Je li djeci uopće mjesto na događaju koji ne mogu razumjeti te koji im je predug i dosadan ili je važno od malih nogu steći dobre i pobožne navike? Koliko je dječjeg vikanja i plakanja previše? Hoću li uopće doživjeti liturgiju ako povedem djecu sa sobom? – to su samo neka od pitanja koja se redovito vrte u glavama i razgovorima katolika.

Slična rasprava ponovno se rasplamsala na društvenoj mreži X (bivši Twitter), a glavna tema bio je upravo dječji plač.

U nastaloj kakofoniji čini nam se da je najrazumniji odgovor dao urednik uglednog katoličkog magazina Crisis (čije ste tekstove, uz ekskluzivno dopuštenje, mogli čitati i na ovom portalu) Eric Sammons. Njegov odgovor s X-a prenosimo u cijelosti:

“Vidim da se rasprava o ‘djeci koja plaču na misi’ ponovno rasplamsala. Za mene, to je čisto zdravorazumski:

  1. Djeca svih dobi trebaju apsolutno dolaziti na misu.
  2. Roditelji trebaju dati sve od sebe kako bi djeca bila tiha, što uključuje povremeno izvođenje van kako bi ih se smirilo. Tipično bi trebali slijediti “pravilo 20 sekundi”: Ako u ih 20 sekundi ne možete stišati, izvedite ih van. Vratite se kad se umire.
  3. Svi ostali trebali bi biti strpljivi te imati razumijevanja kada se djeca loše ponašaju. Nema prijekih pogleda čim neko dijete počne stvarati buku.
  4. Samo bi se župnik trebao (i to osobno) osvrnuti na potencijalni ekstremni slučaj, nikada drugi župljanin.

U praksi to znači da će na tipičnoj svetoj misi biti puno situacija u kojima će djeca praviti buku, ali nijedna neće biti tolika da svima odvlači pažnju.”