoja, na primjer, kada uđu u adolescenciju pa ih je teško razumjeti.)
  10. Shvaćam da je važno razumjeti i prihvaćati druge, makar ne primjećujemo poboljšanje kod njih. (Jedan od problema vezanih za strpljivost jest činjenica da je ljudima potrebno puno vremena kako bi se promijenili u važnim područjima. U stjecanju određenoga broja vrlina, na primjer.)
  1. Obično pružam dobar primjer vedrine i nutarnjega mira. (Odgojna i antiodgojna zaraznost velika je. Ako djeca budu vidjela da smo i sami strpljivi, to će vjerojatno utjecati na njih u velikoj mjeri.)
  2. Inzistiram da manja djeca uče kako svladavati hir i kako znati čekati da se dogodi nešto dobro. (Glavni problem s malenom djecom, što se tiče strpljivosti, jest da ona imaju malu snagu volje i da se često povode za niskim sklonostima. Ona ne shvaćaju zašto bi morala biti strpljiva, ali je korisno za njih da se navikavaju čekati ono što žele te na to da se moraju pomiriti s time da njihovi hirovi ne moraju biti odmah zadovoljeni.)
  3. Pomažem djeci da prepoznaju potrebe drugih ljudi koji su im najbliži tako da uvide zašto moraju biti strpljivi. (Malenoj je djeci lakše razumjeti potrebe njihovih djedova i baka, ili potrebe mlađega brata ili sestre, ili one bliskoga prijatelja, negoli potrebe drugih.)
  4. Pružam potporu koliko god to mogu predadolescentima kada neka situacija od njih zahtijeva strpljivost, a njihova snaga volje još nije dovoljno razvijena da bi im omogućila dobro prakticiranje ove vrline. (Primjeri ovakvih situacija su bolest, nepoložen ispit, gubitak ili kvar nečega što cijene.)
  5. Nastojim uvoditi malu djecu u zanimljive aktivnosti koje zahtijevaju određeni stupanj strpljivosti. (Na primjer, učenje sviranja nekoga instrumenta, korištenje računala, pravljenje zbirki, modeliranje.)
  6. Potičem tinejdžera da se navikava biti tiho, bez buke i s malo aktivnosti. (Izleti na more, u planine ili na selo mogu biti korisni u ovome pogledu.)
  7. Pomažem mladima da u svakoj situaciji, i u skladu s njihovom dobi i stupnjem razumijevanja, uvide zašto je strpljivost potrebna. (Kada im pružamo informacije, trebali bismo biti što jasniji i što koncizniji. Njima treba vremena za razmišljanje o situaciji.)
  8. Nastojim uvoditi tinejdžere u aktivnosti koje zahtijevaju određeni stupanj strpljivosti, ali i koje su privlačne. (To su aktivnosti koje iziskuju stalno ulaganje truda, koje traže da se mora miriti s nečim i u kojima je neophodno naučiti gospodariti nekom strašću.)
  9. Potičem mlade da imaju snažne strasti, ali i da ih kontroliraju svojom voljom. Potičem ih da preziru ravnodušnost. (Danas smo preplavljeni negativnim društvenim situacijama pa je nekako lakše samo “se isključiti “ kako bi se izbjegla bol.)
  10. Pomažem mladima da više i bolje shvaćaju motive za strpljivost. (Najvažniji su motivi poticanje na osobno izgrađivanje i pomaganje drugima na isti način. I na taj način prihvaćati volju Božju.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davida Isaacsa “Izgrađivanje karaktera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.

1    Usp. Sum. Th. II.II, q. 136, a.12.

2    Royo Marin, Nav. dj., str. 592sl.

3    J. Escrivá, Nav. dj., br. 79.