1. Prisjetite se što je pravi posao vas kao roditelja – odgojiti odrasle osobe, a ne djecu. Vaš posao nije paziti da vaša djeca stalno budu nečim okupirana i zabavljena, niti samo to da ih držite podalje od nevolja i natjerate ih da se lijepo ponašaju, a niti da kod kuće provodite jednu vrstu „držanja štete pod kontrolom”. Pravi posao roditeljstva jest voditi djecu primjerom, ciljanim praksama, i objašnjenjima, tako da odrastu u kompetentne, odgovorne i obzirne muškarce i žene, koji će cijeloga svojega života predano živjeti prema kršćanskim načelima. Oni trebaju tako živjeti i prije nego što prerastu tinejdžersku dob. Drugim riječima, vaša je odgovornost i ovozemaljska i vječna sreća vaše djece, kako biste spasili njihove duše od „druge smrti”, i u ovome ih životu uveli u stado onih stotinu ovaca, koje je Krist obećao onima koji Ga ljube.

2. Vaš sveukupni cilj trebao bi biti da završite posao koji ste započeli u njihovome djetinjstvu – da u njima formirate krjeposti (snažne strane karaktera): vjeru, nadu, ljubav, dobru prosudbu i savjest, osjećaj odgovornosti, odvažnu ustrajnost, samokontrolu. Na materijalizam gledajte kao na neprijatelja svoje obitelji. To je vjerovanje da je čovjek samo životinja, smatranje da život završava smrću, življenje kao da su zadovoljstvo i moć smisao života, odnošenje prema drugim ljudskim bićima kao da su predmeti.

3. Pokušajte se prema svojim adolescentima odnositi kao prema onome što oni stvarno jesu – mlade odrasle osobe, sa svime osim iskustva, što im se vi morate potruditi dati. Smatrajte adolescenciju konačnim stadijem „šegrtovanja” u odrastanju, prvom fazom prave odrasle dobi. Nemojte se prema njima odnositi kao prema velikoj djeci. Prisjetite se da mladi ljudi obično ili jako trude ispuniti naša očekivanja, ili se pak jako slabo trude.

4. Zapamtite ovo: kada djeca stvarno poštuju svoje roditelje, videći da oni žive krjeposnim životom, oni ostanu relativno imunima na pritisak vršnjaka i na kulturu „seksa, droge i rock n’ rolla”. Ako tinejdžeri ne vide svoje roditelje kao snažne, samopouzdane vođe, onda će svoj život oblikovati prema svojim vršnjacima i „slavnim ličnostima” zabavne industrije.

5. Nikada ne zaboravite da je sva poanta moralnoga razvoja udaljiti se od sebe, a približiti drugima. Vaša djeca neće odrasti onda kada se budu znala sama pobrinuti za sebe, nego onda kada se budu znali pobrinuti za druge, i kada to budu željela. Mala djeca na život gledaju sa sloganom „Prvo ja!”, a tinejdžerske godine su vrijeme da se taj stav napusti. Ako tinejdžeri zadrže taj sebični stav i u odrasloj dobi, čekaju ih katastrofe kasnije, u njihovome braku, karijeri, pa čak i moguće tragedije s drogom, alkoholom i automobilskim nesrećama. (Tinejdžeri koji na život gledaju isključivo kao na neodgovornu igru obično će se u budućnosti prema automobilu odnositi kao prema igrački. A ako zadrže agresivni stav „ja prvi”, mogu podleći bijesnome ponašanju u prometu, i prema automobilu se odnositi kao prema oružju.)

6. Budite svjesni da je današnja materijalistička „tinejdžerska kultura” lažna i nerealna, povijesno recentan fenomen, koji adolescente pretvara u umjetno nastalu dokoličarsku klasu, sličnu nekadašnjim iskvarenim aristokratima: previše slobodnoga vremena, neodgovorno izbjegavanje rada, hedonistička zloporaba hrane i alkohola, neograničen pristup drogama i „rekreativnome” seksu, život usredotočen na zabavu, bijeg od dosade, strah samo od spolno prenosivih bolesti. „Tinejdžerska kultura” sama je po sebi kontrakulturna stvar. Ono čemu ih nastojite poučiti – stvarni život – sastoji se od požrtvovnosti s ljubavlju, odgovornih obvezivanja, produktivnoga rada orijentiranoga na služenje, prisnih odnosa s obitelji i prijateljima, uživanja u hrani i piću te slobodnim aktivnostima u zdravoj i umjerenoj količini, te ljubavi i poštovanja od sviju koji nas poznaju.

7. Razlikujte povjerenje u njihovo poštenje od povjerenja u njihovu prosudbu. Kada vas pitaju zašto im ne vjerujete, jasno im dajte do znanja sljedeće: „Mi implicitno vjerujemo u tvoje poštenje, uvijek smo vjerovali i vjerovat ćemo. Osim ako dobijemo čvrste dokaze za posve suprotno, vjerovat ćemo u tvoje poštenje i dobre namjere. No nekada ne smijemo vjerovati tvojoj prosudbi. Tvoja neiskusnost u prosuđivanju može dovesti do nevolja za tebe i za druge, jer kada tinejdžeri zapadnu u nevolje, to je gotovo uvijek posljedica lošega prosuđivanja. Budi strpljiv. Kako živeći budeš izravno stjecao iskustvo, a neizravno preko naših savjeta iz iskustva, mnogo ćeš bolje prosuđivati, a onda ćemo ti moći posve vjerovati, u svemu.”

8. Prisjetite se da je i „ne” riječ iz ljubavi. Postoji uskraćivanje iz ljubavi. Ako mladi ljudi ne iskuse od svojih roditelja uskraćivanje iz ljubavi, onda se neće moći formirati u uskraćivanju samima sebi, a to može dovesti do tragedije. I zato u životu svoje djece ne dopuštajte ništa što u moralnome smislu ne odobravate. Držite elektronske medije pod svojom strogom kontrolom. Ne dopuštajte u svojemu domu ništa što vrijeđa Boga, potkopava vaše pouke o dobru i zlu, i gdje se prema ljudi odnosi kao predmetima. To znači da ne smije biti pornografije, bezrazložnoga i pretjeranoga nasilja, glamuroznih prikaza grijeha, niti nepoštovanja prema drugima. Učite ih razlučivanju pri korištenju medija: da prihvaćaju što je dobro, odbijaju što je zlo, i da znaju u čemu je između to dvoje razlika.

9. Imajte na umu snažan utjecaj kemijskih procesa u tijelu na njihove osjećaje i prosudbu. Oni su često nesigurni, impulzivni i preosjetljivi, naročito u dobi od trinaest, petnaest i sedamnaest godina. Na mnogo načina su te promjene raspoloženja u adolescenciji slična onima koje djeca pokazuju u dobi od dvije i od pet godina, i uglavnom su uzrokovana sličnim naglim rastom i hormonalnim promjenama u njima. Zato im trebaju one iste stvari koje su trebali od vas u svojim najranijim godinama. Trebaju da budete odlučni, da ih čvrsto upućujete, da budete strpljivi, pažljivi, puni razumijevanja, i pravedni. Treba im također kvalitetna prehrana i mnogo sna.

10. Jasno im dajte do znanja da želite i očekujete ne samo rezultate, nego da osobno ulože najbolje što mogu od sebe, da daju sve od sebe u učenju, i da se nastoje držati razumnih kućnih pravila. Neka pravila u vašoj kući počinju riječju „mi…”, a ne: „Ti moraš biti doma u 11 i 30”, nego: „Svi dolazimo kući u razumno vrijeme”. Ne: „Ti moraš očistiti svoju sobu”, nego: „Mi se svi trudimo da ova kuća bude čista i udobna”. Ne: „Ti se moraš ispričati”, nego: „Svi se mi ispričavamo kada nekoga uvrijedimo”. Priznajte im kada se potrude. Budite strpljivi.

11. Kada morate disciplinirati svoje tinejdžere, nastojte se držati jednakih standarda kakvih se držite kada ste s drugim odraslim osobama:

  • Bez prekoravanja u javnosti; kada je god moguće, disciplinirajte ih nasamo.
  • Bez naglih presuda – poslušajte njihovu stranu priče. Poštujte njihovo pravo na pretpostavku o nevinosti.
  • Ne nabijajte im stvari na nos. Nikada ne govorite: „Rekao sam ti” ili „Da si me samo poslušao…”
  • Ako emocije izmiču kontroli, odgodite raspravu za kasnije: „Razgovarajmo o ovome sutra navečer”. (I čekanje je jedna vrsta kazne.)
  • Ako ste pretjerali, vratite se i ispričajte se. Poštovat će vašu želju da budete pravedni – što  nastojite pravdu i istinu staviti ispred svojega ponosa.

12. U najgorim scenarijima možete se osloniti na ograničavanje korištenja telefona, ograničavanje korištenja vozačke dozvole i korištenja automobila (mladi Amerikanci mogu dobiti vozačku dozvolu sa 16 godina, op. prev.), i ograničavanje ljetnih praznika.

13. Nikada ne podcjenjujte koliko ste naučili, i s koliko iskustva i mudrosti ih možete poučiti. Počnite s ovim pitanjima: „Što znam sada, a nisam znao kada mi je bilo šesnaest, a volio bih da sam znao?”, „Na temelju mojih vlastitih iskustava – uspjeha i pogrješaka – i onoga što sam vidio u životu drugih ljudi, čemu mogu poučiti svoje tinejdžere o odgovornome životu odrasle osobe; maksimalnome iskorištavanju prilika za obrazovanje, otkrivanju u čemu si dobar i u planiranju karijere, pronalaženju ili mijenjanju posla; hodanju i udvaranju, kako biti muž ili žena pun ljubavi i potpore; o manirama u društvu, o postupanju s prijateljima, procjenjivanju ljudi; o dobroj kondiciji, nadvladavanju briga; o odličnom obavljanju posla, profesionalizmu i profesionalnome bontonu; o određivanju prioriteta i raspoređivanju vremena, planiranju i ostvarivanju ciljeva; o upravljanju financijama, pametnome kupovanju; o tome kako prepoznati gluposti čim ih vidiš, o informiranosti o događanjima u javnosti, i o življenju kao odgovoran i uključen građanin.

14. Kako možete znati ima li ikakvoga napretka s vašom djecom, u tome da stvarno odrastaju, naročito kada su u ranoj tinejdžerskoj dobi? Na nekoliko načina:

  • Svjesni su prava i osjećaja drugih, i ponašaju se u skladu s time.
  • Imaju radne navike, i svojim se snagama suočavaju s problemima. Svjesni su da su potrebni u obiteljskome životu. To jest, znaju smisao odgovornosti – ako ne obavimo svoju dužnost, netko će drugi patiti zbog toga.
  • Žive kao proizvođači, a ne samo potrošači.
  • Znaju se brinuti o drugima, i žele to.
  • U većini prigoda i u različitim situacijama znaju učiniti pravu stvar, a da im se ne mora govoriti.
  • Kada naprave nešto pogrješno, znaju to, i ispričaju se. Spremno prihvaćaju isprike drugih, i znaju zaboraviti, a ne samo oprostiti.
  • Kažu „molim”, „hvala” i „žao mi je”, i stvarno to misle.
  • Drže svoja obećanja. Izdržat će posljedice nečega radije nego da prekrše svoje obećanje.
  • Većina njihovih pogrješaka nije posljedica zlobe ili sebičnosti, nego manjka iskustva. U većini slučajeva nastoje učiniti pravu stvar.
  • Duboko u sebi znaju da roditeljska disciplina dolazi iz ljubavi. Osjećaju da ih roditelji discipliniraju jer ih vole.
  • Suzdržavaju se od svega što bi osramotilo njihovu obitelj.
  • Biraju prijatelje dobroga karaktera.
  • Njihove su molitve upućene Bogu kao osobi. Grijeh vide kao razdor u njihovome osobnome prijateljstvu s Bogom, kao uvrjedu koja zahtijeva ispriku i popravljanje štete. Crkvu vide kao produžetak svoje obitelji, i vrijednu njihove ljubavi i odanosti, bez obzira na sve.
  • Ljudi koji nisu obiteljski prijatelji ili susjedi daju komplimente roditeljima zbog karaktera njihove djece.

15. Upamtite da će vaša djeca možda zaboraviti većinu pojedinosti o tome čemu ih učite, ali zapamtit će što vam je bilo važno. Za većinu nas, cjeloživotni glas savjesti je glas naših roditelja, Bog koji nam govori preko sjećanja na ono čemu su nas naši roditelji s ljubavlju poučili.

16. Kada vaša djeca napuste vaš dom i odu studirati, recite im: „Ne zaboravi da te Bog čuva s ljubavlju, kako je činio još od tvojega djetinjstva. Ne vrijeđaj Ga, i ne čini ništa čime bi pogazio sve što si naučio u našoj obitelji. Svakoga ćemo dana moliti za tebe. Zapamti da nam je Bog svima zapovjedio: ‘Poštuj oca i majku svoju’. A roditelje poštujemo tako što njihove vrijednosti usvajamo kao svoje, prema njima živimo cijeloga svojega života, a zatim ih svojoj vlastitoj djeci prenesemo u njihovoj cjelovitosti.”

Izvor: CERC | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

James B. Stenson rođen je u Bostonu (SAD), diplomirao je biologiju i povijest te je većinu svog radnog vijeka proveo radeći u školama s djecom i njihovim roditeljima. Suosnivač je Heights škole u Washingtonu te osnivač škole Northridge u predgrađu Chicaga čiji je ravnatelj bio 12 godina. U proteklih 30 godina održao je predavanja u gotovo svim većim gradovima SAD–a i diljem svijeta. Zahvaljujući iskustvu susreta s roditeljima i osluškivanju njihovih potreba i problema počeo je pisati ovu knjigu o roditeljskom vodstvu, plod dugogodišnjeg iskustva rada s obiteljima. U njoj daje, takozvani, “opis posla”, to jest savjete kako uspjeti u vodstvu svoje djece. Također, autor je više knjiga i priručnika o odgoju i roditeljstvu od kojih su najpoznatije Linija života; vjerski odgoj vaše djece, Sidro: Božje obećanje nade za roditelje i Otac: čuvar obitelji. Danas radi kao savjetnik za odgoj i obrazovanje u Bostonu, posebno specijaliziran za obiteljski život i odnos obitelj-škola.